Što je to Milanović rekao zbog čega su se Sejdo und jaranen tako uznemirili? Već ga dugo ne mogu smisliti!

Foto: Cropix

Fred nije  tako blesav

Kažu, tko se dugo pravi blesav, na kraju takav i ostane. Moglo bi se to dogoditi Fredu Matiću. On se ovog tjedna uspio posvađati sa Željkom Markić na Al Jazeeri oko pobačaja. Svoj stav je branio tipičnim floskulama i parolama: “Ovo je 21. stoljeće” (uvijek je neko stoljeće: čest, ali najgluplji argument ikad!), “Vlada je pod snažnim utjecajem ultradesničara”, “vraćaju nas u 13. i 14. stoljeće”. Pri čemu Fred nema pojma da je u 14. stoljeću prevladavao stav da fetus nema dušu do neke dobi (slično kao danas, kad se iz nekog razloga smatra da ljudsko biće nema vlastito tijelo do 10. tjedna trudnoće pa ga onda nekom čarolijom stekne), i da se sama teza da život počinje začećem na zapadu pojavljuje tek u 16. stoljeću, s reformacijom.

Usput, postojale su u tom 14. stoljeću i presude, poput jedne iz Brna, gdje su 24 muška porotnika oslobodila ženu koja je svoje dijete pokušala utopiti u rijeci od optužbe za pokušaj čedomorstva jer se smatralo da “žena ima sva prava raditi što hoće sa svojim djetetom”. No isto se tako smatralo da i muž može raditi što god hoće sa svojom ženom, pa i umlatiti je, što je pandan stavu da žena smije raditi što je volja sa “svojim tijelom”. Kao što je i stav da “država nema što raditi u ženskoj maternici”, koji Fred papagaji, pandan stavu “država nema što raditi u mojoj kući” prema kojem silovanje u braku sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo kažnjivo ni u SAD-u, kamoli igdje drugdje, a i obiteljsko nasilje se često podvodilo pod “stvari u koje se država nema što petljati”.

To su, doduše, stvari koje Fred i ne mora znati, niti se od njega očekuje da ih zna, ali se očekuje da zna da njegovi spermiji nisu ljudska bića, osim ako se ne razmnožava partenogenezom. Ali to je u prirodi ipak rezervirano za uši, grinje i neke vrste gmazova, a Fred ipak nije tako nisko na evolucijskoj ljestvici.

A opet, kad poslušate kako je pokušao poentirati u raspravi, ni to nije sigurno. “To nije ubojstvo. Po stavovima kakve ima Markić, ja kad masturbiram, jesam li ja onda ratni zločinac? To je moje tijelo, mogu raditi s njim što god hoću”, slavodobitno je ispalio. To da Fred nije ratni zločinac znamo, on je čak i tenkove uništavao tako da ne ubije posadu, prema vlastitim pričama, što je pothvat koji bi trebali proučiti na West Pointu i pokušati otkriti kako je to radio.



Željka Markić mu je na to pokušala objasniti kako se zapravo rade djeca i razliku između djeteta i spermija, ali uzalud. Uzalud, jer ni Fred nije tako blesav da ne bi znao kad valja totalne idiotarije. Genocid je valjda onda i kad se napije pa si pobije par milijuna moždanih stanica? Ne vjerujem da Fred to ne zna, ali mu paše praviti se glup. Ispali izlizanu pubertetsku foru otprije trideset godina koja je i onda bila jadna i nimalo smiješna, ali sam sebi je tak super. A onda još dobije podršku od svog posilnog, Siniše Glavaševića, koji mu se ljigavo uvlači i ne skriva oduševljenje time “kak je spustil Markićki”. Beavis i Butthead na hrvatski način. Nešto poput onih jadnika koji ulete s najglupljim mogućim uletom curi pa se počnu smijati vlastitoj idiotskoj fori. I misle da se sviđaju curi jer se nasmije iz sažaljenja ili je jednostavno nasmije to koliko je tip jadan. Jedina stvar jadnija od Freda je Siniša, koji je ovdje beta-papak, onaj koji se divi alfa-papku i aplaudira mu kad ovaj, glupavo se cerekajući, izvali nešto kretensko.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

PONOSNI HRVAT JANŠA

Tudi u Briselu  je Hrvaška

Ovog je tjedna Hrvatsku u Bruxellesu na sastanku Europskog vijeća predstavljao predsjednik susjedne, prijateljske Slovenije, Janez Janša, koji je time i službeno na jedan dan postao “alpski Hrvat”. Plenković ionako zbog korone ne može nikamo s tavana svoje kuće, a Milanović, koji se inače voli predstavljati kao svjetski čovjek i diplomat od formata, na ponudu da ide tamo umjesto Plenkovića predložio je da Hrvatsku predstavlja – Janša. Za sebe je rekao da mu “ne odgovaraju teme”. A teme su bile klimatske promjene, pandemija, islamski radikalizam… praktički ništa konkretno, uostalom, Hrvatska ionako nije imala primjedbi na nacrt rezolucije. Stvar je tim čudnija što je Janša na posve drugom kraju političkog spektra od Milanovića, tj. – desno. Da je u Hrvatskoj, bio bi i “ekstremni desničar” jer je po svim stavovima desno i od Škore, kamoli od HDZ-a.

Možda je i dobro što Milanović nema interesa predstavljati Hrvatsku u inozemstvu jer Janša to očito radi sasvim dobro kad mu se povjeri. I nije rekao ništa što bi izazvalo diplomatski skandal, što s Milanovićem nikad nije sigurno. A dobro je i zato što je oprao Sorosa, što nitko od naših ne bi učinio. Dotični si, naime, daje za pravo uredovati po suverenim državama i petljati se u demokratske odluke tamošnjeg biračkog tijela pa je žestoko napao odluku EU-a da ipak ne uskrati sredstva Poljskoj i Mađarskoj zbog neposluha Centralnom komitetu za ljudska prava u Moskvi, pardon, Bruxellesu.

“Ruke dalje od EU-a i Europe, molim. Vaš prljavi novac za tzv. nevladine organizacije najjači je generator sukoba na kontinentu, on uništava povjerenje među ljudima i u demokraciju”, uzvratio je Janša. Svaka čast. Možda bismo trebali razmisliti o tome da ponudimo Janši da nas zastupa u EU-u za stalno. Tako da ne inkomodiramo Milanovića i da se Plenković može na miru posvetiti uređenju tavana.

HRVATINA SULTAN

Neziri nije Hrvat, on  je građanin Hrvatske

Kako je poznato, dvojica lopova su u Rijeci usred noći prerezala i ukrala glavni strujni kabel tamošnje bolnice. Srećom, odmah se uključio pomoćni agregat pa nitko nije smrtno stradao. Idućeg dana policija je uhitila sumnjivce, a mainstream mediji su onako politički korektno izvijestili, slijedeći vijest HINA-e – i u naslove istaknuli – da su pljačkaši koji su krali bakrene kabele i ostavili riječku bolnicu bez struje “Hrvat i Kosovar”. Trebalo je prilično guglanja da se sazna tko su zapravo “Hrvat i Kosovar”, jer je manje-više poznato – iako je danas “stereotipiziranje” to uopće pomisliti – tko se obično bavi prodajom sekundarnih sirovina, ponekad i ukradenih. Pa mi nekako nije bilo logično da se radi baš o “Hrvatu i Kosovaru”, odnosno Albancu. I jedni i drugi se, ako se bave kriminalom, obično bave nekim drugim vidovima. Kulturne razlike, reklo bi se.

Dakle, pokazalo se – iako su nacionalni mainstream mediji u strahu da ih tko, nedajbože, ne optuži za rasizam ili nešto slično, to propustili spomenuti – da se “Hrvat” zove Sultan Neziri, a “Kosovar” Serđan Hasani. Očekivano, reklo bi se. Dobro, taj dio mi je još donekle i jasan, da se to onako konformistički prešuti, ali mi stvarno nije jasna potreba da se nekog, umjesto “građaninom Hrvatske”, što Sultan jest, proglasi “Hrvatom”, što nije. Jer ako se već iz nekog razloga ističe nacionalnost u naslove, umjesto imena ili državljanstva, bilo bi fer istaknuti pravu nacionalnost. Osim, jasno, ako ne zastupamo logiku građanske države po kojoj je svaki građanin Hrvatske samo i jedino Hrvat i ništa drugo. Kao u Francuskoj, na primjer. I to je posve legitiman pristup, nije čak ni loš. Ali onda se postavlja i pitanje manjinskih prava, povlaštenih lista na izborima, dvojezičnih natpisa i svega sličnog. Jer, ili smo svi koji imamo hrvatske dokumente Hrvati pa toga svega nema, kao što svega toga nema u Francuskoj, ili nismo, pa toga svega ima, ali onda Sultan nije “Hrvat” i Serđan nije “Kosovar”. A Kajtazi nije zastupnik, osim ako se za mjesto u Saboru ne izbori na regularnoj listi.

MILANOVIĆ OPET U BiH

Poznat je po ne baš  diplomatskom rječniku

A kad smo kod “građanske države”, što je u BiH u praksi samo eufemizam za bošnjačku nacionalnu državu u kojoj bi Srbi i Hrvati bili de facto bez ikakvih nacionalnih prava, oba bošnjačka člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović, našli su se smrtno uvrijeđeni riječima Zorana Milanovića. Pridružio im se i šef tamošnjeg SDP-a Nermin Nikšić. Što je to Milanović rekao zbog čega su se Sejdo und jaranen tako uznemirili?

Pa, poznat po ne baš diplomatskom rječniku – ali i kao čovjek koji prilično iskreno, za političara, govori što misli, rekao je kako je svima jasno da u BiH postoje problemi o kojima se ne smije šutjeti, a među njima je i taj da su Hrvati koji ondje žive nezadovoljni svojim statusom te da se takvi problemi moraju riješiti jasnim dogovorom, a ne kozmetičkim zahvatima. “Jesam li ja nacionalist ili šovinist ako to kažem? To je sad problem onih koji se sa mnom ne slažu, što će to meni jako teško reći, mada će mi to reći, već i govore. Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek i bez toga nema građanske države”, rekao je Milanović i zaključio kako je građanska država u BiH “daleki, daleki san i lijepa stvar” no da bi se do toga došlo, kako se izrazio, najprije je potreban “sapun, a onda parfem”.

Treba biti prilično zlonamjeran ili bar vrlo glup da bi se tu metaforu protumačilo kao “Bosanci se ne peru”. No upravo ju je tako protumačio SDA: Za njih je to “rasistički komentar” (na stranu sad što su iste rase kao i mi, koliko znam nisu ni crnci ni Indijanci). Je li se Komšić uplašio sapuna? Ne bih rekao, meni se čini da političare u BiH pere nešto drugo, a ne metafora o sapunu. Još otkad je Milanović poručio da nema promjene Daytonskog ustava bez novih sukoba, ne mogu ga smisliti. A neke aspekte politike u BiH, pogotovo onakve koja je prevarom instalirala Komšića, ionako nikakav sapun ne može oprati, niti parfem može zamaskirati njihov smrad. Činjenica je da je nešto trulo u državi BiH, no njihovi se političari postavljaju krajnje agresivno kad netko na to upozori. Mi smo pak druga krajnost od države pa se i dalje ispričavamo što uopće postojimo.

USTAŠA DEŽULOVIĆ

Dubai za siromašne  ili Jagodina za bogate

Kad se već Hrvatska nikad nije službeno uvrijedila na Dežulovića zbog uvredljivih komentara na njezin račun, uvrijedila se Srbija. Odnosno, Beograd. Dok je u Splitu žalovao za Jugom i mlatio dobru lovu na Feralu, isprva duhovitom, a potkraj sve više ogavnom, bio je rado viđen gost u Sarajevu i Beogradu i svim pljuvačnicama Hrvatske na kojima su uveseljavali “komšije”, ali su ga iz Sarajeva u međuvremenu potjerali jer je nešto u Oslobođenju pisao u smislu da je Sarajevo postalo Riyadh, a sad je u intervjuu Nedeljniku, u povodu izlaska svoje knjige “Jebo sad hiljadu dinara”, rekao kako Beograd jednostavno više nije grad, tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate. “Ne razlikuju grad i selo samo industrija i poljoprivreda, već rastvorenost grada i njegova socijalna, kulturna i svaka druga diverzija i diversifikacija, nasuprot plemenskoj tradiciji sela i seoskih glavara. Upravo po tome Beograd je nekad bio grad, upravo po tome Beograd je danas blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimio Radoš Bajić na metamfetaminima. I naravno da rođake iz grada to onda ne jebe. Znate kako se kaže: ‘Beograd gori, a baba se češlja.”

Opalio je i po nekim viđenijim Srbima, rekavši “Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad”.  Bora – kod kojeg svakako treba razlikovati umjetnika i rokera od čovjeka i četnika – samo je kratko rekao da za Dežulovića nikad nije čuo, dok je dogradonačelnik Beograda Vesić, inače tipično Vučićevo govedo, raspalio po Dežuloviću iz svih oružja, pa mu poručio, u stilu Borine pjesme: “Ostani đubre do kraja. Optuživši Momu Kapora, Boru Đordevića i Minimaksa da su ubili Beograd, pokazao si da, i kada koristiš metafore, nemaš trunke časti i obzira. Ali i takav kakav si, uvek si dobrodošao u našu malu, dvomilionsku kasabu. Nadam se da će ti moje pismo pomoći da prodaš bar jednu knjigu više, jer ‘jebeš hiljadu dinara, bolje su dve’. To je tvoj plan i životni moto.”

I tako je Dežulović, kao i brojni drugi hrvatski jugoslaveni prije njega, shvatio da je ustaša tek kad su mu Srbi to otvoreno rekli. Srbin nije, a Hrvat nije želio biti. Nešto kao kad se rodite muško, a hoćete biti žensko. Samo što su operacije promjene spola moguće bar kozmetički, a s nacionalnošću ide teže jer vas moraju prihvatiti oni drugi. Otišao je iz “primitivne i nacionalističke” splitske sredine u “kozmopolitski Beograd”, što ima smisla koliko i iz Zagreba se odseliti u Kanadu jer su vam ovdje zime prehladne, ili se iz Sarajeva odseliti za Calcuttu jer niste zadovoljni čistoćom javnih površina. A Vesić možda jest govedo, ali mislim da je pogodio s Dežulovićevim životnim motom.

Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

NESTALE PLATFORME

Ivana i Zeleno–lijeva koalicija

U par dana su u Hrvatskoj nestale čak dvije platforme: Jedna se zove “Ivana”, bila je u Jadranu i potopilo ju je nevrijeme. Druga se zvala “Zeleno-lijeva koalicija”, bila je u Saboru i potopio ih je Mate Kapović, čovjek čija ideološka isključivost i zadrtost prelazi i onu ISIL-ovih talibana. Zahvaljujući ponajviše njemu, ali i Katarini Peović, “Radnička fronta”, stranka zavaravajućeg naziva jer u njoj baš i nema radnika, tek poneki uhljeb-sindikalist u državnoj tvrtki i puno vječnih studenata koji preziru kapitalizam jer ionako stanuju i hrane se kod mame, više nije članica koalicije. Navodno je do izbacivanja došlo zbog ucjenjivačke politike RF-a prema ostalim članicama koalicije, i bezobraznog i uvredljivog načina ophođenja. “Zvali su naše članove pudlicama”, žale se na one iz RF-a “umjereni komunisti” iz “Možemo!” i “Zagreb je naš”. Ono, kao kad su se “umjereni teroristi” iz Al-Qaide ili Al-Nusra fronta “zgražaju” nad islamističkom zadrtošću ekipe iz ISIL-a.

Što je uopće nagnalo “woke” urbanu ljevicu da se udruže s ekipom iz RF-a koja je inače nespremna na bilo kakav dijalog o bilo čemu (jer sve piše u Marxu, njima je to kao puritancima Biblija – ako nema kod Marxa, onda ne postoji i nije istina), čija je ekstremna netolerancija nadaleko poznata, i koja više odbija birače nego što ih može privući? Ono što oni nazivaju svojim “svetim ciljem”: rušenje Bandića.

Meni se ipak ne sviđa taj njihov sveti cilj, općenito nisam sklon onima koji su se udružili protiv nečeg ili nekog, a ne za nešto. Sve je to zasad malo u pubertetskom stilu “ne znam što hoću, ali znam što neću – neću Bandića”. Jer još nismo od njih čuli kakvi su njihovi planovi za Zagreb, osim plaćanja u cijelosti obnove dobrostojećim stanovnicima centra grada i prestanka gradnje bilo kakve urbane infrastrukture koja nije posve utilitarne prirode, poput tako omraženih fontana. Ponekad se pitam ljuti li ih Bandić toliko zbog korupcije, koja im inače kod Obersnela u Rijeci baš i ne smeta, ili zbog spomenika Tuđmanu i domovini, ili jednostavno zato što se ipak pokazao kao prilično kompetentan operativac – bar prema drugim gradonačelnicima u Hrvatskoj? U svakom slučaju, od te ekipe smo jasno čuli što i koga ne žele. Što zapravo žele i kako to misle provesti i financirati nešto je o čemu zasad znamo malo ili ništa. Pri čemu me naročito brine onaj dio o financiranju. Već čujem, “grad je pred bankrotom, plin, parkiranje, grijanje, komunalna, tramvaj… moraju poskupjeti”.

STROGE MJERE

Poklone ćemo kupovati  za pravoslavni Božić

Unatoč tome što ima tri tjedna otkad su u Hrvatskoj uvedene vrlo stroge mjere, a društveni život sveden na druženje preko Facebooka, stalno bilježimo nove rekorde mrtvih i zaraženih. Što radite kad se pokaže da stroge mjere ne daju baš nikakve rezultate? Pa, uvedete još strože. Bar tako razmišljaju Vlada i stožer, koji najavljuju da bi se prije Božića mogle ponovno izdavati propusnice za putovanja, “ausvajsi” koji pomalo podsjećaju na vremena Drugoga svjetskog rata i desetljeće koje mu je slijedilo.

Božić bi ove godine mogao biti isti kao Uskrs – nema putovanja, nema posjeta obitelji u drugome gradu, nema okupljanja. Okupljanja su, kažu u Stožeru, način na koji se virus najbrže širi, a za Božić se ljudi puno druže. Nijemci su još rigorozniji – oni će kompletno zatvoriti dućane osim onih s nužnim potrepštinama. I na prvi pogled, ako imate velik broj zaraženih, logično je postrožiti mjere. Slovenci će pak krenuti posve drugim putem – dramatično će popustiti s mjerama prije Božića, jer nisu dale nikakve rezultate.

Hrvatska je odlučila ugledati se na Njemačku. No problem je što se virus vrlo brzo širi unatoč svim mjerama. Vremenske prilike, to je sad očito, imaju osjetno veći utjecaj na širenje zaraze od svega drugog, kao i kod gripe i prehlade – Covid je sezonska bolest. A uza sve mjere, među strožima u EU-u, najgori smo u Europi po broju zaraženih. Drugi val je pokazao da su razlike između europskih država sa strogim mjerama i onima s minimalnim mjerama razmjerno male, tako da maltretiranje ljudi s ekstremnim mjerama za sam Božić, kako se čini, i nema previše smisla. Mjera koja je već uvedena – ograničenje broja ljudi u dućanima – dodatno će zakomplicirati predbožićni šoping, a to je, kažu u Stožeru, i bila namjera: ljudi malo previše kupuju prije Božića i Nove godine pa će ta mjera biti ukinuta, prema najavama, odmah poslije Nove godine. A poklone djeci i rodbini za Božić ćemo onda kupovati u siječnju, za pravoslavni Božić, ili kako si to Vlada zamišlja?

Jedini učinak koji vidim su beskrajni redovi za ulazak u dućan (pa se gužva iz dućana preselila deset metara dalje jer se svi naguravaju pred ulazom). Naravno, neki će reći da je problem u tome što naši ljudi baš i nisu previše disciplinirani te da baš zato trebamo strože mjere i velike kazne – no pogledajte kako izgledaju brojke u jednoj Njemačkoj! Imaju ogroman rast zaraženih iako stalno uvode sve strože mjere, mnogo strože od Hrvatske! A ako postoji disciplinirana nacija, to su Nijemci. Zapravo, zadnji mjeseci su pokazali da stroge mjere imaju vrlo ograničen, ako ikakav, učinak u zemljama u kojima se zaraza već znatno raširila – no većina zemalja EU-a ipak slijedi Njemačku, što i nije čudno.

Umjesto strožih mjera, zacijelo bi bilo pametnije kad se na testiranje ne bi moralo čekati do petka ako zbog povišene temperature zatražite testiranje u ponedjeljak, pa onda testiranje čekate do petka, a rezultate do ponedjeljka, kao u slučaju članice obitelji (koja srećom nije bila zaražena), a u međuvremenu stignete zaraziti masu ljudi ako ste, nedajbože, pozitivni. Jedina eventualna korist od strožih mjera je da će možda ovaj Božić manje obilježiti “shopping spree” i domjenci po firmama, i da će Božić biti u nešto većoj mjeri ono što inače i treba biti – obiteljski praznik i prilika da provedete neko vrijeme doma s najdražima, a ne jureći po dućanima.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI