Sredinom ovoga mjeseca (19. travnja) napunit će se točno četiri i pol godine trajanja mandata Andreja Plenkovića na čelu izvršne vlasti u Hrvatskoj. Tek nekoliko mjeseci dulje traje Plenkovićev mandat na čelu HDZ-a. Obilje je podataka iz kojih se može zaključiti da je Plenkovićev način vladanja i državom i HDZ-om bio neznalački i diktatorski, te ga se najkraće može označiti pojmom zastarjelog neprosvijećenog apsolutizma. O Plenkoviću kao neprosvijećenom apsolutistu simbolički svjedoči i činjenica da je u javnom govoru Vladu učestalo nazivao “moja vlada”, a HDZ “moja stranka”, te je tako u skladu sa svojim bahatim egoizmom provodio, u državnim institucijama i stranci, voluntarističku kadrovsku politiku, u kojoj su se smjenjivali nizovi čudnih i nedoraslih tragikomičnih likova.
Stoga je logično da Plenkovićevo vladanje Hrvatskom nije zaustavilo nijedan naslijeđeni krizni proces, nego je pretvorilo krizne procese u katastrofalnu bujicu koja hrvatskoj državi i društvu prijeti općim potopom u razvojnom, identitetskom i demografskom smislu. Naravno, bilo bi neobjektivno i prenaivno sve hrvatske muke svaljivati na Plenkovića. Ali je nedvojbeno da je, u protekle četiri i pol godine, neprosvijećeno apsolutističko postupanje političara A. Plenkovića bilo ključna poluga preko koje su udruženi naslijeđeni protuhrvatski interesi – kojima je sjedište u Hrvatskoj i izvan Hrvatske – radikalizirali sve vrste razornih protuhrvatskih djelovanja.
Plenković i njegovi korumpirani, nestručni i asocijalni kadrovi radikalno su neutralizirali hrvatske institucijske otpore upropaštavanju razvoja Hrvatske. To znači, primjerice, da se nesmetano pustoše hrvatske šume i podzemne zalihe pitke vode, rasprodaju hrvatski otoci i poljoprivredno zemljište, provodi se ovršni i drugačiji financijski teror kojim su čak i budući naraštaji osuđeni na dužničko ropstvo, a najškolovaniji i reproduktivno najvitalniji dio stanovništva Hrvatske masovno i bez naknade se isporučuje zapadnoeuropskim zemljama. S time je povezan, a u Plenkovićevu mandatu dostignut, gotovo nevjerojatno visok stupanj političke i identitetske kapitulacije hrvatskih državnih i društvenih institucija pred velikosrpskim projektom, a ta kapitulacija se najzornije očituje u neskrivenoj svekolikoj dominaciji koju u javnom životu u Hrvatskoj iskazuje sljedba koju predvode političar M. Pupovac i patrijarh Porfirije.
Kako je još tu?
Iz svega naznačenog proizlazi niz različitih pitanja, među kojima se jedno od zanimljivijih odnosi na porijeklo političke moći A. Plenkovića. Odnosno, kako je moguće da se Plenković četri i pol godine održava na čelu vlasti u Hrvatskoj i na čelu HDZ-a, nakon toliko velikih katastrofa u kojima je bio glavni akter, a uz to je u državi i u stranci pomeo veliki broj moćnih kadrova. To svakako upućuje na činjenicu da se najšire ishodište četiri i pol godine duge Plenkovićeve političke moći nalazi u strukturi protuhrvatskih interesa kojima je on dosljedno služio. Među tim interesima najvidljiviji su i za Hrvatsku najopasniji velikosrpski interesi.
Gusta premreženost hrvatskih državnih i društvenih institucija s velikosrpskim agentima i interesima istraživački je poznata i seže daleko u razdoblje prije 1990. godine. Međutim, prohrvatski čimbenici i silnice u hrvatskim institucijama nisu ni nakon 1990. imali snage i/ili volje ni pokrenuti proces neutralizacije velikosrpske strukture u državnim i društvenim institucijama u Hrvatskoj. Naprotiv, ako se prosuđuje po rastu moći političara Pupovca, SPC-a i njihove sljedbeničke strukture u Hrvatskoj, onda se primjećuje da oni uspješno neutraliziraju i razaraju hrvatske interese u državnim, društvenim i crkvenim institucijama u Hrvatskoj.
Kad je riječ o izravnom umrežavanju Plenkovića s izvanhrvatskim interesima u EU-u (naročito francuskim i njemačkim), oni se kroz njegovu karijeru mogu nazirati i pratiti prije 2016., a naročito nakon te godine. Ali, kad je riječ o izravnom umrežavanju Plenkovića s velikosrpskim interesima, oni se zasad ne naziru kroz njegovu osobnu karijeru prije 2016., pa se mogu logički pretpostavljati i tražiti u posredovanjima njegova obiteljskog i društvenog okruženja, te u politikama EU-a. U vezi s tim, korisno je navesti podatak da je Plenković iz bliskog mu okruženja bio 2016. otvoreno upozoren kako za njegovu političku karijeru može biti pogubno ako se bude čvršće povezivao s velikosrpskom strukturom koju politički predstavlja Stanimirović i Pupovčev SDSS. Ali, znakovito je da je Plenković odgovorio kako će “igrati upravo na tu kartu”, te da mu je to dobitna kombinacija, što upućuje na to da je s tim zadatkom lansiran u vrh hrvatske politike, a to je potom postalo posve razvidno iz njegova djelovanja u protekle četiri i pol godine.
Namješteni premijer
Pritom je zanimljivo podsjetiti da Plenković do 2016. nije obnašao nijednu značajniju državnu dužnost, a u HDZ-u je bio kasno pridošli marginalac, pa će biti poučno u budućim istraživanjima spoznavati spone koje su Plenkovića prikovale za velikosrpske interese. Budući da je Plenković sada već u velikoj mjeri politički potrošen, te ako hrvatska država i HDZ namjeravaju opstati, logično je očekivati skori ne samo politički nego i opći Plenkovićev slom.
Već je u ranijim tekstovima u 7dnevno ukazivano na to da su politička karijera te stil i učinci Plenkovićeva vladanja veoma slični iskustvu Ive Sanadera. U vrijeme vladanja Hrvatskom, i Sanader i Plenković bili su istaknuti zastupnici protuhrvatskih središta moći, naročito velikosrpskih. To znači da su služili svim vrstama njihovih interesa, od gospodarskih i političkih do svjetonazorskih i ideoloških. Stoga je logično da bi Plenkovićev politički put mogao završiti slično kao Sanaderov, jer su im politička djelovanja bila veleizdajnička i katastrofalna, kako za RH, tako i za HDZ. Sanaderovi krakovi korupcijske hobotnice jednim su dijelom rekonstruirani medijski i u pravosudnim procesima koji su se odnosili na neke slučajeve gospodarskog kriminala.
U tom je smislu znakovito da se proteklih desetak dana u hrvatskim medijima sve veća pozornost vraća na Agrokor, u kojem je neupitnu središnju, tj. odlučujuću ulogu imao Andrej Plenković. Prema novčanoj i drugim vrijednosnima, slučaj Agrokor uvjerljivo je najveća državno-korupcijska prevara koja se dogodila na prostoru država nastalih raspadom Jugoslavije. Nakon dvije godine (2017. i 2018.) dramatičnih političkih i drugačijih događanja te medijskih manipulacija, slučaj Agrokor je gurnut pod tepih, kako bi se zaštitila korupcijska hobotnica na čelu s A. Plenkovićem. Sadašnje ponovno javno otkrivanje, tj. nastavak toga slučaja, otvorio je i novu mogućnost cjelovitog suočavanja s katastrofama koje su se Hrvatskoj događale u protekle četiri i pol godine neprosvijećenog apsolutizma kojem je na čelu A. Plenković.
Neustavni zakon
Slučaj Agrokor formalnopravno započeo je 6. travnja 2017. godine, donošenjem izvanrednog “Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku”. Zakon je odmah u javnosti opravdano dobio neformalni, a zapravo pogrdni naziv “lex Agrokor” jer je donesen s isključivom svrhom da se ozakoni nametanje potpune državne uprave u privatnoj tvrtki Agrokor. S time je država praktično oduzela temeljna vlasnička prava koja pripadaju privatnom vlasniku tvrtke. Zakon su javno najviše zagovarali predsjednik Vlade RH (A. Plenković) i njegova najprivrženija ministrica Martina Dalić. Tvrdili su kako je zakon formalnopravno sukladan europskoj pravnoj stečevini i Ustavu RH, a praktična korist zakona objašnjavana je navodnom namjerom spašavanja više desetaka tisuća radnih mjesta te očuvanjem gospodarske i drugačije stabilnosti države.
Međutim, prema iskazima niza najuglednijih neovisnih stručnjaka s područja prava i makroekonomije, jasno je isticano da je “lex Agrokor” pravna i gospodarska katastrofa, s nesagledivo teškim materijalnim posljedicama koje će plaćati hrvatski porezni obveznici na koncu sudskih procesa koje će podnositi obespravljeni, diskriminirani i oštećeni vlasnici, vjerovnici, jamci i dobavljači koncerna Agrokor. Već pri samoj najavi donošenja zakona, o skandaloznosti “lex Agrokora” očitovala se prof. dr. sc. Jasna Garašić, ugledna profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je javno detaljno ukazala da je “lex Agrokor” u suprotnosti s europskom pravnom stečevinom, ustavnim odredbama te načelima trgovačkog i stečajnog prava. Naglasila ja kako se tim zakonom otvorio prostor ogromne pravne nesigurnosti s katastrofalnim posljedicama u pravnom sustavu.
Još je izravniji bio prof. dr. Petar Miladin s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je bio službeni recenzent nacrta “lex Agrokora”. On je između ostalog napisao: “Nacrt zakona je protuustavan … Nacrt Zakona i nadalje odstupa od ključnih postavki talijanskog zakonodavnog uzora – i nema nikakav poredbenopravni uzor koji je izdržao test vremena i sudskih provjera … Republika Hrvatska izlaže se donošenjem ovog zakona nesagledivim štetnim posljedicama…”. Usprkos istim stavovima i niza drugih neovisnih pravnih stručnjaka, famozni Ustavni sud je slijedio želje vladajućeg Plenkovića te je početkom svibnja 2017., donio rješenje da je “lex Agrokor” u skladu s Ustavom.
Grupa Borg
Međutim, čak troje sudaca, koji u Ustavni sud nisu došli s političkih položaja, tome su se suprotstavili prilažući opširna izdvojena mišljenja, u kojima između ostalog navode “da značajan broj odredbi Zakona o postupku izvanredne uprave (‘lex Agrokor’, op. a.) nije u skladu s Ustavom” te “da se potreba za donošenje zakona temeljila na proizvoljnim, neprovjerenim i dokazima nepotkrijepljenim tvrdnjama”, te “da će redovni sudovi u budućim predmetima … putem sudske prakse osigurati zaštitu ustavnog jamstva poduzetničke slobode…”, što znači da će hrvatski porezni obveznici nadoknađivati goleme štete oštećenim vlasnicima. Dakle, s “lex Agrokoom” pokrenuta je najveća – formalno ozakonjena – prevara, koja predstavlja najveću destabilizaciju hrvatskog gospodarstva, društva i države u samostalnoj državi Republici Hrvatskoj.
Svojevrsna javna rasprava o “lex Agrokoru” i njegovim pozadinskim interesima trajala je mjesecima, a u nju su se uključili brojni novinari i istraživači te se veoma brzo doznalo da cijeli slučaj Agrokor i donošenje “lex Agrokora” nije bilo motivirano javnim interesom, nego se radilo o složenoj koruptivno-pljačkaškoj operaciji koja je imala čak i međunarodne financijske, sigurnosne i geopolitičke dimenzije. Prvi udarni red operacije činila je sprega između pojedinaca iz državne vlasti na čelu s Plenkovićem i Dalićkom te skupine njima bliskih financijskih poduzetnika, odvjetnika i sličnih privatnih interesa, kojima je glavni cilj bila njihova golema zarada putem špekulativnog izručenja Agrokora stranim vlasnicima, među kojima su ključnu ulogu imali tzv. strvinarski fondovi.
Ta udarna skupina samu je sebe nazvala skupinom Borg, prema imenu supermoćnog filmskog znanstvenofantastičnog izvanzemaljskog kibernetičkog organizma koji nemilosrdno guta sve pred sobom, uz izricanje prijetnje u kojoj se između ostalog kaže: “Dodat ćemo vašu biološku i tehnološku raznolikost našoj. Vaša kultura će se prilagoditi kako bi služila nama. Otpor je uzaludan”. Mediji su s razlogom borgovce nazivali i “dečkima Martine Dalić”. Agrokorovi dokumenti i službena očitovanja mjerodavnih državnih tijela pokazivali su da se u Agrokoru tada ne događa ništa neuobičajeno pa je zaključeno da izvješće o koncernu Agrokor za 2016. godinu “nije sugeriralo značajnije poslovne probleme”.
Prevarantska nagodba
Prema mišljenju neovisnih stručnjaka, da je i bilo problema, njihovo je rješavanje trebalo prepustiti tržišnim mehanizmima ili postupiti prema prijedlogu skupina stručnjaka iz Zadruge za etično financiranje (ZEF), koji su predlagali primjenu već iskušanih modela iz Švicarske i Austrije, a takvi modeli su u svakom slučaju bili u interesu hrvatskih građana. Međutim, Plenković i njegovi ministri M. Dalić, D. Božinović i Z. Marić prihvatili su prijedlog svoje skupine Borg, koja je ponudila model prema kojem su samo njihove usluge koštale približno 130 milijuna eura.
Sva katastrofalna događanja prema modelu skupine Borg, tijekom 2017. i 2018., dosta su detaljno zabilježena u hrvatskim medijima, a cijela njihova operacija “zapravo predstavlja kriminalnu veleizdaju vitalnih hrvatskih interesa u korist stranih financijskih i drugačijih interesa”. Gledajući cjelovito, Hrvatska je izgubila prehrambenu suverenost te pretrpjela goleme gospodarske, demografske i drugačije razvojne štete. Tijekom provođenja operacije, pod zaštitom državnih tijela, vršen je niz najskandaloznijih prevara.
Primjerice, borgovci koji su predvodili izvanrednu (navodno državnu) upravu Agrokora hinili su da se radi postizanja nagodbe vodi pregovarački proces između, s jedne strane, Agrokora kao dužnika i, s druge strane, vjerovnika i dobavljača. Zbog navodne žurbe – dok se ne izabere zakonito Stalno vjerovničko vijeće (SVV) – osnovano je tzv. privremeno vjerovničko vijeće (PVV) koje je prema svojim korupcijskim potrebama sastavila sama izvanredna uprava. Međutim, izvanredna uprava nikada nije dopustila osnivanje SVV-a, te je pregovore vodila s PVV-om prema svojem prevarantskom planu i na koncu je, uz sudski blagoslov, sklopljena prevarantska protuhrvatska nagodba. Pritom je u diskriminacijskim pregovorima i tzv. nagodbom teško oštećeno oko 15.000 hrvatskih tvrtki-vjerovnika.
Hrvatski kompradori
Najbolje kratko objašnjenje cijelog slučaja Agrokor napisao je, sredinom 2018., ugledni hrvatski novinar Ratko Bošković. Tekst je objavljen pod naslovom “Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda”, te ih je nazvao kompradorima, koji su “peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem”. Na koncu, Bošković se opravdano zapitao i pozvao: “Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali”.
Istraživači su nailazili na visoke i debele bedeme šutnje državnih institucija u potrazi za odgovorima na brojna pitanja povezana sa slučajem Agrokor. Plenković i njegovi ministri su na sve načine uskraćivali pravo na informacije, ne samo novinarima nego i saborskim zastupnicima. Jedva se dopiralo do imena nekolicine skrivenih privatnih poduzetnika ključnih pripadnika skupine Borg. No najvažnije je bilo zaštititi od bilo kakve odgovornosti ključnu osobu – predsjednika Vlade, Plenkovića, iako je, prema njegovim formalnim i stvarnim ovlastima te spoznajama do kojih se došlo, bilo potpuno razvidno da se bez njegova pristanka ništa bitnoga nije moglo ni odlučiti ni dogoditi.
Međutim, duboke i još konkretno neutvrđene pozadine i kombinacije uspjele su tada, šahovski rečeno, spriječiti matiranje Plenkovića. Ta partija šaha prekinuta je i gurnuta u gustu maglu s poznatom komunističkom parolom kako “drug Plenković” navodno nije znao što se događa, kao što ni u ranijim razdobljima “drugovi” Tito, Staljin i ostali navodno nisu znali što se događa pod njihovom neposrednom vlašću. Ipak, budući da je skandal sa slučajem Agrokor bio pregolemih razmjera, najvrednija Plenkovićeva figura – Martina Dalić – bila je na par godina sklonjena s položaja istaknute javne moći, te je tek nedavno vraćena na čelno mjesto u Podravku.
Upleteni Vujčić
Slučaj Agrokor nakon gotovo tri godine javne šutnje ponovno pristiže u središte hrvatske medijske pozornosti zahvaljujući trima starim mailovima koji su sada postali javno dostupni. Zanimljivo je što je “afera hotmail” iz 2017. najviše kompromitirala M. Dalić. Očigledno, istu važnost imaju i tri novodostupna maila, tj. hotmaila, koje su skupina Borg i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić nastojali svim sredstvima držati trajno nedostupnima. Na prvi pogled bi se moglo pogrešno pričiniti kako su ta tri maila potpuno nevažna jer su veoma kratki i na prvi pogled ne sadrže neke povjerljive podatke, nego govore o usklađivanju termina sastanaka između Vujčića i Adama Piezdonka, analitičara strvinarskog fonda Knighthead, koji je potom postao jedan od najvećih i najpovlaštenijih vlasnika Agrokora.
Međutim, novinari koji su od 2017. temeljito istraživali slučaj Agrokor već su nakon prvih komparativnih analiza novootkrivenih mailova i ondašnjih događanja opravdano zaključili da tri maila “teško terete” Vujčića, guvernera HNB-a. Naime, mailovi pokazuju “neetično i neprimjereno ponašanje guvernera Vujčića”, te pokazuju da je i on, uz A. Plenkovića i M. Dalić, imao “vrlo bitnu ulogu” u skandaloznom slučaju Agrokor, što znači da je i Vujčić zapravo pripadnik organizirane skupine Borg. Treći mail “najviše tereti Vujčića”, jer je prihvatio sastanak s analitičarem koji je od njega tražio “pomoć kako bi ponuda tog lešinarskog fonda bila što atraktivnija”, pa stoga “vrlo je vjerojatno da se guverner našao u konzultantskoj ulozi, a ne u ulozi guvernera jedne zemlje EU-a”. Osim toga, sada je jasno da je Vujčić ranije neistinito govorio o navodno potpunoj beznačajnosti svoje uloge u slučaju Agrokor.
U vezi s temom kojom se bavi ovaj članak, najznakovitije je da novinari već sada Vujčićevu “aferu hotmail” koriste kako bi u prvi plan istaknuli Plenkovića i M. Dalić. Podsjećaju da su i Plenković i Dalićka, 2017. i 2018., “davali krive izjave”, te da je zbog svega “nevjerojatno da je Plenković danas premijer, a Dalić vodi Podravku”. To svjedoči o Plenkovićevoj političkoj potrošenosti i dotrajalosti stereotipa kako on navodno ništa nije znao o skandaloznom slučaju Agrokor. Na Plenkovićevu političku potrošenost i onemoćalost još jasnije ukazuje činjenica da su sud i povjerenik za informiranje, nakon više od dvije godine zadrške, dopustili novinarima pravo uvida u tri spomenuta maila, te tako pridonose bržem slomu Plenkovićeva zastarjelog neprosvijećenog apsolutizma.