U nedjelju je uvečer, 31. siječnja 2021., kao još jedna žrtva pandemije Covida-19 u zagrebačkoj Klinici za zarazne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” preminuo Miroslav Tuđman.
Ležao je ondje tijekom gotovo cijeloga mjeseca jer je, nakon što se danima borio s posljedicama zaraze koronavirusom i prolazio kroz doba poboljšanja i pogoršanja bolesti, u bolnicu bio prebačen početkom vikenda 4. siječnja te bio priključen na respirator. Tada je njegovo stanje ocijenjeno privremeno stabilnim, no uslijedilo je daljnje pogoršanje pa je priključen i na
ECMO (umjetna pluća), s kojega je dva dana prije smrti vraćen na respirator jer je bilo došlo do laganog oporavka pluća, međutim – njegov 75-godišnji organizam na kraju sve to ipak nije izdržao.
Trenutni predsjednik Vlade i HDZ-a, mr. sc. Andrej Plenković, smjesta je, zaumnim politički nehumanim jezikom govoreći, uputio sućut obitelji. Ne zamjerajući trenutnom premijeru na rusističkim izrazima i/ili metaforama poput “istaknut”, “doprinos”,”doprinos ostvarenju vizije”, “suosjećanje” itd., trenutni predsjednik Sabora Gordan Jandroković također je sličnim jezikom i sličnim sintagmama (“duboko ožalošćen”, “doajen Hrvatskog sabora”, “shvaćao”…), doduše malo patetičnije, uputio izraze sućuti (pretpostavimo, užoj i široj) obitelji Tuđman. U tom političkom svjetlu, žalosno brutalnom čini se činjenica da su se, samo dva dana prije smrti Miroslava Tuđmana, u Saboru i oko njega, događale žalosne rasprave preko njegovih potrošenih pluća: primjerice, saborski zastupnik Mosta, svojevrsni oporbenjački wunderkind Nikola Grmoja, na TV N1, gdje je komentirao rušenje kvoruma u Saboru nakon što je odlučeno da se u petak 29.
siječnja neće glasati o ukidanju obvezne članarine u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), rekao je: “Prekršili su poslovnik, maknuli s dnevnog reda naš zakon i mi smo morali nekako odgovoriti. Sve njihove optužbe, da smo žrtvovali Banovinu – jedini koji su žrtvovali Banovinu i poduzetnike i obrtnike i koji su se išli skrivati iza bolesnog Miroslava Tuđmana jesu Andrej Plenković i
predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Oni su žrtvovali sve to samo kako opozicija ne bi ostvarila malu pobjedu. Ovo je bio zakon koji je bio u prvom čitanju. Da je i prošao prvo čitanje, to ništa ne bi značilo za vladajuće, ali oni nisu to željeli dopustiti samo da se ne pokaže kako je vladajuća većina u problemu”, rekao je Grmoja.
“Oni ne bi ni jučer organizirali glasanje da je bio problem u Tuđmanu…”
Mirno neobičan
Malo bolje razmislivši, je li pokojni Miro Tuđman baš to i tako zaslužio, naime, takav žalosni politikantski verbalni oproštaj iz ove doline suza? Primjerice, ja ga se sjećam iz nekoliko trenutaka.
Prvi je bio potkraj 1991., recimo da je bio listopad, tek sam se bio odmetnuo iz Globusa u Slobodni tjednik, kad me ranim jutrom nazvao Miomir Žužul sa zahtjevom da dođem u zgradu Sabora (MORH je još djelovao odande), gdje on i Miro Tuđman namjeravaju stvoriti časopis ZNG-a, tj. Hrvatski vojnik, kako je kasnije nazvan, pa bih li ja to htio i mogao, naime, organizirati i uređivati Hrvatskoga vojnika. Kasnije smo sjedili u Taverni, mene je tada još pratio “ugled” onoga klinca iz Poleta koji se usudio načiniti prvi golemi intervju s njegovim ocem ujesen 1989., kad to nije baš nekomu normalnom padalo na um, pili smo čaj i da ne duljimo, nije se to sa mnom i s Hrvatskim vojnikom dogodilo – o čemu možemo drugi put – ali se meni Miro Tuđman svidio, bio je tako mirno neobičan i tih čovjek iza čijih je naočala izvirivala oprezna inteligencija.
Drugi je put bilo na povratku iz ST-a u Globus, počekom nevolje u BiH (Miomir, Miro i Markica Rebić imali su slične činove, možda je Miro imao čin više, a možda čak i nije): na Kupresu je 10. travnja 1992. zapovjednik BVV-a bio Branko Borković, ali mi je u Grudama tadašnji pukovnik Markica tvrdio da nije Borković već Kapular. Sad svejedno, po povratku u Zagreb, pokojni Denis Kuljiš koji je od mene naručio ekskluzivni biografski tekst o Miru Tuđmanu, zbog kojega sam se “polomio”, tj. razgovarao sa 20-ak osoba, na kraju taj tekst – iz nekoga razloga – nije htio objaviti. Treći, ujedno i četvrti put, kad sam bio u vezi s Mirom Tuđmanom, bio je intervju za australski Croatian Herald, prvo telefonom (čini mi se da je to bilo u vezi s drugim idiotskim Mesićevim svjedočenjem u Den Haagu), a potom kad su dvije godine poslije Miro i njegova supruga Vanja Morić boravili u Australiji, preciznije u Melbourneu, a još preciznije u Hrvatskom domu u Footscrayu. Detalji otad danas se čine nevažnima, no možda nije zgorega napomenuti kako se Miroslav nije baš osvrtao na poglavnikovo poprsje u predvorju Doma, jednako kako se nitko od nazočnih nije osvrtao na profesoricu Vanju dok mojoj supruzi Katarini uz večeru objašnjava partizansku prošlost svojega oca.
Tek, Miro je meni osobno, kasnije u uredu predsjednika Doma, Ante Jurića Bugzyja, gdje smo opet radili intervju, zamjerio dvije stvari: 1.) zašto sam u uvodnom predstavljanju njegova predavanja, kojega je verbalizirala Katarina, napisao da je svojedobno bio “ljevičar”, a otprilike 2.) pripomenuo je kako “pamtimo Kuljiša, pamtimo Globus, u skladu s time i tebe” (iako, ne baš i ono u vezi s Hrvatskim vojnikom, HR HB, rata, i sl).
Ime po Krleži
Miroslav Tuđman, međutim, ipak je dio (makar novovjeke) hrvatske mitologije: on je prvi sin prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Ankice Tuđman (rođ. Žumbar), a rodio se u Beogradu 1946., točno na obljetnicu komunističkoga vjenčanja svojih roditelja 1945. (čini mi se da će puno kasnije, negdje 1991/92., tako nekako, pok. kardinal Kuharić njihov brak crkveno ozakoniti, no nemojte me držati za riječ). Naime, njegov se otac još potkraj 1944. iz Zagorja u činu partizanskoga majora prebacio u Beograd čim su ga netom ranije od nekoga (možda od Nijemaca, možda od nekovrsnih Nedićevih četnika, možda od svih njih zajedno) oslobodili crvenoarmejski Rusi nadirući iz Bugarske pa je, dakle, te 1946. ime Miroslav dobio navodno po Miroslavu Krleži kojega je njegov otac u to doba tobože “obožavao”, kaže legenda. Ćaća je pak u tom Beogradu bio načelnik Personalne uprave Titova Generalštaba, a Miro je u Beogradu završio osnovnu školu, gdje se tada nalazila obitelj Tuđman. Ankica i Franjo Tuđman poslije Miroslava dobili su još Stjepana i Nevenku, a fast forward, 1961. ta obitelj seli se iz Beograda u Zagreb pa je tinejdžer Miro gimnaziju pohađao i završio u Zagrebu (1961.-1965.).
Naime, kako više nego površno objašnjava Večernji list, kada je njegov otac 1961. na vlastiti zahtjev napustio vojsku, cijela se obitelj vratila u Zagreb, gdje mu je otac postao ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta pa je u Zagrebu Miroslav nastavio školovanje i pohađao gimnaziju, gdje su ga drugi učenici dugo “zadirkivali” zbog beogradskog naglaska, iako se on bavio sportom (odbojkom, planinarenjem), no najviše je volio čitati knjige koje je tobože doslovce “gutao”, navodno čitajući i po jednu knjigu dnevno (?!), no na njega su formativno djelovali i česti razgovori uglednika s njegovim ocem jer su im često u posjet dolazili “hrvatski velikani” poput Miroslava Krleže, Ive Frangeša, Vanje Radauša i hrvatskih generala poput Ivana Rukavine i Ivana Šibla – zapisao je Davor Ivanković u VL-u, namećući čitateljstvu fascinaciju o nekima i o nečemu, domećući da je nakon gimnazije, 1965. Miroslav Tuđman upisao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te malo potom, godine 1968., bio “imenovan”urednikom Studentskog lista. Tata Francek tada mu je navodno govorio da je mogao i bolje, odnosno njegova je
želja bila da mu sin upiše povijest no, bilo kako jest, kada je 1967. Franjo Tuđman zbog Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku (s kojom zapravo nje imao veze) izbačen iz Instituta, iz SL-a je izbačen i Miroslav, koji je potom postao zamjenikom urednika Tjednog lista omladine (TLO) u kojemu su se mladalački igrali i neki kasniji značajnici, poput Milana Ivkošića, Ivana Starčevića, Stjepana Čuića, Pere Kvesića, a ima njih još, te je 1971. Miroslav Tuđman postao glavnim urednikom časopisa Pitanja tj. onoga blesavoga časopisa kasnije poznatog po Inoslavu Beškeru, Peri Kvesiću i inima sve do nas kasnije mladih, koji o ranijem dobu pojma nismo imali.
Dobri ljudi
Dakle, Miroslav Tuđman završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1970. (studij filozofije i sociologije), magistrirao je 1975. na temi “Spoznajno- logistički elementi činjenice i obavijesti” pa doktorirao 1985. iz područja informacijskih znanosti obranom disertacije “Paradigma informacijske znanosti”. Konzekventno, radio je u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu (1972.-1977.) te u Zavodu za kulturu Hrvatske (1977.-1988.), a od 1988. bio je šef Katedre za dokumentalistiku na Odsjeku za informacijske znanosti FF- a, da bi godine 2004. bio postavljen za predstojnika Katedre za organizaciju znanja na istomu odsjeku. Ranije, predavao je teoriju informacijske znanosti, organizaciju znanja, izvještajne sustave i službe, bio izabran 1988. za docenta, 1991. za izvanrednog profesora, a 1998. za redovitog profesora za znanstveno područje informacijskih znanosti. Bio je utemeljitelj i prvi voditelj Zavoda za informacijske studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1989.-1990.), te prodekan Filozofskog fakulteta (1990.- 1991.). Nekako u tom smislu, puno kasnije, godine 2000., Miroslav je Tuđman pokrenuo međunarodni časopis National Security and the Future, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik, ujedno budući voditelj Centra za strategijska istraživanja (1992./1993.).
Međutim, u ono neobično doba, kad se rušio Berlinski zid i kada je zapravo sve jugoistočno od toga rušećega zida bilo čisti rokenrolski anarhizam s naznakama konačne
propasti kriptične velikosrpske SFRJ, tada je dr. Miro Tuđman zajedno s nekim dobrim ljudima – poput dr. Tončija Vujića (kasnijega Račanova ministra kulture), poput dr. Ive Rogića Nehajeva (s kojim će kasnije osnivati IPD MORH-a i Institut “Ivo Pilar”), poput pjesnika Branka Maleša i pridruženoga mu grafičara Borisa Maleševića koji je u novije doba postao kontroverznom frkom od face – dakle, tada je Miro Tuđman bio utemeljio SDSH (Socijaldemokratsku stranku Hrvatske, en passant, u genitivu). Ta je “stranka” brzo propala (Vujić se, naime, prebacio u SKH-SDP, čak je komunistima predao “svoje” socijaldemokratsko ime) a – između ostalih – Miro je Tuđman završio među dragovoljcima Domovinskog rata. Naravno, kako mi je to onomad objašnjeno, u tim godinama i s tim i takvim akademskim statusom, čovjeka nijedna država neće poslati na prvu crtu: eto, tako je Miro Tuđman – iako sin tadašnjega predsjednika – postao zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a svojom pameću i zaslugama, utemeljiteljem i ravnateljem Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata od 1993. do 1998. i od 1999. do 2000., pa je čak vodio kolegije iz nacionalne sigurnosti na Diplomatskoj akademiji, Ratnoj školi te na Obavještajnoj akademiji, koju je zapravo utemeljio. Doduše, ako je to uopće važno, ajmo spomenuti da se Miro Tuđman, nakon onoga propaloga SDSH-a što ga je Antun Vujić sklonio među kriptokomuniste pa su oni zbog toga poprimili naziv socijaldemokrata (SDP), bio pridružio očevoj stranci.
Dok je bjesnio rat, Miroslav se Tuđman nije skrivao: kako god se okrene, bio je sudionik Domovinskoga rata od 1991., bio je zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost te utemeljitelj i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, od 1993. do 1998. i od 1999. do 2000., konačno, ima čin general-bojnika: najviše je to zbog Oluje, bez obzira na to što ideologizirani, ali nedovoljno upućeni Jutarnji list (R. Bajruši), malobrojnoj svojoj publici želi uputiti poruku da je to stoga što je tobože M. Tuđman bio ultrainstigator rušenja Hrvatske Republike Hercg-Bosne (HR HB).
Dokumenti i Praljak
Godine 2000. ponovno se bio politički aktivirao zbog, kako je govorio, najave detuđmanizacije, odnosno dehrvatizacije Hrvatske i kriminalizacije Domovinskoga rata, pa je tada bio utemeljio Udrugu Hrvatski istinski preporod (UHIP), s kojom je na lokalnim izborima 2001. kao nositelj nezavisne liste za Skupštinu grada Zagreba osvojio 7,6 posto glasova i dobio pet gradskih zastupnika. Te je godine zapravo registrirao stranku pod istim nazivom Hrvatski istinski preporod (HIP) i bio njezinim predsjednikom, da bi 2002., nakon pobjede Ive Sanadera za predsjednika HDZ-a i raspuštanja niza županijskih i gradskih organizacija, troje zastupnika, Ante Beljo, Đuro Njavro i Dario Vukić, prešli u Tuđmanov HIP pa je njegova stranka u četvrtom sazivu Sabora postala parlamentarnom strankom, kada im se pridružila Ljerka Mintas-Hodak. Na parlamentarnim izborima 2003.
Miroslav Tuđman bio je nositelj liste 1. izborne jedinice, ali je koalicija HIP/Hrvatski blok osvojila neznačajnih 1,7 posto glasova, zbog čega na izborima za Sabor 2007. HIP nije istaknuo svoju kandidaturu. Miroslav Tuđman, međutim, objavio je 23. ožujka 2009. kandidaturu za predsjednika kao neovisni kandidat, na izborima od 27. prosinca 2009. osvaja flambojantnih 4,09 posto glasova. Tako kao političar pametan, Miroslav je Tuđman bio i suosnivač pokreta Hrvatski rast (HRAST) 2010., ali ga je, poput većine, napustio te se utočio tamo gdje mu zapravo i jest mjesto – u HDZ-u. Bilo je to za izbore 2011., kada biva izabran za zastupnika u Saboru. Sve otad pa do danas, kako se lijepo laže, obnašao je dužnost saborskog zastupnika, koji će se Sabor svakakona trenutak smrznuti zbog smrti Miroslava Tuđmana, jednako kako se smrznuo nakon smrti Slobodana Praljka, čovjeka s kojim je dokumente o ratu u BiH Miro Tuđman prikupio.