Damir Trut nije mogao ubosti u opasnije gnijezdo. Stršljena. Koji su sada, srećom mu, zauzeti. Rade po Banovini. Kao svjedoci zbivanja na Banovini nakon katastrofalnog poraza, imamo pravo reći što smo vidjeli i koje su naše spoznaje. I ne, ne treba kriviti Civilnu zaštitu kao instituciju, ali šef te bitne društvene organizacije ne smije zabijati takve autogolove u utakmici protiv ljudi koji su odradili dobar dio njegovog posla i koji bi mu, na koncu konca, trebali biti prijatelji.
Uostalom, tamo ste svi na istom poslu. Kako se samo dosjetio oplesti po navijačima. Dok je Civilna zaštita bauljala po mraku, šarala papirima i dozvolama, više od tisuću Dinamovih navijača, pola sata nakon katastrofalnog potresa, bilo je na parkiralištu Supernove u Buzinu. Kad su se okupili – krenuli su. Da su na snazi i bile propusnice, tko bi ih ikada zaustavio. Kao i našu vojsku koja je krenula kada je trebalo, a u njoj je bio veeeelikii, tko zna koliki, broj navijača naših klubova.
I da, odradili su ti navijači golem posao, tjeraju novinare i kamere oko sebe, jer znaju da ih se uvijek uvuče u takve sukobe. Zato su možda i mlaki odgovori nakon rečenica Damira Truta. To im je i namjera. S druge strane, rade. Predano rade. Vidjeli smo. I nisu nikome ni smetali niti smetaju. Kada su dolazili u Petrinju i na Banovinu još se ni policija nije ustrojila da bi organizirala promet. Došli su sa srcem. I točka. Ovako se o njima ne bi smjelo pričati.
I znate kako sada to izgleda u sivoj moždanoj kori tih navijača?
Misle si, jel’ tko pita gdje spavaju ti navijači, po autima i vrećama, u smradu i gdjegod u bespućima hladne Banije. Misle si i dalje, lupaju po nama ovi koji iz Zagreba navrate, poslikaju se, pa doma. I vele – ovo ne valja, ono ne valja, navijači ne valjaju, ja valjam, mi valjamo.
Jedan nam navijač kaže, kada je pročitao Trutove riječi: “Pa, Bože, ako te nema – stvori se!”
Javljaju nam se i majke sinova koji su na Banovini, ne viđaju ih danima…
“Sinove ne viđam, znam što rade, kažu da su u blatu do grla i rade, pomažu ljudima. Ponosna sam na njih, a onda nešto ovako pročitam. Posve sam potonula”, veli nam gospođa Romina Miletović.
Zovu nas i braća, sestre, roditelji tih navijača. Užasnuti su.
Trut je pogriješio i bio bi red da se ispriča. Zaista je zabio antologijski autogol! Pa gdje se u cijeloj priči sa, ako ne posve sa svojim neredom i nesposobnošću, nego i svih drugih, uopće dotakneš navijača u njihovoj uzvišenoj priči. I našoj i od Banijaca.
Jest, kad navijači rade svinjarije na utakmicama trebaš to reći, i kao čovjek, novinar, društveni kroničar ili dužnosnik. Ali kada rade sjajne stvari, moraš i to reći. Ako ne želiš, onda barem šuti.
Tisuće navijača baulja i radi Banovinom jer su mnogi komotni i “znaju posao”. Ma da, baš nam je kao svjedoku svega od Topuskog do Siska super bilo to gledati…