U svijetu relativiziranih ili posve izokrenutih vrijednosti kad nenormalno postaje normalno, kad dobro postaje ono što je korisno, dopušteno sve ono što je ugodno, lijepo ono što je bogato, a istinom ono što je moćno, odnosno ono što se s pozicije moći nameće kao istinito, princip je prezrena kategorija koja ovisi o ideološkim i interesnim stajalištima.
Pregršt je primjera koje nam u tom smislu nudi svakodnevica.
Primjer prvi. Veliku je pozornost ovih dana privukao jedan susret gradskog vijećnika iz Oroslavja i Žarka Tušeka, predsjednika županijskog HDZ-a, kojega je vijećnik snimio i iz kojega
se vidi kako mu hadezeovac za neke usluge u lokalnim izborima nudi “kaj god hoće”, odnosno bilo koji položaj koji ga zanima. Epilog je Tušekova ostavka na koju ga je, dakako, prisililo vodstvo stranke, ne naravno zbog načela, već zbog spašavanja stranačkog ugleda. Da, upravo HDZ, a ni drugi nisu puno bolji, u dva mandata svoje vladavine prakticira baš taj način. I u pravu je Žejko Kerum koji je priznao kako je to upravo standard, a ne nekakav izuzetak ili pogreška, kako je Andrej Plenković pokušao objasniti. Po istom trgovačkom modelu stvarane su koalicija HDZ-a i HNS-a, ili HDZ-a i SDSS-a. Oni će podržati HDZ-ovu vlast, a HDZ će njima omogućiti niz unosnih položaja u ministarstvima i u javnim poduzećima.
Primjer drugi. Izvjesni teolog i humanitarac Miloš Stojković došao je u sastavu državne delegacije Srbije u Knin u povodu blagdana sv. Save pa se uspeo na Zvonimirovu tvrđavu
javivši se iz “okupirane srpske krajine” uz povike “Živela Srbija”, pri čemu su mu asistirali i drugi članovi delegacije. Hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova uputilo prosvjednu notu
Srbiji tražeći ispriku umjesto da povredu teritorijalnog integriteta zemlje tretira i na drugi način, recimo izgonom, zabranom ulaska i tome slično. Naravno, ispriku neće dočekati jer to
nije tek ispad pojedinca, nego izraz sustavne politike. Očekivalo se kako će se javiti onaj koji na svaki ustaški grafit saziva konferenciju za novinare, barem s porukom kako takvi Srbi nisu dobrodošli u Hrvatsku jer kvare odnose među ljudima i narodima i nimalo ne pridonose još boljem položaju srpske nacionale manjine. Ali ni to se nije dogodilo. Ni Novosti ovaj događaj
nisu zabilježile. A kako i bi kad se sve to uklapa u njihove poglede na Hrvatsku.
Primjer treći. U povodu smrti Mire Furlan oživjele su stare priče o “vješticama iz Rija”, o tzv. disidentima, o ovoj glumici, o također nedavno preminuloj Vesni Kesić, o Radi Šerbedžiji, Slavenki Drakulić, Dubravki Ugrešić i Radi Iveković, koji su napustili Hrvatsku u vrijeme najžešće agresije te koji su prikazani kao žrtve strašnog režima, isključivosti, nacionalizma i mržnje. Svakako, svi su oni imali pravo na svoje opredjeljenje i na svoj stav prema novoj političkoj stvarnosti, ali je velika, nepodnošljiva laž, koja se redovito ponavlja u dijelu medija, kako su potjerani iz Hrvatske. Možda su neki od njih i doživjeli kakve medijske neugodnosti (a tko nije), ali ih nitko nije potjerao, već je njihov odlazak u Srbiju, Ameriku, Britaniju ili Francusku bio njihov izbor. Raspad Jugoslavije doživjeli su kao šok. Odjednom nestaje država u kojoj su se osjećali dobro, većina njih je srpske nacionalnosti, odjednom je njihova Srbija ostala tamo daleko, odjednom to postade neka druga, daleka zemlja. Dio njih je čak izdaleka vodio aktivnu propagandu protiv zemlje u kojoj su rođeni, čiji je grijeh bio odluka o vlastitom putu u povijest. I kad se sve smirilo, vratili su se posebno paženi, hvaljeni i nagrađivani.
Ni Feral, po formi satirički, a po sadžaju izrazito orjuanaški tjednik, nitko nije, kao što se govori, ugasio (naprotiv, Vlada za Ive Sanadera ga je financijski pomagala), nego je ostao bez
čitatelja.
Primjer četvrti. No najviše se ovih dana raspravlja o slučajevima zlostavljanja studentica od njihovih profesora na različitim fakultetima. Grudu je zakotrljala beogradska glumica
Milena Radulović koja je optužila svog učitelja Miku Aleksića za silovanje koje je trajalo sedam mjeseci, i to svakog utorka. Onda su se javile brojne zagrebačke studentice s Akademije dramske umjetnosti i s Filozofskog fakulteta zbog navodnog zlostavljanja koja su se dogodila prije puno godina, ali su imena i žrtava i agresora, barem za javnost, ostala u znaku nomina sunt odiosa. Dekani i profesori se čudom čude, kao o tome ne znaju ništa. Znam iz pričanja studentica svoje generacije kako su jedan profesor sociologije i jedan profesor fonetike, sada pokojni, imali na svakoj godini studija po jednu ljubavnicu. Tu ne bi smjelo biti dvojbe, svaki oblik spolnog odnosa, pa čak i naznake nečeg takvog između profesora i studenta je odvratan, nedopustiv i u suprotnosti s pedagoškim etičkim kodeksima. U pitanju je iskorištavanje pozicije moći i autoriteta. Ali što se priča dalje razvija unutar i izvan Sveučilišta, stvar postaje pomalo zabavna.
Prijave se već broje na tisuće. Neimenovana novinarka HTV-a prozvala je Mislava Stipića, djelatnika ove “katedrale duha” za napastovanje. Zastupnica SDP-a Barbara Antolić Vupora, za koju se dosad nije čulo, sazvala je konferenciju za novinare kako bi nam otkrila kako ju je pokušao silovati neki vozač hitne pomoći (ne zna se u kojem gradu i državi) prije 35 godina. I
glumica Sanja Vejnović još vuče sjećanja na neugodne doživljaje još iz dana kada je bila u osnovnoj školi. Dobacivao joj je i dodirivao je, veli, njezin vršnjak. A kad je odrasla, jedan joj je kolega pokušao silom ući u sobu! Bijes javnosti sručio se na trogirskog haespeovca Damira Zaradića koji je na račun Danijele Dvornik napisao kako bi je “trebalo mlatiti kao šnicl prije spremanja”. Ta objava jest primitivna i seksistička, ali je ona bila reakcija na jednu isto tako primitvnu i seksističku objavu same D. D. koja je napisala: “Kad nađete muškarca koji traje jedan sat u krevetu, proslijedite mi ga”. Rektor Damir Boras je, dodjeljujući diplomu najboljoj kandidatkinji Vojnog učilišta, rekao kako je ona ne samo pametna nego i lijepa. To kandidatkinju nije uopće povrijedilo (a i zašto bi?), ali su se silno povrijeđenima osjetili braniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i udruga BaBe koje su tu izjavu ocijenile diskriminatornom i još puno gorom.
Nisu takvu osjetljivost pokazale čak ni u jasnim i strašnim slučajevima silovanja u Vukovaru. Proteklih su nas godina stizale senzacionalne vijesti o slavnim i bogatim muškarcima poput bivšeg direktora MMF-a Straussa Kahna, boksača Taysona, nogometaša Ronalda, producenta Harveya Weinsteina ili političara Trumpa, koje su neke dame optužile za silovanje, uvijek u hotelskim sobama, i usput bogato naplatile svoje žrtvovanje. Uvijek prema kampanjama ove vrste treba biti krajnje oprezan, iza njih obično stoji neka ideologija, neka promidžba i neki obračuni, s onu stranu stvarne brige za ljude. Kao što se kampanja protiv nasilja u obitelji koristi za kampanju protiv obitelji, kampanja protiv pedofilije u Crkvi za kampanju protiv Crkve, tako i ovdje (bilo uvjerljive, bilo nategnute, bilo izmišljene) slučajeve zlostavljanja žena feminističke udruge i pokreti koriste za raspirivanje totalnog rata između muškaraca i žena. Pritom se pojam zlostavljanja upotrebljava krajnje ekstenzivno. Tako zlostavljanje nije samo nasilje ili prisiljavanje nego to može biti svaki oblik “verbalnog i neverbalnog uznemiravanja”. To može biti i osmijeh i udvaranje i zavođenje i namigivanje i poziv na ples i ljubavna pjesma.
I naša javna scena prepuna je krajnjeg licemjerja. Dok se dežurni higijeničari u medijima dižu na zadnje noge na svaki znak “seksizma”, u tim istim medijima žene s obnaženim tijelom predstavljaju se kao seksualni objekti, a ni same takve žene očito nemaju ništa protiv toga. U tim bigbrotherima, u tvojim licima koja zvuče poznato i u supertalentima sve pršti od neukusnog seksizma na rubu pornografije.
AUTOR: Maja Štefanac
*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala 7Dnevno.hr.