Odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju Ivana Hodak je ubijena s tri hica prije dvanaest godina na stubištu svoje zgrade u Ulici Pavla Hatza u centru Zagreba. Ubijena je 6. listopada 2008. godine. Bila je kći bivše ministrice Ljerke Mintas Hodak i poznatog zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka.
“Dan kad sam je zauvijek izgubila najgori je i najteži dan mog života. A počeo je sasvim normalno. Išla sam uplatiti kumstva za djecu iz Afrike. Baš kad sam se vratila kući, to se dogodilo. Bila sam toliko šokirana da se prvo vrijeme uopće nisam mogla priviknuti na činjenicu da joj se to dogodilo, da je više nema. Ali kad sam je mrtvu držala na rukama, kao da mi se ukazala slika Majke Božje kako ispod križa na rukama drži Isusa. Prošaptala sam joj: ‘Majko, evo predajem ti je, nadam se da ćeš je ti nadalje čuvati umjesto mene’”, rekla je njezina majka Ljerka Mintas Hodak za 24sata.
“Ivana je uvijek sa mnom. Kad radim, odmaram se, uživam i kad sam tužna. Svaki dan počinjem tako da joj kažem: ‘Bok, srećice, krećemo u novi dan!’ Navečer, prije spavanja, uvijek poljubim njezinu slikicu i kažem: ‘Ljubavi moja, još je jedan dan prošao, još sam ti jedan dan bliže. Laku noć i nek’ te čuvaju anđeli’”, govori shrvana majka kojoj je kći izdahnula na rukama i priznaje kako joj je to bio najteži i najbolniji trenutak u životu.
“Nakon njezine smrti zarekla sam se da nikome više nikad neću reći da ga volim najviše na svijetu. To sam rekla samo njoj. Bila sam slomljena, ali moraš nastaviti živjeti. Ne možeš leći u grob i čekati smrt. Vjera mi je dala puno snage i uspjela sam se othrvati sažaljenju i samosažaljenju. S vremenom sam nekako spoznala da je Ivana i dalje živa, ali u nekoj drugoj dimenziji i da ćemo se jednog dana ponovno sresti. I to mi je dalo snage da nastavim živjeti s njom kao da je svaki dan uz mene. I doista je. Osvijestila sam i odlučila da je moram održavati na životu sjećanjem, humanitarnim djelovanjem, istupima u javnosti da ljudi ne zaborave da je postojala, da je činila dobro i da je imala svoju svrhu u životu. I zato sam odlučila osnovati zakladu koja nosi njezino ime. Da pomažemo djeci da se školuju. Živim da bih održala sjećanje na nju, kao i da ona preko mene nekako doprinosi svijetu”, zaključuje i dodaje kako je gubitak djeteta nešto najgore što čovjek može doživjeti.
“Kad sam prve dane dolazila na njezin grob, stalno su letjeli avioni. Imala sam dojam da mi se tako javlja. I svakodnevno, kad leti bilo koji aviončić, pošaljem joj jedan poljubac. Oni koji me ne znaju čudno me gledaju. Prije sam objašnjavala, ali sad više nikome ništa ne objašnjavam. To je naša mala komunikacija. A i tijekom dana vrlo često je se sjetim i pomolim za nju. Ubijena je s 27 godina, a danas bi imala 39”, govori neutješna majka Ivane Hodak.
“Bila je empatična. Staložena. Marljiva. Čvrstoga karaktera, znala što hoće u životu, imala vrlo jasna načela ponašanja i djelovanja. Tata ju je uvijek usmjeravao prema pravu, ali imala je puno interesa. Bavila se i grafologijom. Položila je ispit za grafologa, zanimali su je jezici. Ona je jako voljela i tatu i mene”, hvali svoju jedinicu.
“Danas mi je mnogo manje strašno proći tim stubištem nego onda. Ali svaki put kad sam na stubištu pazim ide li netko za mnom i tko. Nevjerojatno kako čovjeku te neke stvari ostanu kao uvjetni refleks. Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je njezino ubojstvo naručio. To je bilo klasično ubojstvo stila eliminacije. Nikad se to nije saznalo niti će se ikad saznati. Nisam inzistirala na traženju pravog naručitelja tog ubojstva jer mislim da to ne bi ništa promijenilo. Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj tko je to naručio ionako će jednog dana odgovarati na vječnom sudu. Neka njezino ubojstvo nosi na vlastitoj savjesti”, zaključuje Ljerka Mintas Hodak.