Iako nerijetko u svojim javnim istupima i premijer Plenković i ministar zdravstva Vili Beroš upozoravaju na ozbiljnost situacije koja nas je zadesila u novom valu pandemije korona virusa, i jedan i drugi kontinuirano ponavljaju kako u Hrvatskoj trenutno stanje nije izvanredno te da imamo jasnu i uhodanu strategiju borbe s pandemijom, negirajući medijske napise i upozorenja bolničkih djelatnika i oporbenih saborskih zastupnika o raspadu zdravstvenog sustava.
”Nemam dojam da je sustav krahirao, ako se to desi podnijet ću ostavku”, izjavio je prije par dana Beroš u vrijeme dok je osoblje covid-bolnice u zagrebačkoj Dubravi protestiralo upozoravajući na nedostatak materijala i ljudstva za obavljanje svojega posla. Problemi u Dubravi tek su jedan segment onoga sa čime se liječnici i medicinsko osoblje susreću.
Upućeni svjedoče da bi uskoro sličnim scenarijima mogli svjedočiti u splitskoj bolnici, ali i u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, u čijoj je nadležnosti zagrebačka Arena. U svom tom košmaru ministar funkcionira na razini dojma pa ga je slijedom toga zatekla situacija u Dubravi, o kojoj nije imao pojma sve dok u medije nije procurilo pismo mlade liječnice koja je otkrila strahote s kojima se susreću ona i njeni kolege.
Da ministar o načinu na koji funkcionira hrvatsko zdravstvo ipak ponešto znade, moglo se vidjeti prije nekoliko tjedana kada je u javni prostor dospjela snimka telefonskog razgovora s doktoricom Dijanom Zadravec, iz koje se jasno moglo čuti kako funkcionira kadroviranje na HDZ-ov način i to baš u njegovom resoru, na razini dojma, bez zakonskih procedura i na stranačkim druženjima. Beroš do sada javnosti nije predstavio niti jednu konkretnu analizu zdravstvenog sustava koja bi mimo njegova dojma u ovoj kriznoj situaciji pokazala na čemu smo, a ni ta strategija na koju se on i Plenković pozivaju nije jasna.
Ako strategiju doista imaju, nije jasno zašto je kriju od javnosti na koju se strategija odnosi s obzirom na trenutnu situaciju. Lockdown nije opcija, teza je koju ponavljaju Beroš i Plenković, a ako to nije opcija, što onda jest? Ramatranje novih mjera također teško može biti strategija, iako i jedan i drugi uporno tvrde da vlast ima neku nevidljivu strategiju koja se provodi. Kako se provodi nikome nije jasno, no Plenković i Beroš očito znaju nešto što obični smrtnici niti znaju, niti vide. Vidljivo je da bez obzira na njihovo negiranje izvanrednog stanja mi unazad nekoliko mjeseci živimo u izvanrednom stanju.
Nema okupljanja, nema svadbi, hodamo s maskama, redovito pratimo broj oboljelih i preminulih, brojke u kontinuitetu rastu, a drugi val čini se daleko ozbiljnijim i opasnijim od onoga prvoga, sve veći broj europskih zemalja uvodi konkretne mjere pa i svojevrsne lockdowne, u nekim državama dio strategije podrazumijeva masovna testiranja, a za to vrijeme Hrvatska nije u izvanrednom stanju jer Beroš i Vlada rade svoj posao.
Jasno je zašto vladajućima na ruku ide negiranje izvanrednog stanja, da se ono doista potvrdi tada bi se moralo djelovati u skladu sa člankom 17. Ustava, a to znači da bi Sabor dobio na važnosti, a time i pozicija, Plenković na to ne želi pristati pa je moguće da će gurati dok ide samo kako se ne bi proglasilo izanredno stanje, budući da bi to dovelo u pitanje njegovu moć i utjecaj, koji je ionako na klimavim nogama zbog skromne saborske većine.