Idući prometnicom Petrinja – Hrvatska Kostajnica, malo tko će primjetiti putokaz za Jošavicu, a još će manje pomisliti da krivudavi, strmi put koji vodi u brda, skriva selo u kojem ima života.
I uistinu, selo u koje smo prvi put ušli 07. siječnja kako bi podijelili humanitarnu pomoć, ima ljude, ali se ne može reći da ima života. Jer život su sreća, sitna zadovoljstva i trunka dostojanstva. Jošavica toga nema, i to ne od trenutka kada ju je sravnio potres. Čini se kako stanovnici ovoga sela sreću nisu imali nikada, a u posljednjih 20 godina – zasigurno ne.
Prvi dolazak i šokantan prizor
Iako je teško vagati nevolje i tragedije brojnih ljudi koji su ostali bez ičega, a među kojima su invalidi, starci i obitelji s malom djecom, priča majke i sina na koje smo naišli pomiče tlo pod nogama snažnije od bilo kakvog potresa. Na Radmilu Svilokos naišli smo na njezin Božić, iako toga trenutka nismo znali da ga slavi. Baš ništa nije ukazivalo da je ovo njezina svetkovina, jer za lampice treba imati struju, a za česnicu peć u kojoj će je ispeći. Umjesto toga, ovu ženu smo zatekli u blatnjavom dvorištu, nekoliko metra od uginule svinje… Pod suncobranom preko kojeg je bio prebačen najlon, na hladnoći i vjetru kuhala je grah. Kako nam je kazala, mi smo prvi koji smo stali kraj njezine kuće, ili bolje rečeno – kraj kuće koja je to nekada bila. Podsjećamo, bilo je to sedam dana nakon potresa, u mjestu pored samog središta epicentra. Vadeći paket s hranom i higijenskim potrepštinama iz automobila, pitamo je što joj treba. Ona odmahuje glavom i kaže “ništa”, iako je jasno da joj treba sve. Nevoljko je uzela paket koji smo prethodno dobili od Crvenog križa, a dodatno joj dajemo još jedan koji su joj spremili iz Inicijative branitelja Petrinje. Vidljivo joj je neugodno…
“Bili su neki ljudi jučer, ali nisu puno gledali ni ulazili. Čim su vidjeli čitav krov, rekli su da se u kući može boraviti”, kazala nam je Radmila uvodeći nas u ruševnu kuću:
“Nisu nam dali naljepnicu jer se moj sin snašao pa je odmah sanirao krov da nam ne curi voda”.
A krov je, zapravo, izgledao ovako:
Na naše pitanje što se dogodilo sa uginulom svinjom i zašto je ne makne, Radmila odgovara:
Poluraspadnuta kuća bez crvene naljepnice
“Sin je trenutno otišao do Petrinje da pita za bilo kakvu pomoć, a ja je ne mogu sama odvući. Pronašli smo je mrtvu sa ciglama oko glave, ali ja mislim da je umrla od straha”, objasnila nam je Radmila upozoravajući da pazimo kako hodamo po derutnoj i potpuno uništenoj kući. Bilo je teško povjerovati da kuća u kojoj je betonski pod pun pukotina i koji pri svakom koraku “krcka”, a u kojoj su zidovi raspukli od poda do stropa – nije dobila naljepnicu, a ova obitelj makar šator od Crvenog križa. No, Radmila se ne žali i kaže da joj je čovjek iz sela preko društvene mreže uspio srediti kamp kućicu koja, na žalost, prokišnjava, pa je i nju prekrila ceradom. Jednim pogledom u unutrašnjost trošne kamp kućice, potpuno neprikladne za boravak majke i sina, postalo je jasno da se u njoj ne može boraviti niti jedna noć… Sa Radmilom smo se pozdravili uz dobre želje i čvrstu želju da ćemo ih posjetiti opet za koji dan, kako bi vidjeli je li im itko pomogao. I zaista, nakon pet dana smo se vratili…
Nakon pet dana, situacija još gora
Nakon pet dana, dva tjedna nakon potresa, ponovno smo na adresi tuge, Jošavica 72. S nevjericom shvaćamo da su Radmila i Ilija i dalje u kući koju bi sada srušio i malo snažniji vjetar. Dvorište je pokriveno mješavinom blata i snijega. Ne usudimo se kucati na vrata kuće pred raspadom jer nam se čini da će je svaki nagli pokret urušiti. Zatičemo ih kako trančiraju meso netom zaklane svinje kako bi imali što za jesti, a to rade u kući jer im je unutra toplo. Na naše pitanje je li se konačno netko za njih pobrinuo i je li netko bio u prethodnih pet dana, odmahuju glavom
“Bili su neki ljudi, pravili su spisak za tople obroke. Ja sam im rekla da ne dolaze samo radi nas, da ne troše benzin, jer ja nama lako ispečem krumpira, toga imam. Bili su i statičari, ovaj put su nam stavili crvenu naljepnicu. Osim toga, nije nam nitko službeno došao, ovako, iz vlasti”, kaže Radmila i dalje ne priznajući da im je pomoć neophodna jer dva tjedna nakon potresa – ona i njezin sin nemaju gdje spavati, a najavljuje se iznimno hladan vikend.
“Pod deke stavljamo boce s vrućom vodom i popijemo normabel da lakše zaspemo”
Ipak, iz privatne donacije stigla im je još jedna kamp kućica koju su stavili nekoliko metara od kuće, s druge strane puta, no sada se pojavio novi problem. Kućica je bez struje, a Ilija kaže da nema dovoljno dugačak kabel kako bi “povukao” struju iz stare, srušene kuće. I ova je kućica iznimno skučena i u njoj su doslovno samo dva kreveta, a obzirom da je bez struje, pitamo ih kako se griju:
“Nikako. Ugrijemo vodu i natočimo plastične boce pa ih stavimo pod deke, kod nogu. Ja popijem i normabel, ne zato što sam pod stresom, nego lakše zaspem i onda ne osjetim hladnoću”, kaže Radmila.
Iako je ona optimistična i smatra da će biti bolje, njezin sin nema više nikakve nade u bolje sutra:
Već 15 godina planira kupiti cipele
“Papiri za obnovu kuće su nam u Zagrebu preko deset godina. Nikad nas nitko nije nazvao. Ja cijeli život radim kao ‘zaularen vol’ a već jedno 15 godina planiram kupiti cipele i još ih nisam kupio. Majka i ja se bavimo poljoprivredom i imamo nešto blaga, ali jednostavno ne ide. Ovo je zanemareno područje, mi smo zaboravljeni ljudi”, kaže razočarani 44-godišnjak.
Gotovo sve obitelji koje smo obišli na području Banovine i Sisačko moslavačke županije, na pitanje od koga očekuju pomoć, odgovaraju “od dobrih ljudi”. Radmilu i Iliju smo također pitali što misle tko će im pomoći, a oni nam jednoglasno odgovaraju “nitko”. I zaista, kad pogledate njihove živote i uvjetima u kojima borave, jasno je da ovim ljudima nikada, nitko nije pomogao, pa stoga i djeluju kao da im ova nevolja nije strana. Kako će preživjeti nadolazeći vikend s novim valom hladnoće, znaju samo njih dvoje