Ponajprije zbog malog tržišta te zbog slabog interesa javnosti, veliku većinu knjiga u Hrvatskoj nije isplativo pa stoga ni moguće izdavati bez državne ili drugačije novčane potpore. Smatra se velikim uspjehom ako se na predstavljanju knjige okupi pedesetak zainteresiranih osoba, a stotinjak osoba predstavlja senzaciju. No u prosincu 2008. dogodilo se nešto nemoguće. Na predstavljanju knjige o svećeniku Zlatku Sudcu, u splitskoj sportskoj dvorani Gripe natiskalo se pet tisuća osoba, a daljnjih više tisuća predstavljanje je gledalo uživo preko videozida koji je bio postavljen na platou pored dvorane. Nekoliko dana prije toga dogodila su se slična predstavljanja iste knjige u Zagrebu i u Puli.
Dvorane koje su imale više tisuća mjesta bile su premale da bi u njih stali svi zainteresirani.
Takav, neusporedivo golem interes javnosti, imao je dva osnovna uzroka. Jedan uzrok bio je u iznimno uspješnom duhovnom djelovanju mladoga svećenika karizmatika Sudca, koji je imao i iznimno rijetke stigme koje ni medicinska znanost nije mogla objasniti. Drugi uzrok golemog javnog interesa za svećenika Sudca je u dramatično izokrenutoj psihološkoj i socijalnoj, tj. duhovnoj situaciji u Hrvatskoj. S jedne strane nalazila se velika većina napaćenog puka koji se u gotovo bezizglednoj situaciji, zahvaljujući veličanstvenom duhu zajedništva i socijalne solidarnosti te uz goleme žrtve, uspio obraniti od srbijanske oružane agresije i stvoriti državu. S druge strane su se nalazile hrvatske državne i društvene institucije, u kojima je prevladavala asocijalna i protuhrvatska jugokomunistička struktura.
Duhovno djelovanje
U takvoj hrvatskoj situaciji duhovno djelovanje svećenika Zlatka Sudca pokazalo se kao učinkovit duhovni melem za duhovne rane koje su većini Hrvata zadavala izokrenuta djelovanja hrvatskih državnih i društvenih institucija. Međutim, iako se ta duhovna izokrenutost u Hrvatskoj neprekidno pogoršavala, krajem 2009. još nerazjašnjene silnice naglo su, bez javnog objašnjenja, prekinule duhovne susrete svećenika Sudca s napaćenim narodom.
Od tada, što znači gotovo punih 12 godina, traje niz tajanstvenosti, nepoznanica i dvojbi koje se odnose na život i ograničenje duhovnog djelovanja svećenika Sudca. Istovremeno, strogo kontrolirani mediji u Hrvatskoj nastoje proizvoditi zaborav o tome duhovnom iskustvu, kao i o sve većoj potrebi i potražnji koje duhovno sve ranjeniji puk i dalje iskazuje za svećenikom Sudcem i njegovim duhovnim djelovanjem.
Zbog toga je svrha ovoga članka ukratko prikazati sadašnju katastrofalnu situaciju u Hrvatskoj te što se proteklih 12 godina događalo sa svećenikom Zlatkom Sudcem pa će time biti razumljivija i puno veća sadašnja, nego ranija, potreba za duhovnim djelovanjima ne samo svećenika Zlatka Sudca.
Bijeg iz Hrvatske
U proteklih je desetak godina iz Hrvatske pobjeglo između 400 i 500 tisuća hrvatskih državljana, pretežno mlađe i srednje životne dobi, koji su strukovno i reproduktivno najpotencijalniji. Taj proces trajnog iseljavanja iz Hrvatske (kao i iz “hrvatskih” dijelova BiH) traje i dalje te mu se ne nazire kraj. To nužno vodi u ubrzanu hrvatsku nacionalnu demografsku, sigurnosnu i razvojnu katastrofu te identitetski nestanak hrvatstva pod pritiskom dvaju procesa: 1. masovnog useljavanja u demografski ispražnjenu Hrvatsku, koje se uglavnom planira s reproduktivno vitalnog azijsko-afričkog prostora; i 2. akulturacijskih i asimilacijskih procesa kojima će iseljeni Hrvati biti izloženi u zemljama useljenja.
Znanstvena istraživanja, koja su nekoliko proteklih godina provedena među Hrvatima koji su se iselili tijekom proteklih desetak godina, pokazuju da glavni razlozi masovnog bijega iz Hrvatske nisu nezaposlenost, male plaće, siromaštvo i slično, nego su to korupcija, pravna nesigurnost, uništavanje tradicionalnih sastavnica hrvatskoga nacionalnog identiteta, besperspektivnost i ostali vrijednosni i upravljački poremećaji u hrvatskim državnim i društvenim institucijama. Uostalom, proteklih nekoliko mjeseci katastrofalni razarački procesi u državnim i društvenim institucijama dosegli su transparentni vrhunac, kojem se teško može pronaći usporediv slučaj u svijetu.
Naime, u bitki za vladajuće položaje, najistaknutiji pojedinci klanova koji desetljećima veleizdajnički i pljačkaški upravljaju Hrvatskom međusobno se najteže i najvulgarnije javno prokazuju i optužuju. Višedesetljetni sigurnosni čelnik, Zdravko Mustač, koji se nalazi u doživotnom zatvoru, u predstavci je javno optužio 40-ak najistaknutijih sudaca da su odgovorni za “trajno bezakonje”, “šarlatanski pristup” i “dupeglavu sudsku praksu dupeglavih sudaca”, te da su ti suci “kreteni, nadripravnici, podmukli pokvarenjaci, smušenjaci, političke udvorice, umišljene sudačke guzice bez stručnog pokrića”.
Predsjednik Zoran Milanović javno tvrdi da je Andrej Plenković (predsjednik Vlade), između ostalog, “ružni lik”, da je Gordan Jandroković (predsjednik Sabora) “zao”, da je Milorad Pupovac (jedan od najmoćnijih sadašnjih vlastodržaca) “prljav”, “lopina” i da mu je cijeli politički život “bezvrijedan“, “neiskren” i “nepošten”. Oni, zauzvrat, za predsjednika Milanovića, između ostalog, javno tvrde “da je osoba očitog poremećaja ponašanja i vjerojatno poremećaja ličnosti”, da je “još jednom zagadio javni prostor” i da je “čovjek koji nema emocija”. U ovom se članku neće ulaziti u razmatranje tko je među navedenim klanovskim moćnicima pojedinačno u pravu. Ovdje je jedino važno naglasiti da su svi sukobljeni točno opisali značajke prevladavajuće kadrovske strukture koja je, i godinama prije njih, na jednako skandalozan razarački način upravljala Hrvatskom.
Takvo dugogodišnje katastrofalno upravljačko razaranje širilo je i ispunjavalo javni prostor u Hrvatskoj malodušjem i beznađem, koje je veliku većinu stanovnika postupno dovodilo u potpuni psihološki i socijalni očaj te životnu besperspektivnost, tjerajući ih tako na bijeg iz domovine. Niz događanja i slučajeva ukazuje na to da je malodušje i beznađe bilo planirano i sustavno provođeno. To se najjasnije očitovalo upornim multiinstitucionalnim obezvređivanjem socijalne solidarnosti koja je masovno i na vrhunske načine iskazivana u Hrvatskom domovinskom ratu te svekolikom kriminalizacijom događaja, aktera i simbola Hrvatskog domovinskog rata. Najstrašnija posljedica te perverzne situacije je veliki broj (približno 3500) samoubojstava hrvatskih branitelja.
Duhovnikove stigme
Prema svjedočanstvima članova obitelji Zlatka Sudca te njegovih prijatelja i znanaca iz djetinjstva i mladosti, nije bilo nekih vidljivih naznaka da će Zlatko postati svećenik niti je imao stigme. Rođen je 1971., djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, na kojem je završio osnovnu i srednju školu, a potom je jedno vrijeme radio kao strojarski tehničar. Najprije je studirao filozofiju i psihologiju, a 1993. se odlučio za svećenički poziv i upisao je studij teologije. Sredinom 1998. zaređen je za svećenika Krčke biskupije i postao je kapelan u Novalji na Krku. Navečer u proljeće 1999., za vrijeme bure u Novalji je pored mora doživio neobično viđenje, kojem je svjedočila i gospođa Milka Ricov, a idućih nekoliko dana čelo ga je peckalo i bilo je crveno. Potom su mu “krenule krvave suze i počeo se znojiti krvavim znojem”, na čelu mu se postupno pojavio utisnuti križ, a kasnije su mu se stigme pojavile i na zapešćima ruku. Crkva je s tradicionalnim oprezom gledala na njegove stigme, dok ih rimska klinika Gimelli nije istražila i zaključila da je njegova stigma “neobjašnjiva prirodnim zakonima dostupnima suvremenoj znanosti”, a taj zaključak nije promijenjen ni nakon ponovljenog kliničkog istraživanja 2009. godine.
Od pojave stigmi sve su se brže počele širiti glasine o Sudčevim navodnim mnogobrojnim čudima i nadnaravnim sposobnostima, što on ne prihvaća, nego je u objavljenom intervjuu rekao da je on duhovnik i ne voli “previše upotrebljavati pojmove kao karizmatik, mistik itd., jer su kod velikog broja ljudi ti pojmovi iskrivljeni i pogrešno shvaćeni”. Ne voli čak ni da mu se ljudi obraćaju s “velečasni” jer kaže: “Ma kakav velečasni, ja sam samo svećenik, za prijatelje jednostavno Zlatko”. Svećenik Zlatko Sudac svoj iznimno velik duhovni utjecaj na vjernike i nevjernike tumači snagom svoje vjere koja je dar koji “se može dobiti usrdnom molitvom i poniznošću”, pa kaže: “Dragi Bog mi je dao dar komunikacije s ljudima, pa i s mnoštvom. Osjećam da mi ljudi vjeruju i prepoznaju u meni posrednika Kristove ljubavi i snažne Božje prisutnosti. Vjeruju i zato što ne govorim naučeno, pročitano iz papira, već proživljeno… Ja se sav dajem u ono što radim, volim ljude i oni to osjete”. Isto tako razmišlja i o svojim stigmama: “Prema Božjim znakovima, ili stigmama, odnosim se kao prema Božjem daru, iako sam tim događajima u početku bio zbunjen, čak zaprepašten”.
Betanija u Ćunskom
Stigme i iznimna duhovnost svećenika Zlatka Sudca brzo su postale poznate diljem Hrvatske, uskoro potom u okolnim zemljama, a zatim i diljem svijeta, te je svuda, kod vjernika i nevjernika, naglo povećavan interes za njegove propovijedi i naročito za seminare duhovnih obnova. Zbog toga je krčki biskup Valter Župan odredio da se duhovne obnove održavaju u Domu za duhovne susrete Betanija, koji se nalazio u rodnom selu biskupa Župana, u Ćunskom na otoku Lošinju, a u tu je svrhu Biskupski ordinarijat Krk osnovao istoimenu tvrtku (Betanija) “za organiziranje i održavanje duhovnih vježbi osobama koje dolaze na duhovne susrete, pružanje usluga boravka i smještaja osobama koje dolaze na duhovne susrete, prihvat i smještaj osoba u potrebi te karitativnu djelatnost prema osobama u potrebi”, a za ravnatelja tvrtke postavljen je mons. Antun Toljanić, nekadašnji krčki župnik.
Od 2000. do 2009. u Betaniji je održano 240 seminara duhovne obnove, koji su trajali dva do tri dana, ukupno je sudjelovala približno 31.000 polaznika, a među njima je bio najveći broj hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Osim toga, svećenik Zlatko Sudac održao je i niz seminara duhovne obnove na europskom i američkom kontinentu, većinom u organizaciji hrvatskih katoličkih misija. Ni do danas nisu poznati točni razlozi zbog kojih su svi biskupi, 2009., donijeli odluku da se svećeniku Zlatku Sudcu zabrani održavanje seminara duhovne obnove na područjima svih biskupija u Hrvatskoj, a nešto kasnije i u BiH. Ugašena je i tvrtka Betanija, a svećeniku Sudcu dodijeljena je soba u domu za umirovljene svećenike u Krku i nije mu dopušteno daljnje stanovanje u potkrovnome stančiću u Betaniji. Prema podacima nekolicine svećenika, Sudac je i nakon zabrane održavanja duhovnih vježbi na područjima Hrvatske i BiH, s dopuštenjem svojeg biskupa (V. Župana), održao neutvrđeni broj duhovnih vježbi u hrvatskim katoličkim misijama u zapadnoeuropskim zemljama.
U medijima u Hrvatskoj do danas traju različita nepotvrđena nagađanja o razlozima koji su doveli do odluke biskupa o zabrani svećeniku Sudcu da održava duhovne obnove. Ta nagađanja kreću se od različitih unutarcrkvenih razloga do pozadinskih političkih pritisaka na biskupe, kako bi se onemogućio jasan kritički javni govor Sudca o političkim temama, među kojima se ističe nekoliko tada i danas aktualnih. Sudac je izražavao protivljenje kolonizaciji Hrvatske putem pljačkaške rasprodaje hrvatskih gospodarskih i prirodnih bogatstava te protivljenje nepripremljenom i nekritičkom srljanju Hrvatske u Europsku uniju. Osim toga, Sudac se otvoreno protivio zabranama koncerata Marka Perkovića Thompsona objašnjavajući: “Ako se nešto zabranjuje, jasno je da se onaj koji donosi zabrane nečega boji, bila to pozicija, gubitak uhljebljenog položaja ili samog sebe i istine koja je u njemu”. Korumpirane vlasti koje su potpuno kapitulirale pred Haškim tribunalom vjerojatno je najviše pogađala medijska izjava Sudca u vrijeme najžešćeg lova na generala Gotovinu, u kojoj je naveo da je general prije bijega bio kod njega na duhovnoj obnovi te mu je Sudac rekao “neka se ne preda, neka bude jak, neka bude pravi i neka ga Bog čuva, želim mu sve najbolje! I neka se ne preda Haškom sudu!”.
S biskupom Jezerincem
Dok je bio pod zabranom održavanja duhovnih obnova, Sudac se nastavio baviti različitim oblicima umjetnosti, pripremao je planove za otvaranje pastoralnog centra i izbjegavao je pojavljivanje u javnosti, očito poštujući volju biskupa. Pokrenuo je i vlastiti internetski portal, na kojem je, uz svoje vjerske misli, godinama objavljivao i kolumne nekolicine autora: znanstvenika Davora Pavune, Slavena Letice i Mira Jakovljevića, književnika Ivana Aralice te novinara Ivana Ugrina i Silvija Tomaševića. Međutim, i u takvim samozatajnim okolnostima nije prestajala potreba i potražnja vjernika za duhovnom pomoći karizmatičnog Sudca, ali i potražnja za spoznajama što se s njim događa. Vjernici su, u potrazi te s upitima obilazili, pisali i nazivali crkvene institucije i pojedine svećenike, kao i medije i novinare koji su ranije pratili djelovanje Sudca. O toj golemoj potrazi zorno svjedoči i jedna banalna situacija. Vjernici su – saznavši da je Sudac izrađivao vitraje u hotelu kod zagrebačke zračne luke – počeli iz cijele Hrvatske dolaziti autobusima u taj hotel kako bi razgledavali njegove vitraje.
Najveću potrebu za duhovnom pomoći Sudca iskazivali su hrvatski branitelji, pa je vjerojatno i to utjecalo na odluku vojnog ordinarija, biskupa Jurja Jezerinca, da sredinom 2013., u dogovoru s biskupom Županom, u Vojni ordinarijat uključi svećenika Sudca kao duhovnika. Tako je Sudac, nakon tri godine prekida, nastavio održavati seminare duhovne obnove na području Hrvatske. Međutim, to su bili seminari naglašeno zatvorenoga tipa i namijenjeni isključivo pripadnicima hrvatske vojske, policije i članovima njihovih obitelji te pojedinim crkvenim osobama. Seminari su održavani u vojnim objektima i nitko im bez propusnice nije mogao pristupiti.
Prema dostupnim podacima, prva takva, trodnevna, duhovna obnova održana je u svibnju 2013. u vojarni u Zemuniku kod Zadra, a s time je bio suglasan i mjesno nadležni nadbiskup Želimir Puljić. Potom su duhovne obnove koje je predvodio duhovnik Zlatko Sudac održavane u vojarnama diljem Hrvatske, ali su i dalje bile strogo zatvorene za javnost, koja je dijelom za njih saznavala te im se uzalud pokušavala priključiti. Neki izvori govore da su pojedine osobe, uključujući i crkvene, čak neovlašteno preskakale ograde oko vojarni u namjeri da nekako dođu na duhovnu obnovu koju vodi Sudac, ali bez propusnice je i to bilo uzalud.
S biskupom Petanjkom
Ustoličenjem novog biskupa krčkog, mons. Ivice Petanjka, 2015., kojem je nazočio i Zlatko Sudac, postalo je izvjesno da će se napraviti još jedan korak u proširenju kruga osoba koje će se moći uključiti u duhovne obnove koje predvodi Zlatko Sudac. Potom je neslužbeno najavljeno da će Zlatko Sudac najvjerojatnije te godine najesen, u Malinskoj na otoku Krku, započeti s duhovnim obnovama za hrvatske branitelje. Sredinom rujna najava je potvrđena, a navedeno je da će prva, trodnevna duhovna obnova početi prije blagdana Svih svetih, u kongresnoj dvorani hotela u Malinskoj. Tako se i dogodilo, a u dvorani je bilo približno 500 polaznika duhovne obnove koji su imali unaprijed nabavljene propusnice. U dvoranu je pušten samo jedan zagrebački medij, tj. njegov novinar u kojeg je Crkva otprije stekla povjerenje, dok predstavnicima ostalih medija nije dopušten ulazak.
Zagrebački medij je, vjerojatno prema dogovoru s crkvenim osobama, objavio dosta šturo i suzdržano izvješće s te duhovne obnove. Navedeno je da je “ova obnova bila koncipirana po uzoru na one prijašnje, koje su se većinom odvijale u Betaniji na Lošinju”, što znači da se ova obnova sastojala “od Sudčeva predavanja, zatim pjesme (Ivanu Puljiću i Maji Blagdan vlč. Sudac obvezno se priključi), molitve i svete mise”. Novinara je najviše zanimalo “je li to još onaj isti Zlatko Sudac koji je žario i palio duhovnom scenom u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća”, te je nakon dvodnevne nazočnosti zaključio: “Da, to je onaj snažni i uvjerljivi, gorljivi i evanđeoski duboki svećenik, na kojemu je osmogodišnja ‘pustinja’ ostavila traga, ali moglo bi se reći, u pozitivnom smislu. Jer, nekako je mirniji i staloženiji, dublji i smireniji, čemu zacijelo pridonosi i činjenica da je ovoga proljeća (2015. g., op. a.) navršio 44 godine”.
Prema jednom opsežnijem izvješću riječkog medija, iz travnja 2018., koji je bio opremljen i kamerom, saznaje se da i dalje “u hotel u Malinskoj tijekom vikenda stigne oko 500 vjernika”, ali usprkos novinarskoj upornosti, “nitko od polaznika nije htio stati pred naše kamere” pa im je “prema svemu ovome jasno da su vjernici dobili naputak da s nama ne razgovaraju … i da je zavjet šutnje prejak”. Stoga su tek od ponekog mještanina saznali neke novinarima za provokacije nevažne detalje, od kojih je najznakovitiji da “na Sudčeve duhovne obnove dolazi jako puno Amerikanaca”. Novinari su se u izvješću potužili da im se i organizatori duhovnih obnova “danima nisu javljali na telefon ni odgovarali na poruke, pa im nije preostalo ništa drugo nego zaključiti: ‘Sve oko velečasnog Sudca i dalje je tajanstveno. Nejasno je zašto ga je Crkva sklonila, kao i zašto mu je dopustila da ponovno održava duhovne obnove’”.
Međutim, iz činjenice da je većina medija u RH zadržala iz jugokomunizma naslijeđeni krajnje mrziteljski i neprijateljski odnos prema Crkvi – te da su stoga u medijskim izvješćima radikalno obezvređivali iznimnu duhovnost Zlatka Sudca baveći se uglavnom banaliziranjem njegove odjeće, obuće i frizure, a ne smislom poruka duhovne obnove – može se zaključiti da je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg su biskupi privremeno zaustavili održavanje Sudčevih duhovnih obnova 2009., te ih učinili dosad nedostupnima za medije nakon ponovnog otvaranja.
Otvoreno i jasno
Za razliku od prvog desetljeća svojeg duhovničkog djelovanja, Zlatko Sudac nakon ponovnog početka održavanja duhovnih obnova (od 2013.) stalno izbjegava pojavljivanje u medijima i sudjelovanje na nevjerskim javnim okupljanjima. No, uz duhovne obnove koristi i druge oblike komuniciranja s vjernicima, prije svega putem svojeg portala www.velecasnisudac.com. Na tome portalu jednostavno su dostupne njegove brojne propovijedi, meditacije, seminari, poruke, umjetnički radovi i drugačiji uratci u pisanom, tonskom, audiovizualnom i foto obliku. Iz svega toga se vidi da Sudac i dalje prati cjelokupna društvena, uključujući i politička događanja, te se o njima i nadalje očituje otvoreno i jasno na dijaloški način, te u skladu s vjerskim načelima. Ističe kako je, osim što je svećenik, “prije svega čovjek koji živi u ovoj konkretnoj socijalnoj sredini” i u razdoblju u kojem “zlo biva sve glasnije i opakije jer se prikriva pod maskama liberalizma, globalizma, slobode medija” pa je stoga u suvremenom svijetu “puno problema i nevolja, tuge i siromaštva”.
Sudac se okušao u nizu sportova. Završio je školu jahanja i padobranstva i profesionalni je ronilac te svakodnevno vježba na spravama. Veliki je navijač hrvatske nogometne reprezentacije, kojoj je, putem elektroničkog medija uputio javni blagoslov 10. srpnja 2018., uoči polufinalne utakmice između Hrvatske i Engleske na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Najzanimljiviji i do danas najpoučniji dio te poruke glasi: “O, kada bi se političari barem malo ugledali na njihov trud… O, kada bi bilo malo više poštenja među saborskim zastupnicima! Isuse moj, Tebi predajem sve! Ti nas sada vodi i povrati ono dostojanstvo i onaj nacionalni ponos koji nam toliko treba. O, tako nam treba! Tako su lijepi u tom crnom dresu! Za dom, za dom, dečki moji, a mi vas tako rado očekujemo spremni! Dođite nam s medaljom! Volimo vas, dečki moji! Neka mi vas Bog i nebo i anđeli čuvaju! Sretni s blagoslovom, blagoslovilo vas nebo! U ime Oca i Sina i Duha svetoga! Amen!”
Lažni intervju
Veliki javni utjecaj i poželjnost Zlatka Sudca očituje se i u pokretanju nekoliko lažnih Facebook grupa koje zloupotrebljavaju njegovo ime, lik i djelo, pa je zbog toga morala više puta intervenirati njegova udruga Joshua. Posebno je neobično što je vjerski časopis Rastimo u vjeri, vjerojatno s čežnjom i dobrim namjerama, u siječnju 2021. objavio lažni intervju sa Sudcem pod naslovom “Veliki povratak vlč. Zlatka Sudca”. Intervju je valjda bio uvjerljiv pa su ga prenijele još neke tiskovine. No, uredništvo Sudčeva portala ipak je objavilo kako “nikakvog intervjua nije bilo” i izrazilo je “žaljenje što se ovakve stvari događaju”. Na portalu je i stalna obavijest vjernicima da Zlatko Sudac u ovim kriznim vremenima “neće do daljega održavati duhovne obnove, kao ni seminare”.