ŽIVOT ZVONIMIRA TROSKOTA VRVI OD ZANIMLJIVOSTI: Igrao je nogomet s Lukom Modrićem, a u Peruu su samo zbog njega svirale klapske pjesme!

Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Pred parlamentarne izbore koji su se održali u srpnju 2020. godine, Most predstavio svoje ‘kapitalce’. Tada smo ih znali kao njihova velika pojačanja, a danas pak te ljude poznajemo kao saborske zastupnike. Među njima je i Zvonimir Troskot – nekada nogometaš, a danas jedan od uglednijih financijskih stručnjaka u Hrvatskoj. I političar naravno, ali i jedan od kandidata za gradonačelnika grada Zagreba.

Zvonimir Troskot rođen je 1984. godine. Po struci je ekonomist, koji je obrazovanje stjecao na nekim od uglednijih svjetskih sveučilišta.

“Poštenje i kontinuirana borba protiv korupcije najvažniji su stupovi koji krase Most i smatram da su to najvažniji temelji za izgradnju jednog snažnog Mosta za budućnost”, odgovara mi na pitanje zašto je odabrao Most kao svoju političku opciju.

Zvonimir kaže da s ekipom iz Mosta ima puno zajedničkog.

“Oni su prije svega moji prijatelji, a i suradnici s kojima želim graditi taj Most budućnosti, a kroz njega i našu Hrvatsku”, veli mi.



Njegovi prijatelji i suradnici njegova su velika podrška na putu da postane gradonačelnik Zagreba.

Pitam ga što vidi kao najveće probleme u Zagrebu.

“Obnova Zagreba nakon potresa prioriet je koji je već trebao biti u realizaciji, a ne da godinu dana nakon potresa u samom središtu grada padaju cigle ispred prolaznika. Stanari uništenih zgrada u centru grada, kao i brojnih kuća u Markuševcu i okolnim naseljima, ne mogu se vratiti u svoje stanove kuće, a učenici u svoje škole”, odgovara mi, pa se nadovezuje što će prvo napraviti ako postane gradonačelnik metropole.

“Iznimno mi je važna transparentna obnova tijekom koje će građani znati kako se i što obnavlja, za koji novac, s kojim tvrtkama, izvođačima i investitorima, a ne da se kao u slučaju Gornjogradske gimnazije preplaćuju radovi ili kao u slučaju oštećenih osnovnih škola, prešućuje stvarno stanje građevina. Stari problem grada Zagreba je gospodarenje otpadom, a meni su jako važne financije, poboljšanje prometa, izgradnja kvalitetne infrastrukture i poticanje razvoja poduzetništva”, rezolutan je.

Na pitanje koji mu je dio Zagreba najdraži, Zvonimir mi kaže da to mjesto još od njegovog djetinjstva pripada parku Maksimiru.

“Taj park je bio i ostao srce moga grada Zagreba”, priznaje mi

Njegov životni put zapravo su financije, zanimanje koje je za puno ljudi jako kompleksno.

“Financije su zapravo poslovni jezik kojim kompanije “pričaju” jedna s drugom i bez njih se jednostavno ne može ozbiljno razgovarati o poslovnim aktivnostima. Uvijek me je interesirao poslovni svijet, no ubrzo sam shvatio da nije moguće u njemu rasti i razvijati se bez poznavanja financija. Kao što netko ne može u potpunosti upoznati neku stranu zemlju i kulturu, bez poznavanja stranog jezika koji je se u toj zemlji govori, tako nije moguće biti poslovan čovjek bez poznavanja financija. Barem osnova. Financije su kao takve i svevremenske”; pojašnjava mi što ga je privuklo u tom zanimanju.

“Ukoliko se netko više bavi investicijskim segmentom financija, tada će se više baviti s budućim trendovima kako bi izračunao prinose u budućnosti i svodio ih na vrijednosti koje one imaju danas. Ukoliko se netko bavi više nadzornim segmentom financija tada je naglasak više na transakcijama koje su već dogodile i koje bi eventualno trebalo popraviti kako bi poslovanje u sadašnjosti bilo zdravije i uspješnije. Na kraju dana svaka obitelj se bavi s financijama jer svi plaćamo kredite, račune i osiguranja. Zbog toga financije su važne i zanimljive i svatko se može pronaći unutar bogate ponude koju taj stari zanat nudi”, veli mi pa dodaje da “ne treba od njih bježati”.

“Dapače treba s njima pravilno i razborito upravljati i kada se tako prema njima postavi, one postanu saveznik, a ne neprijatelj od kojeg mnogi bježe.”

“A što najviše volite u svome poslu?”, znatiželjna sam.

“Uvjerio sam se na temelju mnogih životnih i poslovnih primjera, da čisti računi i financije, uvijek vode do duge i postojane ljubavi”, kaže mi.

No, Zvonimira Troskota dio javnosti zna iz njegovih nogometnih dana, kada je čuvao gol u juniorima Dinama, ali i u reprezentaciji.

“Fale li vam ti dani?”, pitam ga.

“Moram priznati da mi fale ti dani, pogotovo lica i osmjesi svih onih nogometnih legendi koje su prošle kroz Dinamovu omladinsku školu: Hitrec Kacian. Turina (pokojni Joja), Abramović, Zahora, Koretić, Šarlija, Tomić, Ćosić, Kranjčar, Stipković, Eduardo da Silva, Milić, Gjergji, Hotko, Modrić, Čale i Čorluka su samo neki od njih. Zajedno smo rasli, trenirali, igrali, putovali, osvajali medalje, pehare i nagrade. I onda bismo sve te trofeje poklanjali našem Zagrebu i Dinamu kroz pjesme i slavljenja”, prisjeća se pomalo nostalgično.

“Sjećam se da smo bili izrazito jaka i talentirana generacija (1984.) koja bi na inozemne turnire odlazila sa stavom “s kim igramo u finalu” bez obzira tko je od klubova/ reprezentacija bio naš protivnik. A pobjeđivali smo najjače i najpoznatije europske klubove i reprezentacije, a tijekom 90-ih putovali po Europi, bio je to i naš mali doprinos predstavljanja našeg Zagreba i Hrvatske na europskoj nogometnoj, ali i političkoj sceni. Jer nakon što bismo osvojili turnire, tada još nepoznata zastava naše Hrvatske bi se vijorila iznad europskih nogometnih velesila poput Njemačke, Italije i Francuske. S ponosom smo se uspinjali na tronove pobjednika i pjevali “Lijepu našu” dok smo gledali kako se vije naša zastava pobjednika. Bili su to dani ponosa i slave jer smo mladost proveli kao čuvari zagrebačke i hrvatske časti na zelenom travnjaku”, kaže Zvonimir.

Iako se rado sjeća tih dana, nogometom se danas više ne bavi.

“Nažalost, ne igram više nogomet niti na rekreativnoj razini. Zbog obveza pratim samo utakmice naše reprezentacije. Znao sam svojevremeno otići pogledati turnir “Mladen Ramljak” gdje se svake godine tradicionalno Dinamovi juniori natječu s momčadima poput Real Madrida, Feyenoorda… I svaki put kada bih pogledao taj turnir bio bih jako sretan jer je Dinamo još više napredovao u odnosu na našu generaciju te potvrdio činjenicu da imamo jednu od najboljih nogometnih škola u Europi. Te utakmice bi me redovito vratile u juniorske dane i osjećaj bi bio isti kao prije 20 godina jer danas neki drugi “klinci” opet dižu pehare, osvajaju trofeje i pjevaju svom Dinamu kao mi nekada”, priča mi Zvonimir.

Ostajemo i dalje na sportu, pa ga pitam što je po njegovom mišljenju ključno da mladi sportaši postanu uspješni, odnosno kasnije i vrhunski.

“Kako u sportu, tako i u životu, formula za uspjeh je trojstvena: talent, puno rada i sreća da se neke stvari u životu jednostavno poklope. No, ako moram izdvojiti jedan od tih elemenata, bio bi to rad i odricanje. Nogomet mnogi gledaju kroz prizmu zelenog travnjaka, 90 minuta i punog stadiona. No iza te slike stoji jako puno znoja, samodiscipline i odricanja. Potrebni su revnost dolazaka na treninge i utakmice u svim vremenskim prilikama (znali smo trenirati i na -18C), samodisciplina u spavanju, prehrani i neizlascima po diskotekama i klubovima, neodustajanje u situacijama teških ozljeda, neodustajanje u situacijama velikih nepravdi i zahtjevnih selekcija kada osim talenta biva testiran i karakter i na kraju ostavljanje “srca na terenu” gdje kada misliš da si dao sve od sebe po pitanju svog angažmana, tada daješ i one atome svoje snage za koje nisi znao niti da postoje. No športsko-životna askeza koju sam opisao, nema nikakvog smisla ukoliko osoba ne uživa u tome to što radi. Stoga vrhunski uspjeh u športu je uvijek i isključivo plod napornog rada, talenta i radosti u treningu i kao takav je istovremeno i čast i breme. Ljepota kod uspjeha u športu jest da ga žele svi, a vrata pobjede pronalaze tek rijetki”, pojašnjava mi.

Troskot je u reprezentaciji igrao i s Lukom Modrićem, koji se danas nalazi u samom vrhu svjetskog nogometa.

“Kakvog ga pamtite iz tih vremena?”, pitam ga.

“Dan danas se sjećam kada je taj maleni zadarski introvert ušao u svlačionicu. Luka je stigao u paketu s Leonardom Barnjankom iz Zadra u Dinamovu kadetsku momčad i odmah se prionuo poslu. Kroz svega par dana se nametnuo u prvih 11. Igrao je zadnjeg veznog u sistemu 4-4-2. Bio je još jedan dečko iz te jake generacije zadarske omladinske škole osim njih dvojice kojeg se sjećam, a to je Mario Grgurović koji je otišao igrati za Hajdukove kadete i juniore. Vrlo opasan ljevak. No svi smo se družili na kampovima reprezentacije Hrvatske koji su se održavali u Tuheljskim toplicama (ljeto) i Poreč/ Umag (zima). Luka je bio jako talentiran i sjećam se da je puno trenirao i bio iznimno borben na terenu, no nitko tada nije tada očekivao da će postati najboljim igračem na svijetu. On je jednostavno eksplodirao u NK Zrinski Mostar u kojeg bio posuđen iz Dinama na jednu sezonu zajedno sa Davorom Landekom i Ivicom Džidićem. No ta eksplozija je danas mnogima enigma jer mu je upravo tamo eksponencijalno krenuo put do zvijezda nogometnog svijeta kojeg danas gledamo i pratimo. Svi danas znaju za Hrvatsku upravo zbog Luke i njemu sličnima. I uvijek mi krenu suze kao i Zvonimiru Bobanu na dodjeli zlatne lopte kada je Luka pozdravio hrvatski narod na hrvatskom jeziku. To mogu samo najveći!”

Zbog npogometa, a kasnije i zbog studija, Zvonimir je proputovao impresivan broj zemalja.

“Koju biste zemlju izdvojili kao najljepšu?”, pitam ga.

“Možda mi nećete vjerovati, ali nakon 60-ak zemalja koje sam proputovao mogu slobodno napisati da je ipak najljepša naša Hrvatska. Toliko ljepote na tako malenom prostoru nisam nigdje pronašao”, veli mi.

No ipak, izdvaja jedno putovanje koje mu se duboko urezalo u srce, kada je iz Buenos Airesa krenuo autobusom preko Čilea, po geografskoj ruti Che Guevare, pa sve do Lime, glavnog grada Perua.

“Vozio sam se 77 sati bez prestanka gdje sam prošao zapadni dio Argentine koji je bogat vinogradima (poznata sorta Malbec), prešao vrlo visoke i hladne Ande, zatim nekoliko pustinja od kojih je najpoznatija Atacama da bih na kraju dugog puta stigao u peruansku prijestolnicu Limu”, prisjeća se.

“Jednu situaciju neću nikada zaboraviti. Bio sam na argentinsko-čileanskoj granici u Andama gdje me granični policajac zatražio putovnicu. Pogledao je u nju i pitao me “Sos croata?” (“Ti si Hrvat?”). Odgovorih mu : “Jesam”. A on mi se nasmijao i rekao “Mirko Jozić” i odmah lupio pečat bez daljnjeg ispitivanja”, priča mi Troskot.

Inače, Mirko Jozić je naš poznati hrvatski trener koji je u Čileu osvojio Ligu prvaka Latinske Amerike s klubom Colo Colo te je time jako proslavio Hrvatsku u cijeloj Latinskoj Americi.

“Izdvojio bih peruanska i azijska jela u kojima sam stvarno uživao, a kada govorimo o hrani, ništa se ne da usporediti s argentiskim mesom poznatim pod nazivom “la parrilla argentina”. Čak i Brazilci koji su jedni od najvećih izvoznika stoke u svijetu, kada žele jesti najbolje meso, idu u argentinski restoran. I to teške volje priznaju”, priča mi.

Argentinu je Zvonimir jako dobro upoznao jer je tamo studirao, kao i Singapur.

“Nacionalno sveučilište u Singapuru (NUS) je doslovno “Harvard” jugoistočne Azije. I ne postoji zemlja na svijetu koja se po pitanju efikasnosti javne uprave, stupnju ulaganja u obrazovanje i apsolutnoj netoleranciji prema korupciji može uspoređivati sa Singapurom”, kaže mi.

“Prije samog ispita kojeg pismeno polažete u Singapuru, potpisujete ugovor kako nećete prepisivati za vrijeme ispita. Cijela učionica se snima s nekoliko kamera. Ukoliko vas se uhvati kako prepisujete, istoga trenutka vas se izbacuje sa sveučilišta i gubite pravo studija na bilo kojem sveučilištu u Singapuru. Također imaju nultu stopu tolerancije prema plagijatima u seminarskim radovima. Svaki napisani seminarski rad ide na nekoliko razina provjere kroz bazu gotovo svih relevantnih knjiga i doktorskih disertacija na svijetu. Ukoliko netko napiše 4 riječi bez citiranja samog izvora teksta, to se smatra plagijatom autorskih prava i takav seminarski rad se podvrgava ozbiljnom disciplinskom postupku koji može rezultirati i sa isključenjem sa fakulteta/ sveučilišta. I nisam upoznao nikoga tko bi kršio ova pravila. No ovakvi primjeri su i razlog uspješnosti singapurskog obrazovanja koje spada u sam svjetski vrh.”

Pitam ga kako obrazovni sustav funkcionira u Argentini, a Zvonimir mi objašnjava da Argentina ima dosta sličan obrazovni sustav kao što je i naš, samo što je na fakultetu najviša ocjena 10 (sobresaliente).

“U Buenos Airesu su dva sveučilišta koja se međusobno natječu: Universidad de Buenos Aires (UBA) i Universidad Catolica (UCA). UBA je javno sveučilište, a UCA privatno. Imao sam neka od predavanja na UBA (iako sam studirao na sveučilištu Belgrano) i sjećam da su veliki problemi tog sveučilišta bili štrajkovi studenata i studentica koji su tada bili dosta učestali i veliki po masovnosti. Po nekoliko tjedana nismo imali predavanja što nam je zadavalo velike probleme u organizaciji samog studija. Ti su štrajkovi razlog zašto nisam nastavio s programom na UBA već isključivo na sveučilištu Belgrano. I to je razlog zašto generalno jako puno “porteñosa” (građani BsAs) u startu odabire privatne fakultete kao što su UCA i Belgrano”, kaže mi.

U Argentini je Zvonimir živio u obitelji Buconjić koja ima hrvatske korijene iz okolice Dubrovnika.

“Upoznao sam i mnoštvo naših Hrvata u Buenos Airesu, no najviše sam se družio s našim ljudima kada sam putovao po Peruu. U Limi i u Arequipi (drugi najveći grad u Peruu) sam se cijelo vrijeme družio s našim Hrvatima. Čak se te godine jedna djevojka koja ima naše korijene natjecala za Miss Perua (predstavljala je grad Arequipa). No nikada neću zaboraviti kada su mi rođendansku proslavu priredili u klubu koji se zvao “Split” u samom centru Arequipe i radost vlasnika Renata kada je vidio i čuo da dolazim iz Hrvatske. Salsa muziku odmah su zamijenile klapske pjesme. Renato i ja smo bili jedine dvije osobe koji smo znali tekstove pjesama”, prisjeća se Zvonimir.

Kraj posla i politike, teško da čovjek uopće nađe slobodnog vremena. To mi potvrđuje i Zvonimir, koji u slobodno vrijeme voli otići do knjižnica i antikvarijata.

“Iako sam uvijek bio osoba od druženja s ljudima, razvio sam i jednu posebnu ljubav prema knjigama. Čak me i jedna draga osoba nazvala “prijateljem knjige”. U njihovom okruženju sam znao provesti sate i sate. Neke knjige bih čitao, neke prelistavao, a neke kupio”, govori pa otkriva da mu je dugoročna želja imati jednu malu privatnu knjižnicu u kojoj bi se onda ispreplitali i vrijeme rada i vrijeme opuštanja.

“Uzor u tom cilju mi je pokojni predsjednik Izraela Shimon Peres koji je u svom privatnom fondu imao preko 2000 knjiga. Neki izvori govore da ih je sve uspio pročitati. No i da nije, vjerujem da bismo se i jedan i drugi složili u činjenici da je život bez knjige jednostavno prazan. Njihova ljepota je u tome da naizgled izvana izgledaju isto, a kad ih otvorite vidite da su dubinski različite. Baš kao što je i čovjek izvana sličan, a iznutra dubinski različit i neponovljiv”, otkriva mi Zvonimir.

Zvonimir je kao dijete imao i jedan jako neobičan hobi.

“U ono malo slobodnog vremena kojeg sam i tada imao, crtao sam zastave svijeta. Volio sam izučavati zastave, jezike i glavne gradove. Danas doduše ne stignem više crtati zastave, ali tu ljubav iz djetinjstva produbljujem u razgovoru s ljudima iz drugih zemalja i kultura”, kaže mi.

Ima on doduše i još nekih zanimacija.

“Momentalno uz sve obveze koje imam, obnašam i dužnost voditelja parlamentarne suradnje s Kraljevinom Španjolskom i sretan sam što mi je nekadašnji hobi prerastao u posao kroz koji danas predstavljam hrvatske interese i produbljujem međunarodne odnose s tom prekrasnom zemljom. Tko bi rekao da će dvije bojice (crvena i žuta) s kojima sam nekoć crtao španjolsku zastavu kao dijete, postati putokaz mog današnjeg posla kada zajedno sa veleposlanstvom Kraljevine Španjolske u Zagrebu radimo na produbljivanju odnosa između Republike Hrvatske i Kraljevine Španjolske?”, zaključuje na kraju našeg razgovora.

Iza ozbiljnog političara i financijskog stručnjaka, skriva se zapravo jedna jako zanimljiva osoba, puna zanimljivih priča i doživljaja. Zvonimir je zaista jedno jako lijepo osvježenje na našoj političkoj sceni, od kojeg čovjek može puno toga naučiti i doznati. Uistinu, nije Most pogriješio kada ga je prije otprilike godinu dana nazvao svojim ‘kapitalcem’…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI