Definitivni slom hrvatskog nacionalnog buđenja u komunističkoj Jugoslaviji, znanog kao „Hrvatsko proljeće“, dogodio se na sjednici CK Saveza komunista Jugolavije u Karađorđevu (Srbija) kada je mu je presudio sam doživotni Jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Sjednica je trajala od 1. do 2. prosinca 1971. godine, a prisustvovali su joj predstavnici svih republika i pokrajina propale države koji u jednoglasno osudili partijskko rukovodstvo Hrvatske optuživši ih za pokušaj destabilizacije i rušenje SFRJ. Znakovite su riječi koje je tom prigodom rekao pokojni diktator: „Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu“. Na sreću povijest ga je demanirala, a Hrvatska je 20 godina kasnije, uz goleme žrtve, dobila svoju samostalnost.
Hrvatsko proljeće
„Hrvatsko proljeće“ u biti je bio masovni nacionalno kulturno-politički pokret koji je početkom 1970-ih godina tražio reformu SFRJ te autonomiju Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i političkog života. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. Predvodili su ga mladi hrvatski partijski kadrovi na čelu s Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika i Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Nezadovoljstvo među hrvatskim komunistima javlja se već nakon Drugog svjetskog rata zbog ubojstva Andrije Hebranga te očitog izigravanja hrvatskih gospodarskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji i otvorenom favoriziranju Beograda. Među prvim nezadovoljnicima, koji otvoreno počinju istupati tek sredinom 1950-ih, ističu se Većeslav Holjevac, Ivan Šibl, Franjo Tuđman, Ivan Rukavina, Janko Bobetko i drugi partijski rukovodioci koji su imali veliku ulogo u partizanskom pokretu.
U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. godine na kojem se Tito obračunao s tajnom policijom na čelu s zloglasnim Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar partije i u društvu. Nakon toga na čelu hrvatskih komunista dolazi mladi kadar (Savak Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija…) koji se zalažu za radikalne promjene cjelokupnog gospodarskog i političkog stanja.
Titova podrška
Organizirano je savjetovanje o postojećoj situaciji u Hrvatskoj, pogotovo u gospodarstvu te je osuđena ekonomska politika federacije i cijeli sustav, traži se ekonomsko razvlaščivanje federacije i uvođenje tržišne privrede. Odgovor iz Beograda ubrzo je stigao kada je na sjednici Predsjedništva SKJ žestoko napadnut Centralni komitet hrvatskih komunista i zatražena njegova odgovornost. Hrvatsko rukovodstvo tada je svojim autoritetom zaštitio Tito kojem su u to vrijeme veći problem predstavljali velikosrbi unutar partije.
Ipak, unitarističke snage nastavljaju sa napadima poglavito na CK SKH i Maticu Hrvatsku. U napadima prednjači hrvatski Srbin Miloš Žanko (tada potpredsjednik Savezne skupštine kao hrvatski predstavnik) koji objavljuje niz protuhrvatskih članaka u partijskom glasilu Borba. Reformski političari iz Hrvatske, još uvijek uz Titovu potporu, u siječnju 1970. godine održavaju X. sjednicu CK SKH na kojoj se osuđuje jugoslavenski unitarizam, zalaže se za nastavak reformi a Žanko se opoziva iz Svezne skupštine. Ovime počinje pravi zamah „Hrvatskog proljeća“ s nizom reforma – reforma SKH, koncilska reforma u Katoličkoj crkvi, sveučilišna reforma, a u cijeloj Hrvatskoj razvija se kampanja za „čiste račune“. To je ujedno i doba kada se javljaju programski listovi i časopisi (Hrvatski tjednik, HGG, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis) i velike slobode u svim medijima. Vjesnik, Vjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara. Predvodio je Matičin Hrvatski tjednik, posebno pod uredništvom Vlade Gotovca.
Vjetar u leđa pokretu dao je i Tito koji je uz pomoć Kardelja progurao reformu SFRJ s ciljem decentralizacije države. Reformom je federacija zadržala samo 3 funkcije: vanjsku politiku, obranu i društveno uređenje (socijaliza). Izvorni suverenitet prenesen je na republike, a pokrajine (Vojvodina i Kosovo) dobivaju široku autonomiju.
Reforma na saveznoj razini dodatno je osnažila nacionalni pokret u Hrvatskoj koji je sve masovniji, a pridružuje mu se nova snaga – studenti. Uskoro dolazi do rascjepa u hrvatskom vodstvu. Grupa oko Vladimira Bakarića traži zaustavljanje masovne nacionalne euforije i onemogućavanje djelovanja političkih središta izvan partije (Matica Hrvatska, studenti). Veći dio CK SKH to ne prihvaća već traži širu demokratizaciju društva, izgradnju nacinalne države (u sklopu Jugoslvenske konfederacije) te prijenos kapitala i deviza u ruke proizvođača.
Istovremeno Matica Hrvatska pojačava svoje aktivnosti te postaje gotovo oporbena stranka, a pristaše nacionalnog pokreta dolaze na čelo Saveza omladine, Saveza studenata, Vjesnika, radija i televizije. Uz pokret pristaje i Savez antifašističkih boraca Hrvatske. Kao glavni cilj svi nabrojani ističu konstituiranje Hrvatske države u jugoslavenskom okviru.
Ovakav razvoj događaja diže na noge političke snage iz Srbije, Crne Gore, BiH te JNA. Zabrinut je i dio političke elite iz Slovenije, a do tada glavni reformist na saveznoj razini – Edvard Kardelj traži Titovu intervenciju. Kada se Kardeljevim zahtjevima pridružuje i Bakarić Tito odlučuje da je sve otišlo predaleko te najavljuje mjere protiv „divljanja hrvatskog nacionalizma“. Kao neposredan povod za intervenciju maršal je iskoristio studenski protest, pod vodstvom Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička, u Zagrebu u studenom 1971. Glavna studenska parola bila je „hrvatske devize u hrvatske ruke“, a nadali su se da će im se pridružiti i radnici ali do toga nije došlo.
Tito je 29. studenog u Karađorđevo pozvao hrvatsko rukovodstvo gdje im je otkazao podršku te osudio njihovu politiku. Zatim je održana sjednica Predsjedništva SKJ na kojoj su predstavnici svih republika i pokrajina osudili partijsko rukovodstvo Hrvatske, nakon čega su oni podnijeli ostavke na sve dužnosti, a zabranjen im je bilo kakav društveni rad. Nakon toga diljem Hrvatske kreću smjene, uhićenja i zabrane djelovanja svih koji su imai veze sa „Hrvatskim proljećem“.
Više od 2.000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na zatvorske kazne: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić, Ivan Gabelica i brojni drugi. Također smijenjeni su ili zatvoreni i najistaknutiji hrvatski časnici u JNA kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i mnogi drugi. Val političkog, policijskog i obavještajnog terora u Hrvatskoj potkraj 1971. i tijekom 1972. prouzročio je najveći egzodus Hrvata sve od propasti NDH. U inozemstvo su bili prisiljeni otići mnogi hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa…
Obračun s nepoćudnim Hrvatima rezultirao je famoznom „hrvatskom šutnjom“, koja je prekinuta tek novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
Miko Tripalo o Karađorđevu
…sastanak Tita s hrvatskim rukovodstvom počeo je tako da je on zatražio da se razgovara o političkoj situacii i neslaganjima u rukovodstvu Hrvatske. Od 19 rukovodilaca iz Hrvatske njih 11 bilo je na strani koja se suprostavljala Titovim ocjenama (Savka, Pirker, Šibl, Haramija, Bijelić, Ivić, Koprtla, Tripalo, Vrkić, Blažević, pa čak i Josipović), osmero je podržavalo sve Titove ocjene i dalje ih zaoštravalo (Planinc, Vrhovec, Derossi, Baltić, Radojević, Bilić, Dragosavac i Bakarić).A kada bi se uzelo u obzir koje organizacije i tijela su pojedinci predstavljali, još bi se jasnije vidjelo na kojoj je strani bila stvarna većina, bez obzira na neosporni Titov autoritet…