Na jednoj strani oporbeni saborski zastupnici i predsjednik Zoran Milanović, a na drugoj vladajuća većina predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem i njegovim HDZ-om. Tema je dakako dobro poznata- rasprava se posljednjih dana vodi oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj protiv čega se pobunio predsjednik Milanović, iako se Hrvatska na to obvezala doduše pomalo traljavo. Plenković je tu obvezu prihvatio bez da se prethodno dogovorio s Milanovićem bez čije suglasnosti to ne može provesti pa se sada spominje potreba za dvotrećinskom većinom u Saboru koja je pod upitnikom.
No, ono što se nešto manje spominje jesu posljedice odbijanja obuke ukrajinskih vojnika u našoj zemlji o kojima se progovara u vojnim krugovima. Kako kažu naši sugovornici to bi bila međunarodna blamaža od koje bi se Hrvatska teško saprala. Tema oko koje se danima raspravlja još je jednom pokazala da Hrvatska nema usklađenu vanjsku politiku što nama običnim smrtnicima nije iznenađenje, ali ovo su trenuci u kojima se piše povijest, a Hrvatska bi u tu istu povijest mogla ući kao zemlja koja je odbila pomoći ratom zahvaćenoj Ukrajini radi toga što se vlast oko toga nije uspjela dogovoriti.
Milanovićeva dosljednost na testu
U redu je zauzeti službeni, državnički stav, no svođenje ove teme na rat između Plenkovića i Milanovića u najmanju je ruku deplasirano, Hrvatska nije nikakva velesila, a ovime šaljemo poruku o tome da smo nepouzdan partner koji se okreće od svojih zapadnih partnera zbog bunta predsjednika koji sve otvorenije zagovara proruske stavove na što ukazuju protivnici njegovih teza iz HDZ-a. Još je ovo jedna od teza na kojoj se u pitanje dovodi Milanovićeva dosljednost. Predsjednik je naime prvotno tvrdio kako se protivi obuci ukrajinskih vojnika jer bi se time dodatno upleli u rat, a uz to je govorio kako nam Ukrajina nije saveznička država što se zahtijeva u našim zakonima i Ustavu, a kada se saznalo da Ukrajina ipak jest Partner za mir i da su već postojale odluke koje su se odnosile na vojne vježbe članica Partnerstva za mir predsjednik je zašutio i ostao pri svojem.
Prema Ustavu odluku o vojnim vježbama koje podrazumijevaju dolazak stranih vojnika u Hrvatsku donosi Vlada uz suglasnost predsjednika, s tim da odluke o davanju vojne pomoći klasičnom većinom donosi Sabor na prijedlog Vlade, ali i tu je nužna suglasnost predsjednika Milanovića koji je kani uskratiti pa je sada na testu dvotrećinska većina zastupnika.
Plenković je preveslao oporbu
Navukao je Plenković dosta mudro na ovu priču oporbene zastupnike predvođene SDP-om koji se nije pravodobno distancirao od Milanovića, pa se sada s ovom temom igraju kao s teniskom lopticom, a koji god stav da zauzeli u konačnici bi Plenković iz ove priče mogao izaći kao pobjednik jer malo koga zanimaju oporbene tvrdnje koje kažu da za Vladin prijedlog odluke o obuci ukrajinskih vojnika ne kane glasovati jer je protuustavna. Ne samo da takvi stavovi ne zanimaju građane, takvi stavovi ne interesiraju ni Europu, ni Bruxelles u čijim očima bi se Hrvatska mogla svesti na državu koja nije u stanju ispuniti obaveze koje je sama preuzela.
Skandalozna je i politička poruka koja se naciji šalje ovim prepirkama izgledno je da su i Milanović i Plenković političari koji su spremni zaobići sve zakone ove zemlje uključujući i Ustav onda kada oni na tome mogu poentirati. Milanović je zakonsku proceduru zaobilazio namećući Zlatu Đurđević kao kandidatkinju za šeficu Vrhovnog suda, a Plenković to čini sada kada je zaobišao Milanovića i kada je javnost iz medija saznala za odluku koja se trebala donijeti u suglasnosti s predsjednikom.
HDZ-ova propagandna mašinerija na djelu
Bez obzira na sve to HDZ-ova propagandna mašinerija radi punom parom pa se svi oni koji ne budu glasovali za Vladin prijedlog već sada proglašavaju Milanovićevim igračima i putinofilima. No, u svemu ovome u vidu valja imati neke konkretne podatke, do sada je obuku ukrajinskim vojnicima ponudilo 14 članica Europske unije uključujući i Njemačku te Češku, Austrija i Irskua vojno su neutralne, a Luksemburg nema vojsku dok pojedine države ne posjeduju kapacitete za provođenje ovakve vrste obuke.
U periodu od 2022 do 2024.godine u jednoj rotaciji u Hrvatsku bi na obuke stiglo sto vojnika, a obučavalo bi se 30 vođa i instruktora, borbenih spasilaca i instruktara obučavalo bi se 18, tu je još i do 12 instruktora borbenih spasilaca, ali i oko 25 pirotehničara te oko osam pripadnika saniteta. U inozemstvu bi pak u jednoj rotaciji sudjelovalo do 80 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici trebali bi obučavati ukrajinsko pješaštvo do razine pješačke satnije a Hrvatska bi na godišnjoj razini za sve ovo izdvajala oko 15 milijuna kuna, i to je još jedna od stavki koju problematiziraju u Uredu predsjednika govoreći o tome da Hrvatska sredstva treba usmjeriti u svoju vojsku. Kada je o ulaganjima u vojsku riječ Hrvatska u odnosu na zemlje regije stoji relativno stabilno.
Koliko se ulaže u obranu?
Tako primjerice Ministarstvo obrane susjedne BIH zadnjih nekoliko godina muku muči s manjkom sredstava, a budžet ove zemlje u posljednjih par godina kada je obrana u pitanju nikada nije prelazio 145 milijuna eura. Fiskalni okvir za iduću 2023.godinu u BIH još nije usvojen, ali već sada se progovara o 156.800.000 eura koji se za narednu godinu dodjeljuju resoru obrane.
Usporedbe radi sve do prije dvije godine hrvatski vojni proračun kretao se od 500 do maksimalno 650 milijuna eura godišnje. Od konca prošle godine za naredne tri godine vojni proračun porastao je na jedan od 1,1 milijardi eura godišnje, a sve je krenulo s nabavom borbene vojne eskadrile aviona. Uglavnom se do tada hrvatska obrana svodila na američke donacije.
U Crnoj Gori u idućoj godini za obranu su spremni izdvojiti 67.362.950 eura, što je 109 eura po stanovniku, no u načelu ulaganja u obranu u ovoj zemlji čine svega 2,36 posto ukupne državne potrošnje. Prema Prijedlogu zakona o budžetu za iduću godinu koji trenutno čeka na usvajanje u Skupštini srpsko ministarstvo obrane trebalo bi u narednoj godini raspolagati sa 1,4 milijarde eura.