HRVATSKU BI BEZ VOJSKE LAKO PREGAZIO AGRESOR: Prijetnje iz susjedstva su upozoravajuće!

Ivica Galovic/ PIXSELL

U nešto više od mjesec dana ministar obrane Mario Banožić dao je dvije dijametralno suprotne izjave o jednom izuzetno važnom pitanju koje se odnosi na temelje nacionalne sigurnosti – služenju obveznog vojnog roka.

Najprije je nekoliko dana prije 30. obljetnice osnutka HV-a, valjda ponesen atmosferom, na pitanje novinara razmišlja li se o ponovnom vraćanju služenja obveznog vojnog roka izjavio: “Ako mene osobno pitate, da… Gotovo dvije trećine građana je za uvođenje obveznog vojnog roka, pokazala su istraživanja, ali je pitanje motiva. Najčešće roditelji jesu za to, ali prije svega iz odgojnih mjera, što mislim da nije ispravan motiv. Motiv treba biti sigurnost, stabilnost služenja vlastitoj državi, ideali koji su nastali još kao temelji Hrvatske vojske…”.

Samo mjesec dana nakon te izjave Banožić u intervjuu Novom listu potpuno mijenja priču. “U Ministarstvu obrane trenutno smo usmjereni isključivo na dragovoljno služenje vojnog roka…”, rekao je.


Osim što naglim obratima u pristupu jednom izuzetno važnom pitanju sam sebe diskvalificira za funkciju koju obnaša, ministar Banožić takvim pristupom unosi pomutnju i u kompletan sektor obrane koji je jedva izdržao dosadašnje eksperimente.

Pitanje ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka nije nikakva novost. Ono se stalno provlači još otkako je 2008. ukinuto. Ozbiljnije najave ponovnog uvođenja sežu u mandat ministra Krstičevića koji je govorio o nekoj vrsti osnovnog osposobljavanja. Trenutna brojnost oružanih snaga, koje s civilnim zaposlenicima MORH-a imaju manje od 15.000 djelatnika, prema svim pokazateljima nije dovoljna ni za zadržavanje prvog ozbiljnijeg udara potencijalnog agresora.



Pričuvne pukovnije HV-a koje su tek izvršile prva postrojavanja i inicijalnu obuku još nisu u stanju koje se može ocijeniti kao borbena spremnost. Također, pitanje je koliko 9000 pripadnika pričuve može popraviti kadrovsko stanje oružanih snaga. Iako je današnja Hrvatska vojska osmišljena tako da specijalne postrojbe, u slučaju neposredne ugroženosti, vrlo brzo mogu osposobiti velik broj vojnika, pitanje je bi li za to imali dovoljno vremena.

Naime, smatra se kako je za inicijalnu osposobljenost vojnika potrebno između mjesec i dva dana temeljne vojne obuke. No pitanje je bi li, u slučaju masovnog napada, instruktori imali potrebno vrijeme za obuku vojske. Upravo zbog svega navedenog velik dio javnosti zagovara tzv. koncept masovne obrane kakav je postojao prije Domovinskog rata. Dio javnosti čak smatra kako obvezno služenje vojnog roka treba proširiti i na žene po izraelskom i švedskom modelu. Zagovornici ovakve ideje ističu kako male države i narodi jedino punom vojnom osposobljenošću mogu nadoknaditi deficit velikih stalnih vojnih snaga, ali i manjak u obrambenim proračunima u odnosu na velike vojne sile.

Upravo su financije jedan od glavnih argumenata koje protivnici povratka obveznog vojnog roka ističu u svojim istupima na ovu temu. Prvi izračuni govore kako bi povratak služenja vojnog roka opteretio vojni proračun za oko 500 milijuna kuna godišnje. Riječ je o ozbiljnom iznosu koji se, smatraju, može utrošiti na modernizaciju oružanih snaga i opremanje novim sustavima. To je istina. Međutim, isto je tako istina da nikakvi sustavi ne mogu nadoknaditi manjak vojnog osoblja. Drugi razlog koji protivnici obveznog služenja vojnog roka ističu je očekivano velik broj priziva savjesti koje će potencijalni ročnici ulagati kako bi izbjegli služenje. Prema protivnicima povratka obveznog vojnog roka, Hrvatska treba slagati koncept obrane zasnovan na profesionalnoj, dobro opremljenoj mobilnoj vojsci visoko integriranoj u NATO-savez. No nitko od njih ne daje odgovor kako nadomjestiti manjak vojnika u slučaju neposredne vojne ugroženosti.

Jedini način na koji Hrvatska može nadoknaditi manjak osposobljenog vojnog osoblja jest da jača pričuvni sastav oružanih snaga. Međutim, sadašnjih šest pukovnija pričuve s devet tisuća pripadnika tek je simbolični pokušaj stvaranja pričuvne vojske ili, bolje reći, umirivanja javnosti. Prema nekim analizama, Hrvatskoj je potrebno minimalno 20 do 25 tisuća obučenih pričuvnih vojnika kako bi bila spremna odgovoriti na potencijalnu ugrozu.

Naravno, pričuvna vojska ne bi smjela, kao dosad, postojati samo na papiru. U nju bi trebalo ozbiljno ulagati. Oprema mora biti moderna, a časnički kadar školovan. Pričuvna vojska mora izvoditi redovite vježbe, pritom se ne misli na godišnje paradne vježbe već na ozbiljne vježbe koje izvode sve ozbiljne pričuvne vojske u svijetu. Navedene vježbe izvode se nekoliko puta na godinu pod budnim okom Glavnog stožera koji treba certificirati i ocijeniti borbenu spremnost jedinica.

Dobar uzor za jačanje vojne pričuve, ali i teritorijalnih obrambenih snaga je Poljska. Ta država nedavno je uz vojnu pričuvu formirala i Snage teritorijalne obrane (Wojska Obrony Terytorialnej – WOT). Poljaci planiraju u tu granu vojske uključiti 53.000 vojnika i formirati 17 pješačkih brigada koje bi trebale djelovati autonomno u odnosu na ostale grane vojske.

Kada govorimo o obveznom služenju vojnog roka, u Europi su taj koncept zadržali neutralni Švicarci i Austrijanci, ali i Norvežani, Šveđani, Finci, Danci, Estonci, Grci, Turci, Bjelorusi, Rusi, Moldavci i Ukrajinci. Zanimljivo je kako gotovo sve skandinavske države, koje spadaju u red predvodnika liberalnih demokracija, ni ne pomišljaju na ukidanje obveznog vojnog roka. Naime, strah od Rusije prisutan je diljem obala Baltičkog mora.

U nekim državama, poput Grčke i Turske koje su stalno na rubu sukoba, međusobni strah od napada ne dopušta ukidanje obveznog vojnog roka. Upravo bi animoziteti i zapaljiva retorika koja od vladajućeg režima u Srbiji redovito stiže na račun Republike Hrvatske mogli biti razlog sve snažnijim glasovima za povratak obveznog služenja vojnog roka u RH.

Početkom ove godine srbijanski ministar obrane Nebojša Stefanović izjavio je kako će odluka o obveznom vojnom roku u Srbiji biti donesena do rujna ili listopada ove godine. Također, Srbi će i u srednje škole uvesti predmet Osnove sistema obrane Republike Srbije.
Sve navedeno, pogotovo kada uzmemo u obzir da Srbija ima gotovo dvostruko više aktivnih vojnika nego RH, sigurno je nagnalo ministra Banožića da najavi povratak služenja vojnog roka i kod nas. Međutim, očito je kako svoj stav nije uskladio s premijerom pa je vrlo brzo morao obznaniti kako se u MORH-u, ipak, ne razmišlja o povratku vojnog roka.

Iako Srbija sve intenzivnije nabavlja modernu vojnu opremu, a sada je na pragu i uvođenja obveznog vojnog roka, pitanje je kolika je stvarna kvaliteta i motiviranost vojske našeg istočnog susjeda. Naime, prema nekim podacima, Vojsku Srbije svake godine napusti gotovo 1600 profesionalnih vojnika. Razlog je, naravno, u lošem materijalnom statusu vojnika. No Hrvatsku ne brine samo sve intenzivnija militarizacija Srbije. Stalni pritisak na Hrvate u BiH izaziva posebnu zabrinutost, a tu su novi izazovi poput sve intenzivnijih migracija stanovništva.

Hrvatska bi dugoročnim planom razvoja oružanih snaga trebala detektirati sve opasnosti koje stoje pred hrvatskim narodom, ali i razviti jasan koncept odgovora na navedene izazove. Jedno je sigurno – sadašnji koncept obrane, barem kad je riječ o broju vojnika, ne može biti dostatan za zaštitu državnog teritorija i nacionalnih interesa u susjedstvu.

Također, vrijeme je da konačno shvatimo kako činjenica da smo članica NATO-a ne znači baš ništa ako u tom istom NATO-savezu ne participiramo snažnim snagama. Pritom treba imati na umu kako Hrvatsku nikada istim žarom neće braniti strani vojnik, ma koliko prijateljski bio naklonjen našem narodu, kao što će je braniti hrvatski vojnik.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI