Kada bi se razni akteri bosanskohercegovačke drame oslobodili brojnih iluzija, lakše bi se došlo do mogućeg rješenja o funkcioniranju, ustroju i postojanju te države. Ali lako je to reći, a teško učiniti, jer svatko ustrajava na svojim vizijama i svatko misli kako je upravo on u pravu. Prva je i najteža iluzija kako ta država treba biti uređena kao građanska država u kojoj neće biti konstitutivnih naroda, već će postojati samo ljudi koji će odlučivati prema načelu “jedan čovjek – jedan glas”.
Naravno, ta je koncepcija prozrena i prezrena kao lažna, odnosno kao slaba maska interesa i pozicije većinskog naroda. Zbog toga se u bošnjačkom krugu inzistira na presudi Međunarodnog suda pravde u “predmetu Sejdić – Finci“, jer ona odgovara toj koncepciji, ali se uporno negiraju odluke Ustavnog suda BiH u “predmetu Ljubić”. Taj kriptounitaristički koncept posve je neprihvatljiv i Srbima i Hrvatima.
Ugo Vlaisavljević, sarajevski profesor filozofije na Sveučilištu u Sarajevu, koji zbog svojih stavova doživljava niz neugodnosti u tom gradu, objašnjava kako “građanski” koncept podržavaju konzervativni muslimani, bošnjački nacionalisti, ljevičari te oni Srbi i Hrvati koji parazitiraju na bošnjačkom nacionalizmu.
Mehanička i površna slika BiH
Druga je iluzija kako je BiH multietnička zajednica u kojoj su narodi izmiješani nalik na “tigrovu kožu”. Takva je slika samo mehanička i vrlo površna. Najprije, nije riječ uopće o etničkim skupinama, kako to prema vlastitoj špranci izgleda s dalekog zapada, nego o zaokruženim, samosvjesnim i samosvojnim nacijama koje su međusobno jako udaljene kulturološki i vjerski. I više žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. I taj zemljovid više ne izgleda kao “tigrova koža” nakon strašnih ratnih događaja.
Sarajevo ispražnjeno od onih koji nisu Bošnjaci
Nekada je Sarajevo slovilo kao primjer multietničnosti, no danas je ono posve ispražnjeno od onih koji nisu Bošnjaci. Slično je i s cijelom Republikom Srpskom, gdje su, pak, Bošnjaci i Hrvati uglavnom nestali. Nema gotovo ni jednoga političkog pitanja iz povijesti i suvremenosti (od srednjovjekovne Bosne preko otomanskog razdoblja do današnjeg odnosa prema stranim silama i savezima) o kojemu bi pripadnici svih triju nacija imali identično mišljenje ili identičan stav. Proslavljeni košarkaš Dino Rađa kaže kako njemu ništa ne znače ni nacija ni vjera. Lako je njemu. On je po nacionalnosti košarkaš, član
Kuće slavnih, on može biti iznad cijele ove balkanske krčme, iako pusti suzu gledajući nastupe hrvatskih reprezentacija. Ali većini građana je pripadnost nekoj naciji ili vjeri znak temeljnog identiteta i to se nikakvim administrativnim mjerama ne može promijeniti. Jedan je Željko Komšić, koji je također nadrastao tu plemensku pripadnost i povezanost.
Političari su uvijek izraz raspoloženja naroda
Političke napetosti proizvode političari, a narod je oduvijek živio u skladu i ljubavi. Opet iluzija. Političari su uvijek odraz šireg raspoloženja naroda. Milošević je isplivao na valu osvajačkog ili zavojevačkog srpskog nacionalizma, kao što je Tuđman isplivao na valu obrambenog hrvatskog nacionalizma. Ni Dodik ni Čović ni Izetbegović nisu kreatori političkog mišljenja i emocija svojih naroda, nego su njihovim izrazom.
Kad bi bila pravna država, kad ne bi bilo korupcije, kad bi ljudi bolje živjeli, nitko ne bi razmišljao o podjelama. Pa, imamo lijepe primjere Irske, Katalonije, Škotske, Baskije itd. koje su u državnim zajednicama s razvijenim europskim državama pa opet ti međuetnički ili međunacionalni sukobi neprestano tinjaju. Misli se i kako će sam proces ulaska u EU ili NATO uz veću prisutnost međunarodne zajednice otkloniti sve napetosti i probleme.
Pa i iz gornjih prispodoba je vidljivo kako to nije tako, a osim toga sva tri BiH naroda nemaju isti stav prema euroatlantskim integracijama, neki taj put odbijaju, neki podržavaju, a neki podržavaju s figom u džepu. Kad je riječ o ulozi međunarodne zajednice, možemo primijetiti kako je ona tu prisutna već trideset godina, a stvari se nisu pomakle s mrtve točke.
Dogma o nepromjenjivosti granica
Netočno je i tvrditi, kao što se to redovito čini, da je Daytonski sporazum zaustavio rat. Ne, Dayton je došao nakon vojnog poraza Srbije, kojim je rat zaustavljen, a sam sporazum iz toga američkoga grada posijao je svojim nelogičnim rješenjima sjeme budućih sukoba. Ništa se neće postići ni učinkovitijim središnjim institucijama, što se također nudi kao rješenje, prije bi izazvala još veće sukobe i trvenja. Napokon, posljednja iluzija je dogma o nepromjenjivosti granica (vidi primjer Kosova i Srbije, Ukrajine i Rusije, Azerbajdžana i Armenije itd.) ne drži vodu.
A možda je iluzija svih iluzija sama država. Zato se taj “non paper” “Zapadni Balkan – put napretka” (neformalni dokument čija je svrha isprobavanje terena ili papir koji ne postoji, ali postoji i koji se pripisuje Janezu Janši) čini dosta logičnim. On govori o promjeni granica ne samo u BiH nego na cijelom Balkanu i predviđa priključenje Republike Srpske Srbiji, Kosova Albaniji i zapadne Hercegovine Hrvatskoj te samostalnu republiku Bosnu.
Non paper polazi već od stvorenog stanja
On je, možda i sam iluzoran, iznuđeno rješenje kad drugih rješenja nema ili kad se sva druga pokazuju iluzornima te na neki način sankcionira već postojeće stanje. Republika Srpska funkcionira manje-više kao samostalna država. Kosovo je također samostalna i međunarodno priznata država pod visokim pokroviteljstvom SAD-a. Ujedinjenje s Albanijom ne može se silom spriječiti. “Non paper”, dakle, polazi od već stvorenog stanja. Zasad nitko na sebe ne preuzima odgovornost za njegovu podvalu.
Njegov autor nije tek slovenski premijer ni slovenska vlada koje se najviše sumnjiči. Pred slovenskim veleposlanstvom u Sarajevu organizirane su demonstracije pod parolom: vjera, narod, država. Nedostajalo je uz te tri riječi samo onaj pridjev “jedan” u stilu “ein Volk, ein Fuehrer”, ali se na to zacijelo mislilo. Aleksandar Vučić uvjerava javnost kako on pojma nema, ali usput dodaje kako je njegova “obveza slušati Milorada Dodika”, kojemu je, naravno, upravo ova tobože Janšina vizija ono što i on najavljuje i priželjkuje.
Zašto narod ne pitamo što želi?
Protiv ovakvog rješenja ne bi imala ništa ni Rusija, a ni Turska kojoj bi muslimanska Bosna omogućavala povratak na Balkan. Iza njega prikriveno, vjerojatno, stoje još neke države EU-a, možda ni SAD ne bi imao ništa protiv. Indikativno je da se ni jedni ni drugi ne oglašavaju o tom prijedlogu. Uostalom, nije li umjesto nuđenja raznih prijedloga sa strane najmudrije pitati same stanovnike i svaki narod posebno kakvu državu žele i žele li je uopće.
Kad je u pitanju BiH, postoji samo jedna alternativa potpunom raspadu, a to je radiklno ustavno preuređenje demilitarizirane države po modelu triju nacionalnih republika uz zajedničke funkcije (primjerice, vanjska politika i trgovina, monetarna politika, ustavni sud, krupna infrastruktura) te posredno formiranje saveznih institucija koje bi bile sastavljene paritetno i odlučivale konsenzualno te se financirale izdvajanjem dijela novca iz republičkih proračuna alikvotno BDP-u. Hrvatska i hrvatski predstavnici u susjednoj državi stoje prividno pristojno po strani držeći se fraza o konstitutivnosti svih triju naroda i o europskim perspektivama te tražeći da se Hrvatima u duhu sporazuma iz Daytona dopusti birati svog člana Predsjedništva.
Vrijeme curi, Hrvati u BiH izumiru
Neće dobiti ni taj minimum, a kad bi ga i dobili, to ne bi u bitnome promijenilo njihovu poziciju. Hrvati hoće biti dobri i poslušni, očekujući mrvice sa stola na kojemu se jedu burek i ćevapi. Govore o neodrživom stanju, a ne nude nikakva prava rješenja. Boje se proširenja Srbije preko Drine kao da ona već nije tu. A vrijeme leti. Hrvati sa svojih povijesnih područja ubrzano nestaju. Ne tako davno Bugojno, Jajce, Travnik, Jablanica i Konjic bili su većinski hrvatski gradovi, danas to više nisu. Proces se nastavlja sve južnije i sve tužnije.