IZ CARSTVA LEDA STIŽE OGROMNA POMOĆ RUSIJI, ZELENSKOM SE LOŠE PIŠE! ‘Vode nas u pogibelj bezobraznim lažima’: Analitičar progovorio o mraku koji se nadvija nad Europom

Foto: Guliver/ Mikhail Klimentyev Kremlin Pool Planet Pix via ZUMA

U Rusiji često govore o “generalu Mrazu” kao o svom velikom savezniku. Naime, oštra je zima ne jednom u povijesti spasila Rusiju od vanjskih agresora, iako ruski analitičari često naglašavaju kako zima u tim ratovima nikako nije bila presudan čimbenik, nego su to bili volja i otpor Rusa, s obzirom na to da velike hladnoće jednako djeluju i na neprijateljski i na ruski ratni stroj, jednako smrzavaju vojnu tehniku i jednih i drugih, a na smrzotine su jednako osjetljivi i ruski i strani vojnici.

Osim u ratne svrhe, “general Mraz” veliki je ruski saveznik i u pogledu energetike pa hladnoćom okovana Europa svake zime redovito spoznaje važnost ruskih energenata, koja se u toplijim dijelovima godine politički često relativizira ili se njome manipulira u geopolitičke svrhe.

Međutim, ove godine, čini se, Rusiji pomaže i “generalica Vrućina”. Naime, Europu je pogodio nesnosan toplinski val, a dovoljno je reći da se London prži na 40 stupnjeva, suše i požari haraju diljem kontinenta, devastirani su poljoprivredni usjevi, a potrošnja električne energije je utrostručena.

A sve to skupa, da bi bilo gore, zbiva se u uvjetima velike energetske krize koja se nadvila nad EU-om zbog polupraznih plinskih skladišta, neuspjeha u pronalaženju stabilnih alternativa za ruski plin i naftu na svjetskim tržištima, i kraha “zelene tranzicije” koja u uvjetima velikog pada industrijske proizvodnje prije svega u Njemačkoj nema šanse za snažniji zamah zbog skupoće tehnologija potrebnih za realizaciju “zelenih” projekata, a novca je sve manje.

Prijeteća inflacija



Cijene energenata i električne energije nezaustavljivo rastu i za industriju i za kućanstva, hrana poskupljuje, a pitanje je koliko će je i biti s obzirom na mračne prognoze UN-a o njezinoj globalnoj nestašici u 2023., inflacija dostiže rekordne iznose. Prema prošlotjednim navodima Eurostata, ona na razini EU-a iznosi oko 9 posto, dok se pojedine zemlje Unije “kite” i inflacijom od cca 18 posto – Poljska, Češka, da bi tri baltičke države, Litva, Latvija i Estonija, dosegle nevjerojatne inflacijske pokazatelje od 19, 20 i, ova posljednja, čak 22 posto. Za usporedbu, Rusija, izložena već četiri mjeseca nikad viđenim sankcijama inflaciju drži na razini od 14,5 posto s tim da se ona kretala na 10-ak posto i prije uvođenja sankcija.

Zato nije nikakvo čudo što se Europska komisija odlučila na još jedan nepopularan potez, kojim se od država članica traži smanjenje potrošnje plina za 15 posto s ciljem prevladavanja nadolazeće zime u kontekstu već potpuno sigurnih restrikcija u opskrbi električnom energijom i plinom u mnogim zemljama Unije. Moramo se manje tuširati, manje hladiti klima-uređajima, a zimi manje grijati stanove i toplije se oblačiti. To nisu samo fantazije, nego jasne upute briselskih činovnika i njemačkog državnog vrha koji razmatra i mjeru smanjenja najveće dopuštene brzine vožnje na prometnicama, ali i ponovno pokretanje rada svojih preostalih triju nuklearki usprkos prošlogodišnjoj odluci o njihovu zatvaranju, kao i povratak na omraženi ugljen.

Međutim, tri južne članice EU-a, Portugal, Španjolska i Grčka odmah su javno rekle kako je plan EK o smanjenju potrošnje plina za njih kategorički neprihvatljiv. “Mi štitimo europske vrijednosti, ali ne možemo ići na nerazmjerne žrtve takvoga tipa, o kojima nas ništa nisu pitali”, rekla je 20. srpnja španjolska ministrica ekologije i demografije Teresa Ribera za tamošnji vodeći medij El Pais. Portugal pak upozorava na neprihvatljivost te odluke jer ne uzima u obzir razlike među državama.

Drugim riječima, Bruxelles, iako to nikada neće javno reći, priznaje ne samo potpuni debakl svoje energetske strategije nego i neuspjeh one geopolitičke – koji je posljedica izostanka bilo kakve prethodne dubinske analize onoga što za EU može značiti uvođenje svojevrsnog ratnog stanja s Rusijom u koje se svojevoljno doveo.

Još se živo sjećamo nedavnih riječi visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, kada je, učinivši odmak od svojih prethodnih stavova o diplomatskom rješenju ukrajinskog sukoba kao jedinom mogućem, u Kijevu rekao kako Rusiju treba poraziti na bojnom polju. Međutim, svjestan nove nezavidne realnosti u kojoj se našao EU, Borrell prošlog tjedna, umjesto potrebe za vojnom pobjedom nad Rusijom, izjavljuje kako se mi, u Europskoj uniji, moramo pripremiti za dugoročno trpljenje s obzirom na agresivnu Rusiju i njezinu energetsku ucjenu.

Mađarski put

Ali lako je Borrellu i briselskoj političkoj eliti strateški trpjeti s njihovim nemoralno visokim plaćama. Svi bismo mi, u to nema dvojbe, s toliko eura u džepu s njima rado strateški trpjeli – i desetljećima ako treba.

Dokaz kako sve ne ide prema planu je i iznenađujući posjet mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta ni manje ni više nego Moskvi, gdje je s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom razgovarao o nastavku svekolike suradnje, prije svega one energetske, kao i o želji Budimpešte da kupi dodatnih oko 500 milijuna m3 plina nakon što je prošle godine s Moskvom postigla dugoročni ugovor o isporukama tog energenta do 2035. godine. Osim toga, za razliku od EU-a (i svih ostalih članica koje očito vole trpjeti) Mađarska se otvoreno zalaže za diplomatsko zaustavljanje rata u Ukrajini, a također Kijevu ne šalje ni svoje oružje.

Ako to nije pokazatelj opsega dubine problema unutar EU-a, što onda je? Ili možda Mađarska igra neku svoju posredničku ulogu između Bruxellesa, Berlina i Moskve o kojoj mi ništa ne znamo niti smijemo znati? Ništa više nije isključeno – jer vrag je odnio šalu i toga su itekako svjesni briselski mudraci, koji, međutim, o tome moraju šutjeti. Veliki brat ipak sve pozorno motri.

Još jedan dokaz težine stanja u EU-u je i pad talijanskog premijera Marija Draghija – ključnog igrača Bruxellesa ne samo na tlu Italije. O tome svjedoči i otvoreni izričaj olakšanja čelnika EU-a nakon što je talijanski predsjednik Sergio Mattarello odbio njegovu ostavku, a parlament mu izrazio povjerenje. Međutim, na glasanju u Senatu Draghi je katastrofalno poražen, dobivši svega 90-ak glasova potpore od ukupno više od 300 zastupnika. Protiv njega bila su sva tri njegova koalicijska partnera – Pokret 5 zvijezda, Lega i Forza Italia Silvija Berlusconija. Predsjedniku države nije preostalo ništa nego prihvatiti njegovu ostavku, raspustiti parlament i raspisati prijevremene parlamentarne izbore.

A oni će, vjerojatno, iznjedriti uvjerljivu pobjedu desnih stranaka, što će zadati dodatnu glavobolju EU-u. Osim što je Draghi bio miljenik Bruxellesa (ranije je bio predsjednik Europske središnje banke) i jedina osoba za koju su smatrali da je u stanju u Italiji provesti nužne reforme zbog kojih ta, najzaduženija zemlja EU-a, dobiva 200 milijardi eura iz fondova za pomoć, sada je veliko pitanje kako će se buduća vlada nositi i s vanjskopolitičkim izazovima, od pitanja daljnje vojne pomoći Ukrajini pa do onih vezanih uz veliki val migranata koji u zemlju stižu iz Afrike.

Goleme posljedice

Poseban problem za EU je pad industrijske proizvodnje. Njemačka se, svojom energetskom politikom, gotovo pa odriče industrije, za razliku od, primjerice, jedne Turske koja industrijski sve više jača, neovisno o problemima domaće valute i vrlo visoke inflacije. Ankara naglasak stavlja na jačanje industrije, energetike, vojske, gradi nuklearke, plinovode, naftovode, suvremenu vojnu industriju. Devastacija njemačke industrije, ako do toga dođe, može imati goleme posljedice.

Stvar usložnjava i što političarima u Berlinu i Bruxellesu za takvo što nitko nije dao ovlasti. Oni se nisu prethodno konzultirali sa sindikatima i čelnicima krupnog biznisa o tome slažu li se oni s takvom politikom koja može dovesti do velikog pada BDP-a i zatvaranja radnih mjesta i nezaposlenosti – drugim riječima, do socijalnih problema neviđenih još od kraja Drugoga svjetskog rata.

Najbolji primjer toga, ali i činjenice da krupni biznis više ne želi samo gledati što mu se sprema, jesu i dramatične, gotovo nevjerojatne riječi jednog od najvećih francuskih investicijskih bankara Philippea Villina u vodećem francuskom mediju Le Figaro, u autorskom članku od 18. srpnja pod nazivom “Sankcije Rusiji, koliko nas to košta?”

On kaže: “Svrha ovog mišljenja nije znati trebamo li bezgranično podržati gospodina Zelenskog, poput naših političara i naših eurokrata, nego biti iznenađeni što je takav izbor donesen bez demokratske rasprave. Što je još gore, nisu smatrali korisnim konzultirati nas, ni o vojnoj eskalaciji, ni o strašnim posljedicama sankcija za naša gospodarstva. Razgovarajmo o tim posljedicama! … Inflacija kod nas raste zbog proturuskih sankcija koje cijene energenata i sirovina tjeraju na vrh. … Glupa monetarna politika Europske središnje banke vodi nas prema katastrofi. Ona ne može prelomiti tendenciju rastuće inflacije jer ta politika ne djeluje na istinski razlog inflacije – upravo na sankcije. Nadam se – prije mogućeg ustanka naših naroda – da će šokantno sniženje razine prihoda u EU-u omogućiti otvaranje političkih rasprava na kojima ćemo mi, građani i lideri biznisa, na kraju moći baciti izazov našoj politici i našim slijepim ‘eurokratima’. Oni nas vode u pogibelj svojim bezobraznim lažima”.

Krajnje alarmantan tekst, o kojem bi se itekako morale zamisliti političke elite EU-a i država članica.

Dugoročno trpljenje

Tekst uglednog francuskog biznismena je “antipod” spomenutom Borrellovu pozivu građanima Unije na dugoročno trpljenje u ime, najvjerojatnije, posve neostvarivih geopolitičkih ciljeva koji građane uopće ne zanimaju. Njih zanima jedino normalan život, a ne uvlačenje u rat s moćnim istočnim susjedom, bez kojeg, to svi dobro znaju, nikada ne može biti mira ni stabilnosti na europskom kontinentu, što pak znači kako je jedino dijalog, a ne rat s Moskvom – rješenje europskih sigurnosnih, ali i mnogih drugih problema koji sada generiraju kaos.

A da su spomenuti geopolitički ciljevi sve manje ostvarivi, svjedoče i problemi s kojima se suočavaju i Sjedinjene Države. Ali za razliku od EU-a, gdje se o njima gotovo ne smije govoriti ni pisati, Amerikanci s tim stoje znatno bolje. Tamošnji političari, analitičari i mediji sve češće i sve kritičnije propituju domaću i vanjsku politiku aktualne administracije. I to nije isključivo stvar nadolazećih jesenskih izbora za Kongres na kojima demokratima, prema sadašnjim istraživanjima javnog mišljenja, prijeti pravi debakl, nego i stvarne zabrinutosti za američku, pa i globalnu sigurnost.

Dovoljno je reći kako je Bidenova popularnost prošlog tjedna oborila novi povijesni rekord i da iznosi svega 31 posto. Nije mu pomogao ni dugo najavljivani posjet Bliskom istoku koji je trebao biti “trijumfalan”, a završio je gotovo neslavno, barem kad je riječ o Arapima. Međutim, posebno je za Bidena neugodan pad potpore američkih građana njegovoj politici prema Ukrajini.

Tako američki Newsweek 18. srpnja piše:

“Rezultati ankete Morning Consulta pokazuju kako manje od polovice Amerikanaca (47 posto) sada podupire proturuske sankcije… U travnju je takvih birača bilo 56 posto. Još manje Amerikanaca, samo 44 posto, vjeruje da njihova zemlja ima obvezu braniti Ukrajinu.

Senator Chris Koons, član Odbora za vanjske poslove Senata koji je prošlog mjeseca nazočio summitu NATO-a u Madridu, ove promjene u američkom raspoloženju vidi kao veliki problem.

‘Zabrinut sam zbog zamora stanovništva u velikom broju zemalja zbog gospodarske cijene sankcija i drugih hitnih pitanja’, rekao je Koons za The New York Times.
Stokes iz German Marshall Funda složio se da je to pitanje vremena.

‘Sada kada Rusija jasno pooštrava svoju vojnu strategiju u Ukrajini, trebali bismo računati na učinak naših ekonomskih sankcija samo dugoročno, nadajući se da ćemo s vremenom uspjeti potkopati njihovu strategiju’, kazao je.”

Prazna obećanja

“‘Ali, kao što mi je rekao jedan europski političar’, dodao je Stokes, ‘iako sam ja za sankcije, moji glasači moraju grijati svoje domove”, navodi Newsweek.

Neovisno o svemu tome, na četvrtom sastanku 50 zemalja izvoznica oružja Ukrajini, tzv. Ramstein-4, prema mjestu održavanja prvog sastanka u istoimenoj američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj, iznova su se čule izjave o nastavku slanja vojne pomoći Kijevu u kontekstu njegove konačne pobjede nad Rusima. Dostavit će mu se nova četiri komada američkih višecijevnih mobilnih bacača raketa HIMARS.

Nije riječ, dakle, ni o kakvih 100 komada toga oružja koji su bili najavljivani na početku druge faze ratnog sukoba u Ukrajini (sada će ih, s navedena 4 biti 20, s tim da je ruski MO objavio kako je ruska vojska uništila četiri raketna sustava HIMARS između 5. i 20. srpnja, dok Pentagon tvrdi kako ni jedan HIMARS nije uništen) i koji bi navodno mogli dovesti do svojevrsne prekretnice na polju boja pod uvjetom da Rusija ostane na dosadašnjoj razini korištenja vojne opreme i ljudstva.

I još važnije, Amerikanci su opet odbili zahtjev Kijeva za dostavu raketa dugog dometa – do 300 kilometara, za spomenute sustave, tj. zadržavaju se na isporukama onih dometa do 90 kilometara.

To jasno ukazuje kako Washington ne želi ulaziti u dodatni rizik s Moskvom, ali i to da želi – ne pobjedu Kijeva, nego produljenje sukoba unedogled i pretvaranje istog u borbu do potpunog iscrpljenja.

S druge strane, puno alarmantnije u pogledu eskalacije sukoba djeluje izjava američkog zapovjednika zračnih snaga, generala Charlesa Browna, s prošlotjednog sigurnosnog foruma u Aspenu, u Coloradu, kako Sjedinjene Države i saveznici počinju ispitivati mogućnost obuke ukrajinskih pilota i pružanja pomoći Kijevu u izgradnji budućih ukrajinskih zračnih snaga. Što se tiče mogućih isporuka američkih zrakoplova, rekao je kako osim američkih platformi F-15 i F-16 postoje i “švedski JAS 39 Gripen, postoji Eurofighter, postoji Rafale. Postoji niz platformi koje se mogu isporučiti Ukrajini”.

Dramatične najave

Nije potrebno govoriti da bi, ako do toga dođe, Amerikanci pomakli “crvenu crtu” u odnosu prema Rusima koji na takve namjere gledaju kao na de facto uvlačenje Ukrajine u strukture NATO-saveza, što je za njih posve neprihvatljivo i zbog čega su, između ostalog, i pokrenuli rat.

Kada to imamo na umu, kao i najave Kijeva da bi s novim američkim raketama za sustave HIMARS oni mogli i hoće gađati Krimski most i tamošnje sustave za vodoopskrbu tog poluotoka, vidljivo je kamo to sve vodi ako bi Washington isto i omogućio.

Pojedini američki vojni analitičari tvrde kako Washington ima nekoliko opcija:

Prestati s opskrbom Kijeva oružjem i povući se dok još ima vremena i dok je manje bolno, s obzirom na to da Zelenski, osim beskonačne prošnje oružja i financijske pomoći, nije u stanju već mjesecima ostvariti ni jednu jedinu vojnu pobjedu usprkos stalnim najavama protuofenziva, koje, međutim, ako i počnu, kao više puta na jugu zemlje, završe velikim ukrajinskim gubicima i nikakvim ili minimalnim vojnim uspjesima;

Dostavljati Kijevu onaj tip i onoliko oružja koliko se smatra dostatnim da ukrajinska vojska što dulje zadrži rusko napredovanje u Donbasu i slomi njihovu volju za daljnji prodor u druge dijelove zemlje, pri čemu bi iscrpljujući rat trebao trajati možda i godinama;

Opskrbiti Ukrajinu najsuvremenijim vrstama naoružanja i potaknuti je na gađanje strateških ciljeva na ruskom teritoriju, u nadi da će Rusi reći “u redu, pokazali ste nam vojnu moć Zapada i NATO-saveza i mi ćemo se sada povući”.

Američkih i britanskih političara i vojnika koji misle kako bi upravo ovaj treći, suludi scenarij mogao biti i realan – ima dostatno. Zasad nemaju glavnu riječ u donošenju odluka, ali rat ima svoju logiku i racionalno često ustupa mjesto iracionalnom. Oslanjati se na rusku dragovoljnu predaju pred demonstracijom zapadnog suvremenog oružja od ukrajinske vojske po ruskim strateškim ciljevima na Krimu ili negdje drugdje, a bez straha da bi odgovor Moskve mogao biti upravo onakav na kakav je ne jednom upozoravala da je moguć, ali da ga ne želi (primjena taktičkog ili strateškog oružja za masovno uništenje) potpuno je iracionalno i neodgovorno.

Propali plan

Vjerojatno bi najprije stradao sam Kijev, u koji su se, to ne treba zaboraviti, vratili zapadni diplomati, ali i brojni američki i NATO-ovi savjetnici i stručnjaci koji – tu više nema nikakvih dvojbi, itekako koordiniraju ukrajinske vojne akcije na terenu.

Stoji li Ukrajina takve cijene (niti je članica NATO saveza niti EU-a) pita se i sve više američkih analitičara, time de facto i potvrđujući “slijepu ulicu” u koju je zašla Bidenova administracija pokrećući politiku pomoći Ukrajini “do njezine konačne pobjede na bojnom polju” i do “strateškog poraza Rusije”, koja je u međuvremenu modificirana u iscrpljujući dugotrajni sukob.

Nakon, prema mišljenju mnogih američkih i zapadnih analitičara i medija, blago rečeno rezultatima “mršavog” Bidenova posjeta Bliskom istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji – samo nekoliko dana poslije došlo je do trilateralnog sastanka na vrhu između Rusije, Turske i Irana u Teheranu. Putin je nakon njegova završetka pred novinarima u Teheranu između ostalog rekao kako je zajednički stav triju država da se Amerikanci moraju povući iz Sirije.

Sam Biden prije toga od Saudijaca nije uspio dobiti ono što je htio: znatno povećanje proizvodnje nafte koje bi snizilo njezine cijene, “ubijajući” tako “dvije muhe odjednom” – domaću rekordnu inflaciju, najvišu još od prve godine vladavine Ronalda Reagana prije 40 godina, i smanjenje golemih ruskih prihoda od izvoza nafte koji niveliraju sankcijski učinak na rusko gospodarstvo do čijeg sloma, kao i do Putinova pada sigurno neće doći.

Da očekivanog pomaka vezanog uz naftu za Bidena nije bilo, svjedoči i tržište koje nije reagiralo padom cijena “crnog zlata”. Štoviše, odmah po povratku Bidena u Washington cijena nafte je s oko 96 dolara, nakon dulje vremena ponovno skočila i dosegla 106 dolara po barelu, što je jasan znak da povjerenja tržišta u nekakav kvalitativni sporazum Amerikanaca sa Saudijcima nema.

I još jedan bitan cilj Bidenova posjeta, posvađati Kinu i Rusiju s Arapima na temelju zajedničkog izraelsko-saudijskog straha od Irana očito je propao.

Nastavak suradnje

Putin je, ni tjedan dana nakon Bidenova razgovora sa saudijskim čelnicima u Džedi, telefonski razgovarao s prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom. Razgovarali su o rješavanju sirijskog pitanja, kao i o jačanju daljnje bilateralne suradnje.

Saudijski princ, prema pisanju ruskih medija, Putinu je potvrdio nastavak suradnje u energetici i rekao kako ni jedan potez, kad je riječ o nafti, Rijad neće poduzimati bez konzultacija i dogovora u formatu OPEC+, gdje su on i Moskva najvažniji igrači.

Ali ono što se može iščitati iz ovog razgovora ima puno širi – geopolitički karakter: on potvrđuje kako Putin svoje sporazume s Iranom ne suprotstavlja odnosima sa Saudijskom Arabijom. Upravo suprotno. Djeluje relaksirajuće i kad je riječ o odnosima Rijada i Teherana jer pokušava uključiti ovog prvog u aktivno zajedničko rješavanje važnih regionalnih problema kakva je Sirija i u kojoj je Rijad već odavno izgubio poluge bilo kakvog važnijeg utjecaja.

S druge strane, na spomenutom sigurnosnom forumu u Aspenu direktor CIA-e William Burns izjavio je kako je svjestan rastuće rusko-iranske suradnje, ali da je ona nužnost, a ne njihova volja s obzirom na međusobnu energetsku konkurenciju i povijesno suparništvo.

Međutim, Amerikanci su nešto slično govorili i za rusko-kineske odnose koji su na kraju rezultirali strateškim partnerstvom.

Uviđaju li oni da je upravo proturuska, protuiranska i protukineska politika SAD-a onaj zajednički nazivnik koji i od nekadašnjih konkurenata stvara zajednički front – kao branu golemoj moći Amerike? Vjerojatno i uviđaju, ali misle da nemaju drugih mogućnosti. Prostora za suradnju u zajedničku korist itekako je bilo, a usprkos svemu, mislim da ga još može i biti.

Jer i zajednička korist od podjele blaga bolja je od njegova potpunog gubitka nakon međusobnog “čerupanja” i dokazivanja da je baš onaj drugi krivac za sve probleme.

Ali za takvo nešto promjene i inicijative sada bi definitivno trebale stići s američke strane. Krajnje malo vjerojatno, ali nada umire posljednja.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI