”Končarov dolazak hrvatskoj brodogradnji nije donio ništa spektakularno bez obzira kako ga mediji prezentirali”, tvrdio je prije nekoliko tjedana u razgovoru za portal dnevno.hr nekadašnji saborski zastupnik Damir Kajin progovarajući o Uljaniku, pulskom brodogradilištu koje se u ovome času doima kao bačva baruta, obzirom na to da su ministar financija Zdravko Marić te njegov kolega iz gospodarskog resora Darko Horvat suglasni da se radi o malom Agrokoru.
Kao jedan od spasitelja posrnulog Agrokora spominje se poduzetnik Danko Končar, no da se ne radi tek o običnom poduzetničkom poduhvatu, dalo se još tada naslutiti iz Kajinovih riječi u kojima je, između ostaloga, otkrio kako se na djelu Končarova zemljišta, tik uz pulsku divu Arenu, kane graditi luksuzni stanovi. Sve to, reći će promatrači, dio je istarske političke scene i zbilje, jer IDS tim krajem vedri i oblači godinama, ta uostalom istarski lokalni šefovi nedavno su održali sastanak s premijerom kako bi načeli temu Uljanika. A iako na sastanku Končar nije sudjelovao, govori se kako su upravo istarski politički šerifi ti koji ga u tu igru guraju, da bi na koncu ondje nikle četiri etaže na 300 tisuća kvadratnih metara površine, a projekt bi se trebao realizirati kroz sedam godina.
I iz uprave nesretnog pulskog brodogradilišta poručuju kako od brodogradnje više ne mogu živjeti te da se osim njome treba baviti i turizmom što je potvrda ovih planova. Planom koji je prije nekoliko dana skrojen, država bi trebala odriješiti kesu i dati milijarde za dovršetak brodova koji su zaprimljeni na doradu i gradnju, a za koje sredstva manjkaju i čiji bi dovršetak za Uljanik značio tek gubitak, a sve to pod krinkom opstanka brodogradnje u Istri.
IDS u ovoj priči ima ogromnu, ako ne i najveću ulogu, a svakako vrijedi znati kako najmoćniji Istrijan, koji ujedno brani hrvatske boje u EU Parlamentu, Ivan Jakovčić sjedi u NO u Končarevoj firmi u Finskoj. Jasno je promatračima istarske političke scene da s krahom Uljanika pada i IDS kao stranka, njihov je opstanak ugrožen u političkom kontekstu, a najgori dio priče vezane uz brodogradilište jest onaj koji se odnosi na stanovništvo. Jer kako to obično biva kada veliki ratuju, mali snose posljedice. Zemljište uz Arenu, trebalo bi se prenamijeniti iz proizvodnje brodova u građevinsko zemljište te da ga se mimo natječaja ustupi Končaru, i premda i ovaj dio zvuči u najmanju ruku apsurdno, država bi trebala dati jamstvo na dodatnih 200 milijuna eura da bi isti taj Končar uzeo kredit, kojega će zatim posuditi Uljaniku za dovršetak priče oko brodova.
Inače, kada već govorimo u Jakovčiću koji itekako ima značaj i težinu u ovoj priči. Kako i ne bi, kada je baš on taj koji od devedesetih sve do danas vlada Istrom, šireći mrežu jedno te istih lica. U međuvremenu, on je u tom kraju stvorio svojevrsnu kneževinu.
Kupio je selo Sveti Juraj, pretvorio ga u kameni grad te ga pretvorio u svoje carstvo. Troškove gradnje, adaptacije te infrastrukturu novoga grada pokrili su građani Istre dijelom iz lokalnog, a dijelom iz nacionalnog proračuna. Dio ceste novog centra Istre popločan je antiknim kamenim pločama koje su počupane iz trgova povijesne jezgre Pule – Portarata. Svi rukovodeći položaji u Istri popunjeni su Jakovčićevim, odnosno IDS-ovim podobnicima, ponajviše u državnim službama. Policija i Državno odvjetništvo u Jakovčićevoj bazi ponašaju se po uhodanom modelu ignoriranja, a moćni europarlamentarac u malom apsurdistanu ima ogromnu moć nad njima. Kaznene prijave guraju se u ladice te odlaze u zastaru, a moćni klan od oko tri tisuće obitelji pod Jakovčićevom palicom mudro šuti, jer njegov IDS osigurava im nesmetanu pljačku prirodnih resursa. Ako kojim slučajem u Istri poželite dobiti posao, bilo da vam je stalo do toga da postanete čistačica ili pak direktor – Nino je taj koji daje odobrenje. Sve ovo prozivke su i tvrdnje koje je nerijetko isticao Kajin, upozoravajući na to da je Istra leglo kriminala.
U toj županiji centri moći vrte se oko duhanskog lobija, ali i svjetskog narko businessa te svih ostalih vrsta kriminala. Uistinu, Istra je najkriminalniji dio Hrvatske po glavi stanovnika, a nepotizam, korupcija i droga koju je i Kajin spominjao u svim su porama stanovnika ove županije. Raskošni repertoar kriminalnih djelatnosti Istre teče po već poznatim pravilima pod sloganom – kupi jeftino, a prodaj što skuplje. Mnogo je afera koje su se proteklih godina zavrtile oko Jakovčića, ali zbog utjecaja i moći one su polako, ali sigurno pale u drugi plan. Priča je počela s aferom Dragonera-Barbariga. Članovi uprave Hypo banke iz te ere Gunter Stridinger i Wolfgang Kulterer kupili su milijun kvadratnih metara priobalja nacionalnog parka Brijuna, gdje se ništa nije moglo graditi za oko šest eura po kvadratnom metru.
U hitroj urbanističkoj promjeni namjene u turističku zonu s mogućnošću gradnje, cijena metra kvadratnog penje se na 200 eura po metru kvadratnom. Profit – 480 milijuna kuna. Sličnom postupku javnost je svjedočila u aferi Dajla. Okretalo se 500 milijuna kuna da bi se šuma koja ne vrijedi previše transformirala urbanistički u golf teren. Nadalje, u klupko se upleo bivši ministar Veljko Ostojić kupnjom zemlje kod Rovinja za 900 tisuća kuna, na kojem se nije moglo graditi. Tu pak po uhodanoj špranci dolaze urbanističke promjene to jest transformacija u turističko zemljište. Bivši ministar prodaje zemlju za 25,6 milijuna kuna poduzetniku Dragutinu Biondiću, a za to u džep arhivira 24,7 milijuna kuna.
Gradonačelnici i načelnici odani Ninu, ali i oni javnosti manje poznati članovi IDS-a na taj način osiguravaju si lagodan i ugodan život, i to ne samo sebi već i svojoj djeci. Javna je tajna na istarskoj političkoj sceni da se moćni Nino ne igra malim poslićima, njega zanimaju samo poslovi vrijedniji od 500 tisuća eura, repovi koji se vuku za njime dotiču se čak i EU parlamenta, gdje nas spomenuti zastupa. Njemački investitor Georg List nedavno je javno Jakovčića optužio za reket. Na sastanku u jednom porečkom klubu zamolio je Jakovčića pomoć oko ishođenja dokumenata za izgradnju polo igrališta u blizini Motovuna. Uložio je pet milijuna eura u taj program, a na realizaciju uzalud čeka punih dvanaest godina. Jakovčić pristaje pružiti mu pomoć, ali pod uvjetom da isplati 500 tisuća eura njegovom suradniku Curiću. Nijemac odbija reket, a vrijedan projekt biva mu blokiran.
Ova priča istarskom Županijskom državnom odvjetništvu nije zanimljiva, a Jakovčić nikada nije zaintrigirao dvojac Bajić – Cvitan. Ima li istine u svim aferama, i ima li Jakovčić putra na glavi nije poznato, ali svakako je nedvojbeno kako njegova moć nije upitna.