“Svako cijepanje Jugoslavije dovelo bi do cijepanja bošnjačkog naroda, do kojeg mi je jako mnogo stalo i bio sam dužan da se o njemu staram kao njegov izabrani predsjednik”, riječi su ovo Alije Izetbegovića, bošnjačkog ratnog lidera i utemeljitelja Stranke demokratske akcije (SDA) koju danas vodi njegov sin Bakir. Tijekom rata u BiH uloga Alije Izetbegovića nije bila u fokusu onoliko koliko je to bila uloga predsjednika Hrvatske, Tuđmana ili predsjednika tadašnje krnje Jugoslavije, Miloševića.
Ipak, Alija je bio daleko od naizgled pitomog starca, bosanskog dobrohotnog muslimana, kako mu je često znala tepati čak i hrvatska javnost u BiH.
Njegova izjava “Ovo nije naš rat” Hrvatima u BiH je otvorila oči i dobrano pokazala kakvu politiku Izetbegović zagovara. “Građanska država ili građanski rat”, znao je reći pa je tom izjavom zapravo sumirao svu problematiku nacionalnih međuodnosa u BiH.
U njegovom djelu Islamska deklaracija koje je ranije objavio pokazao je, doslovno, kako se muslimani trebaju ponašati kad ih je do 50 posto, a kako kada ih je preko 50 posto.
Prihvatio pa odbio
Alija Izetbegović je prihvatio i potpisao Lisabonski sporazum iz taktičkih razloga, kako bi privukao Hrvate da izađu na referendum, a Europsku zajednicu da prizna BiH. Odbacivanjem potpisanog Lisabonskog sporazuma nakon referenduma, Izetbegović je izigrao povjerenje Hrvata i Europske zajednice i ostvario svoj cilj: međunarodno priznanje BiH. Za tu cijenu bio je spreman ući u rat.
Čak je i veleposlanik Cutileiro mišljenja da se rat u BiH mogao izbjeći da je predsjednik Izetbegović pokazao više zanimanja za prijedlog kantonizacije te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice. Krajem lipnja 1993. godine u Sarajevu, Alija Izetbegović je legitimne predstavnike hrvatskog naroda, Franju Borasa i Miru Lasića, u Predsjedništvu RBiH zamijenio pripadnicima hrvatskog naroda koji nisu imali izražen visok nivo nacionalne lojalnosti, niti su imali političke ambicije zagovarati decentralizam i federalni ustroj BiH. Pokazalo se već tada, kakva će biti politika dominantne bošnjačke stranke prema pitanju konstitutivnosti u BiH. Kako tada tako i danas.
Dok je Alija govorio u, za ratne uvjete, normalnim rječnikom to što je govorio, Bakir danas nastupa nešto drugačije jer su uvjeti ipak mirovni. Bakir danas, odnosno prije par godina na HRT-u, Hrvatima prijeti ratom u slučaju da nastave sa zagovaranjem trećeg entiteta.
Kakav otac takav sin
Dok je Alija govorio: Ovo nije naš rat, Bakir sada najavljuje Komšiće na drugim razinama. Ista je to politika samo prilagođena duhu vremena.
Zastupnik u Skupštini Republike Srpske i jedan od najistaknutijih članova Dodikovog SNSD-a, Srđan Mazalica kaže u izjavi za Dnevno.hr kako Bakir definitivno jest politički nasljednik Alije Izetbegovića.
“Bakir je definitivno politički nasljednik Alije Izetbegovića. Sve ono što je Alija naumio uraditi srpskom stanovništvu, a i hrvatskom, planira i Bakir. Jedini mu je problem to što su uvjeti sada mirovni, što nema rata, pa ne može to učiniti na taj način, ali i Bakir, baš poput Alije, želi dokinuti srpski i hrvatski politički subjektivitet nametanjem sebi lojalnih Srba i Hrvata kao što je radio i njegov otac”, ističe Mazalica.
Nemoguće će biti, kaže, da se Srbi i Hrvati podrede Bošnjacima na način kako to želi Izetbegović.
“Povijest je učiteljica života pa ne bi loše bilo da Bakir malo ponovi lekcije i sjeti se da to neće proći kao što nije prošlo ni njegovom ocu Aliji. Srpski narod i Republiku Srpsku neće moći svesti na ono što on želi, odnosno utopiti je u nekakvu svoju viziju Bosne i Hercegovine gdje bi on i njegovi poslušnici bili glavni narod, a Srbi i Hrvati sporedni”, govori dalje.
Ilija Cvitanović, lider HDZ-a 1990, najjače oporbene stranke u bosanskohercegovačkih Hrvata, podsjeća i na ulogu Armije kojom je rukovodio Alija Izetbegović.
“Alija Izetbegović je davno objasnio u Islamskoj deklaraciji kakvu politiku zagovara. U ratu, prije rata i nakon rata u Bosni i Hercegovini nije pokazao da imalo odustaje od onog što je zagovarao baš u Islamskoj deklaraciji. Poznata je Hrvatima i posebno upečatljiva ona izjava ‘Ovo nije naš rat’, a znamo da je Izetbegović stariji bio vrhovni zapovjeenik Armije RBiH, za koju isto tako znamo što je sve činila Hrvatima, napose u Središnjoj Bosni”, govori Cvitanović za Dnevno.
Bakirova ideja je, kaže Cvitanović, ili građanska država ili građanski rat.
Primjer Komšića ilustrira odnos prema Hrvatima
“Rekao bi da Bakir Izetbegović nije odustao od politike svog oca. Možda ju je malo ublažio, primirio, prikrio i na neki način modificirao, ali se u suštini sve svodi na ono što je govorio njegov otac – ili građanska država ili građanski rat”, kaže Cvitanović.
Kroz primjer Komšića, Bakir, zapravo, kaže Cvitanović, pokazuje što misli o Hrvatima.
“Bakir Izetbegović je nebrojeno puta pokazao Hrvatima što misli o njima kao o politički u potpunosti ravnopravnom narodu, pokazuje nam to i trećim izborom Komšića kojeg ne bi moglo biti bez sustavne potpore SDA, i njima sklonog dijela Islamske zajednice”, rekao je.
Unatoč željama, smatra Cvitanović, Izetbegović će morati prihvatiti društvenopolitičku realnost u BiH.
“Bakir Izetbegović Hrvatima zaista ne želi ništa dobro, ali isto tako treba znati da je politika umijeće mogućeg i stremljenje nemogućem, hoću kazati kako u politici nikada nisu važne nečije želje, puno su važnije okolnosti. A one su sada takve da sve ide prema tome da Izetbegović mora prihvatiti izmjene izbornog zakonodavstva na način da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike. Ako se uspije stvoriti takav okvir gdje Izetbegović mlađi to mora prihvatiti, onda će biti posve irelevantno što on smatra o svom ocu u političkom smislu”, rekao je Cvitanović.
Politički analitičar i politolog sa Sveučilišta u Mostaru Martin Mikulić kaže nam kako je politika SDA licemjerna.
“Dominantna bošnjačka politika koja se desetljećima manifestira kroz SDA je duboko licemjerna. Naime, u osnivačkoj deklaraciji SDA se navodi jedna vrlo važna rečenica: ’Definirajući demokraciju ne prvenstveno kao vladu većine, nego kao vladu zakona, mi hoćemo da istaknemo privrženost načelu potpune ravnopravnosti velikih i malih naroda… i u tom smislu odbacujemo svaki vid majorizacije’. Iz navedenog je razvidno pozitivno opredjeljenje prema kolektivnim pravima i mehanizmima zaštite kolektivnih interesa u višenacionalnoj zemlji. Međutim, ta deklaracija je pisana 1990. godine u kontekstu položaja tadašnjih bosanskohercegovačkih Muslimana u SFRJ. Unatoč potpisivanju Daytonskog sporazuma, u poslijeratnom razdoblju SDA, sve se radi apsolutno suprotno izvornim proklamiranim načelima”, govori.
Bošnjačka politika, navodi, koristi to što više nije dio SFRJ pa im kolektivna prava više nisu toliko važna.
“Razlog iznenadnog odsustva ’privrženosti potpunoj ravnopravnosti velikih i malih naroda’ je činjenica kako su Bošnjaci u BiH, za razliku od njihovog položaja u SFRJ, najbrojniji narod, stoga na svaki demokratski i vrlo često nedemokratski način žele uspostaviti većinsku demokraciju koja je paravan za bošnjačku nacionalnu državu. Takvom se agresivnom politikom krše temelji današnje BiH, a to su Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH, jer se negira politički subjektivitet državotvornom i hrvatskom i srpskom narodu”, rekao je.
Bošnjačka kratkovidna politika
Mikulić je “bošnjačku kratkovidnu politiku” ocijenio miloševićevskom.
“Ako je BiH Jugoslavija u malom, onda se bošnjačka kratkovidna politika definitivno može nazvati miloševićevskom. To se ogleda u činjenici kako se SDA u svom djelovanju već desetljećima vodi hegemonističkim obrascem koji se može sažeti na sljedeći način – ako smo u manjini (kao u Mostaru), onda želimo konstitutivnost i jednakopravnost, a ako smo u većini onda ne želimo kolektivna prava jer je to ‘fašizam’ “, govori Mikulić.
To licemjerje je najvidljivije u Mostaru, smatra.
“Upravo se u Mostaru najbolje reflektira sva licemjernost bošnjačkih i pseudograđanskih stranaka. Naime, Mostar je jedina jedinica lokalne samouprave u BiH koja je sa posebnim pravilima i klubovima naroda de facto organizirana kao dvodomni parlament. Sasvim ’slučajno’, Mostar je jedini veći grad u BiH u kojemu su Hrvati relativna demografska većina, a Bošnjaci manjina”, govori.
Bošnjačke politike se, govori Mikulić, prave da ne vide podijeljenost BiH kao društva i države, dok im je Mostar, eto, podijeljen.
SDA kao antidržavni element
“Mehanizmi zaštite kolektivnih prava na lokalnoj razini nisu problematični sami po sebi, međutim krajnje je neprincipijelno zagovarati takve aranžmane samo u jednom gradu umjesto u svim sličnim sredinama. Na tom se primjeru demaskiraju namjere nacionalističkih bošnjačkih stranaka, ali i pseudograđanskih. Kada se radi o Mostaru, odjednom su svi svjesni kako je to ’podijeljen grad’, a kada se radi o BiH onda se plediranjem za tzv. građansku državu negira notorna činjenica kako je BiH paradigmatski primjer podijeljenog društva s višeslojnim preklapajućim društvenim rascjepima”, rekao je.
Na SDA se, govori on, može gledati kao na agresivni antidržavni element koji prijeti opstanku BiH.
“Da zaključim, ako je najveći problem u BiH nacionalizam, kako to mnogi neupućeni tvrde, onda prije svega treba govoriti o destruktivnom velikobošnjačkom nacionalizmu koji desetljećima razara temelje države. Tu mislim i na pseudograđanske stranke i na SDA kao korifeja takve suštinski antibosanske i antibosanskohercegovačke politike. Njihova djela i militantna retorika pokazuju kako na njih prije svega treba gledati kao na agresivni antidržavni element koji je prijetnja održivosti i opstanku BiH, ali i miru i stabilnosti na cijelom Zapadnom Balkanu”, zaključuje Mikulić.