JOŠ JEDNA SRAMOTA DORH-a: I dalje padaju optužnice protiv bivšeg tajkuna!

Foto: Boris Scitar/Vecernji list

Kada se u javnom prostoru polemizira o problemima koji koče razvoj naše zemlje, tada se nerijetko spominje hrvatsko pravosuđe kao sustav koji vrvi aferama, dugotrajnim i nepreglednim sudskim procesima, ali i potkapacitiranim kadrovima.

Nema te vlasti koja je od 90-ih na ovamo vodila državu, a da građanima nije jamčila famoznu reformu pravosuđa, koja se iz današnje perspektive doima kao Jeti.

O reformi hrvatskog pravosuđa uvelike je u prošloj kampanji za parlamentarne izbore progovarao aktualni premijer Andrej Plenković, koji je nakon osvajanja svojeg drugog mandata Ministarstvu pravosuđa pripojio još jedan složen resor – Ministarstvo uprave, i sve to predao u ruke svojeg čovjeka, ne odveć iskusnog ministra Ivana Malenice, koji, kako za sada stvari stoje, ne uspijeva poloviti sve konce u dva složena sektora, unutar kojih i famozna Europska komisija od Plenkovića i njegovih pulena očekuje reforme kako bi odriješili kesu koja za Hrvatsku znači koliko-toliko stabilnu financijsku situaciju.

Reformi nema ni na vidiku, ali zato ima rasprava, polemika i sukoba između Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koji su se poput ovnova na brvnu uskomešali oko izbora predsjednika, odnosno predsjednice Vrhovnog suda. Milanovićeva kandidatkinja profesorica Đurđević, mimo procedure, koja doduše ionako služi da ispuni formu, nastojala se progurati na čelo ovog najvišeg suda u zemlji, no kako nije bila po volji HDZ-ove politike, tako je ovaj sud ostao bez predsjednika. Dužnost sada vrši sudac Marin Mrčela.

Ono što Mrčela nije rekao jest to da on već sada ima odličnu startnu poziciju jer uživa potporu Plenkovićeva HDZ-a, dio HDZ-ovaca sklon je podržati suca Ivana Turudića, koji je također otkrio da se planira ponovno okušati kao kandidat za predsjednika Vrhovnog suda, no po pravosudnim kuloarima šuška se da ni Turudić ni Mrčela nisu Milanovićevi favoriti, a to je zapravo najvažnija stavka za predsjednika Vrhovnog suda. Potporu Pantovčaka uživa, naime, sudac s Trgovačkog suda Radovan Dobronić koji je na glasu kao čovjek koji je srušio famozni švicarac.



No, dok ekipa u političkom vrhu vijeća oko toga koga izabrati za predsjednika Vrhovnog suda te tako barem kozmetički prikazati da im je stalo do rekonstrukcije pravosuđa, pored nas promiču slučajevi koji prilično izravno oslikavaju apsurdnu situaciju u sustavu koji kažnjava pse i bakice, ali ne i kapitalce koji se godinama vuku po hrvatskim sudovima, a koji za to vrijeme utočište pronalaze u drugim zemljama. Jedan od takvih zaboravljenih kapitalaca svakako je Josip Gucić, čovjek koji je ozbiljno zagazio u 70-te, ali i tip koji posljednjih desetak godina živi u susjednoj Srbiji, u koju je zbrisao kada se počela rasplitati njegova privatizacijska mreža.

No, izgleda da Gucić uopće nije morao bježati jer hrvatsko pravosuđe ni danas ne nalazi ništa problematično u njegovu poslovanju pa je tako nedavno pravomoćno oslobođen za izvlačenje više od 125 milijuna kuna iz nekadašnje velike zagrebačke tekstilne industrije NIK, koju je po uobičajenom obrascu iz ratnih 90-ih preuzeo u sumnjivoj privatizacijskoj priči.

Priča o NIK-u slovila je pak u to doba za jednu od najglomaznijih gospodarskih afera u poslijeratnom razdoblju, a u njoj se pored oca Gucića spominjao njegov sin Zvonimir te Krsto Romić i Goran Jezidžić. Dodirna točka ovoj četvorki, kao uostalom i mnogima koji su nakon njih stasali u poduzetničkim vodama Lijepe Naše, bila je optužnica za zloupotrebu ovlasti u gospodarskom poslovanju. “Modus operandi” također je poznat običnim smrtnicima koji redovito prate dnevni tisak.

Optužnica koja je tako pala u vodu problematizirala je NIK-ove kredite podizane u Zagrebačkoj banci, a koji su neosnovano uplaćivani u niz trgovačkih društava i tvrtki sa sjedištem na Britanskim Djevičanskim otocima. I laicima je jasno da bi tako nekako mogla izgledati praonica novca, a u ovom slučaju spominju se pronevjere koje premašuju 125 milijuna kuna. Godine istrage i dugogodišnji sudski procesi Državno odvjetništvo pod vodstvom Mladena Bajića stjerali su u kut, optužnica je u ovom slučaju mijenjana u više navrata, a onda se opet traljavom i nedefiniranom Bajićevom metodom nastojala izbjeći zastara pa se u optužnicu ubacuje kazneno djelo ratnog profiterstva, koje, kao što je poznato – ne zastarijeva.

No, Županijski sud sada potvrđuje presudu Općinskog kaznenog suda zaključujući da su djela počinjena od 10. siječnja 1995. godine do kraja prosinca 1996. godine i da je zastara kaznenog postupka nastupila protekom 22 godine od navedenog razdoblja.

Prema tezama izrečenima na Županijskom sudu, tužitelji nisu uspjeli podastrijeti dokaze kojima bi se utvrdilo kako se u Gucićevu slučaju radi o ratnom profiterstvu, a osim toga, utvrđeno je da je tužiteljstvo počinilo niz formalnih propusta tijekom izmjene i dopune optužnice, što je česta praksa u hrvatskom pravosuđu, baš kao što je česta praksa to da se dva desetljeća istjeruje pravda u slučajevima nalik na ovaj Gucićev.

Ne staje, međutim, priča o Guciću i hrvatskom pravosuđu samo na NIK-u, treba podsjetiti i na to da je Vrhovni sud tajkuna, koji je u bijegu još od 2007. godine, nedavno oslobodio optužbi za ratno profiterstvo te mu smanjio kaznu za malverzacije u makarskim tvrtkama Amfora i Primorje. I u ovim slučajevima najviši sud je odlučio da se za kaznena djela zloupotrebe povjerenja u gospodarskom poslovanju ne može primjenjivati Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva iz procesa pretvorbe i privatizacije jer su i ta djela počinjena od 1993. do 1994. godine, što nije dostatno za primjenu navedenog zakona.

Zakoni se dakle ne primjenjuju, Gucić spokojno živi u Srbiji, a ovdje u Hrvatskoj obiteljski biznis vode sinovi Zvonimir i Ante koji se bave nekretninama, turizmom i prodajom stanova. Mlađi Gucićev sin Zvonimir većinski je vlasnik obiteljskih tvrtki koje danas ne posluju ni izbliza uspješno kao što je to bilo 90-ih godina, kada je i stric Vjekoslav vedrio i oblačio po poduzetničkim vodama kao vlasnik trgovačkog lanca Getro.

U sklopu poslovnog carstva Gucićevih poslovao je svojedobno Brodokomerc, Ferimport, ali i cijeli niz prosperitetnih tvrtki poput Nike Hrvatska koju je preuzeo Sergej Ivanović. I mlađi Gucići bili su u raznim upravnim i nadzornim tijelima tvrtki koje su bile u vlasništvu njihova oca, a na sudu su se našli u slučajevima Slavonsko osiguranje, Osječka pivovara, pa i taj famozni NIK. Sa Zvonimirom i Antom povezivala se tvrtka Zag-nekretnine koja se uz prodaju automobila bavila prodajom stanova u urbanim vilama na zapadu Zagreba, dovodilo ih se u vezu i s tvrtkama Hrvatske nekretnine, Casa i Rudar u čijem je vlasništvu zgrada u središtu Zagreba u kojoj se pored svega ostaloga nalazi čileansko veleposlanstvo.

Zbog Rudarove parcele u Resniku prije par godina, Ante Gucić našao se u središtu skandala zbog kojega se po medijskom prostoru provlačio i pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Naime, Gradska uprava planirala je zamijeniti građevinsko zemljište u Središću za Gucićevo u Resniku gdje je Bandić planirao graditi groblje za kućne ljubimce. Jedan je ovo od rijetkih slučajeva u kojem je Bandić od svojih namjera odustao pod pritiskom javnosti, no zato Gucići nisu odustali od biznisa pa su se preko hotela Maura u Poreču okrenuli turističkom biznisu i danas u blizini ovoga grada uz ostalo iznajmljuju pokretne kućice.

Priča slična ovoj Gucićevoj jest i ona Miroslava Kutle; on se za razliku od Josipa Gucića od hrvatskog pravosuđa “skrio” u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje kave ispija sa Zdravkom Mamićem, no on je u odnosu na Mamića na korak do potpune slobode, s obzirom na to da je cijeli niz njegovih slučajeva završio u zastari ili se pak ponovno problematiziralo optužnice u kojima se spominje ratno profiterstvo. Evidentno je, dakle, da primjena Zakona o nezastarijevanju kaznenog djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije nije zaživjela u praksi ni deset godina od donošenja, sudovi odbijaju DORH-ove optužnice koje se odnose na ratno profiterstvo, a Državno odvjetništvo to je problematiziralo još prošle godine, no bez obzira na njihova upozorenja, ali i bez obzira na zakon koji je trebao doskočiti ratnom profiterstvu, u praksi Hrvatska to nije dočekala.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI