JUGO-DIPLOMAT KOJI JE S BUDOM LONČAROM PREŠAO TUĐMANU: ‘Uključili smo se u hrvatsku diplomaciju iz očitih domoljubnih motiva’

“Crni kaputi, bijele rukavice” znakovit je naslov knjige autora Frane Krnića, moglo bi se reći, najdugovječnijeg hrvatskog diplomata koji povezuje vanjske poslove bivše Jugoslavije i stvaranje hrvatske države. U knjizi je upravo opisano to turbulentno razdoblje s aspekta diplomacije, vanjskih poslova i obavještajnih intervencija. Iako diplomat, Frane Krnić knjigu je napisao nimalo diplomatski, spominjući brojne osobe i događaje koji su obilježili hrvatsku povijest. U razgovoru za 7dnevno pojašnjava neke navode iz svoje knjige, ali i komentira šlampavo vođenje hrvatske vanjske politike, što je, nažalost, postala 30-godišnja konstanta…

Frane Krnić (1943.) veteran je hrvatske diplomacije. Nakon svog posljednjeg veleposlaničkog mandata u Danskoj i 52 godine radnog staža, od kojih 47 godina u diplomaciji (21 u jugoslavenskoj i 26 u hrvatskoj) umirovljen je 2018. godine. U svojoj dugotrajnoj diplomatskoj karijeri proputovao je više od devedeset zemalja na šest kontinenata. Službovao je kao jugoslavenski konzul u Chicagu i Rimu i kao ambasador u Čileu. Godine 1991., u Santiagu, nakon što se je javno pobunio protiv tadašnje velikosrpske politike “okrnjenog” Predsjedništva SFRJ, dao je ostavku na položaj ambasadora, da bi ga 7. siječnja 1992. godine predsjednik RH imenovao opunomoćenim predstavnikom, a potom i veleposlanikom Hrvatske u Čileu i nerezidentnim veleposlanikom u Peruu i Boliviji. U godinama nakon toga obavljao je veleposlaničke dužnosti u Španjolskoj, nerezidentno u Kneževini Andori i Kubi, zatim u Nizozemskoj, Češkoj, Danskoj i nerezidentno na Islandu.

U Ministarstvu vanjskih poslova bio je na dužnosti pomoćnika ministra i u isto vrijeme član Vijeća za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana. U vladi premijera Ivice Račana djelovao je kao predstojnik vladina Ureda za odnose s međunarodnim sudovima u Haagu. Nije član ni jedne političke stranke. Gimnaziju je završio u Splitu, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i magistrirao na Sveučilištu u Nancyju u Francuskoj.

Hrvatska bi se trebala preobraziti u lidera

* Kako biste danas ocijenili poziciju Hrvatske u međunarodnim i europskim relacijama i zašto je Hrvatska postala tako beznačajna u svijetu?



“Današnju poziciju Hrvatske u globalnim međunarodnim odnosima obilježava očigledna politička anonimnost. Iako bi s obzirom na nevelik državni teritorij, nizak broj stanovnika, ograničenu vojnu moć i nezavidnu gospodarsku situaciju, bilo nelogično očekivati njezinu uočljiviju i snažniju ulogu na širem međunarodnom planu, takva hrvatska ograničenost ipak zabrinjava na sektoru Europske unije, unutar koje bi se, uz više političke dosljednosti i univerzalnosti, naročito u sferi aktualnih pitanja balkanske regije, Hrvatska trebala i mogla preobraziti ne samo u vidljivijeg političkog aktera nego i u nezaobilaznog regionalnog lidera.

Međutim, takvoj ulozi ona se već duže vrijeme ne približava iz niza razloga, čije bi analiziranje ovdje zahtijevalo previše prostora, pa ću stoga ukazati na samo jedan, možda najvažniji: na nepostojanje sofisticiranog vanjskopolitičkog programa hrvatske vlade, kao ni efikasnih kratkoročnih ni prihvatljivo koncipiranih dugoročnih mjera za suštinsko rješavanje otvorenih međususjedskih i širih regionalnih tema. Toj negativnoj situaciji dodatno doprinosi i prisutno pomanjkanje političko-diplomatskog vizionarstva u trenutnom vrhu hrvatske diplomacije, koja sve češće vuče samo nejasne i zbunjujuće “ad hoc” poteze, koje većina regionalnih partnera “a priori” odbija.

Teško je vjerovati da će tu doći do pozitivnih pomaka sve dok se na hrvatskoj unutarnjoj političkoj sceni ne pokrenu temeljitije demokratske promjene, a posebno dok se iz hrvatskog političkog ambijenta energičnije ne izbace još uvijek prisutne tendencije revidiranja novije nacionalne povijesti, posebno pokušaji rehabilitiranja izvjesnih proustaških pozicija. Samo pozitivnija diplomatska uloga Hrvatske u regiji mogla bi se postupno pretvarati i u ulaznicu za njezin uspješniji povratak na širu međunarodnu scenu.”

Od Sanadera nama pravih državničkih posjeta

* Činjenica je da našeg premijera ni predsjednika nitko ne poziva u posjet niti nas itko od stranih državnika posjećuje. Tko je kriv za tako loš ugled Hrvatske u svijetu?

“Međudržavni posjeti, čak i kad nisu naročito uspješni, indikator su poželjne diplomatske agilnosti, koja je danas na hrvatskoj strani poprilično umrtvljena. Prihvatljiv broj takvih posjeta istopio se je još od silaska s vlasti premijera Ive Sanadera, poslije kojeg je uslijedila faza popriličnog inozemnog ignoriranja posjeta hrvatskih lidera. Odsutnost državnih posjeta u aktivnosti aktualnog hrvatskog premijera Plenkovića vjerojatno bi se mogla objasniti njegovim radnim stilom i njegovim čestim kontaktima s kolegama iz EU-a na redovitim bruxelleskim sastancima. Ali to, po mome mišljenju, ni u kojem slučaju ne može nadomjestiti ono što interesima države donose razrađeni klasični bilateralni radni posjeti pa bih mu stoga sugerirao da promijeni svoju dosadašnju praksu. Ni predsjednik Milanović nije bio u boljoj poziciji, mada njegov najnoviji poziv predsjedniku Turske da posjeti Hrvatsku možda upućuje na novu, drugačiju praksu.

* Može li diplomacija popraviti Milanovićeve gafove kad bi svojim izjavama isprovocirao nekog stranog državnika ili zemlju?

“Nemam saznanja ni o jednom, kako vi kažete, “Milanovićevu gafu” koji bi bilo nužno diplomatski popravljati. Upravo obrnuto, Milanović je nekim svojim javnim izjavama stvorio još poželjnije uvjete da se pod diplomatskim kišobranom, o pitanjima koja je on katkad samo bombastičnije najavljivao, otvorenije i uspješnije približi mogućim rješenjima.”

* Ne može se govoriti o uspjesima vanjske politike i diplomacije, kada su oni na rekordno niskoj razini još od Franje Tuđmana. Koliko je on odgovoran za to?

“Relativno brzo postizanje međunarodnog priznanja hrvatske države početkom devedesetih, zatim uspješna mirna reintegracija Istočne Slavonije i Baranje, ulazak u članstvo NATO-a i EU-a nesumnjivo su bili značajni uspjesi hrvatske diplomacije. No, nakon toga preplavilo ju je razdoblje potpunog unutarorganizacijskog i vanjskopolitičkog birokratizma i rutinerstva, prepuštajući olako esencijalne nacionalne interese prevelikoj zavisnosti od politike Bruxellesa i istovremeno trpeći vrlo površnu bruxellesku zainteresiranost za rješavanje Hrvatskoj značajnih pitanja u njezinu susjedstvu. Visoka vjerojatnost skorog ulaska RH u Schengenski sustav bit će, najzad, jedan od rijetkih interesnih dohvata nakon 2013. godine. Ostala krucijalna pitanja, uključujući posebno aktualni položaj Hrvata u BiH, ostaju i dalje pod velikim upitnikom.

Predsjednik Franjo Tuđman bez sumnje je doprinio usponu hrvatske diplomacije u prvoj polovici svog vladajućeg razdoblja. On se je, usprkos promašenim imenovanjima više ministara vanjskih poslova i nekih veleposlanika, izrazito zalagao za što snažniju profesionalnost diplomatskih kadrova, uključujući u takve svoje namjere i aktiviranje hrvatskih kadrova iz bivše jugoslavenske diplomacije. Nažalost, u drugoj fazi svog predsjedavanja, praktično do 2000. godine, neodgovorno koncipiranim odnosom prema suradnji s Haškim sudom, hrvatsku je diplomaciju na međunarodnoj sceni bio gotovo potpuno izolirao.

Titu nitko ne bi došao na sprovod za vrijeme Rankovića

* Potvrda lošeg imidža Tuđmana u svijetu je i njegov pogreb, na koji je došao samo jedan strani predsjednik. Kako to usporediti s Titom, koji je isto tako bio diktator, a na pogreb mu je došao gotovo rekordan broj državnika? Pretekao ga je samo papa Ivan Pavao II.

“Predsjednik Tuđman imao je u sudbonosnim trenucima za hrvatsku naciju, u vremenu stvaranja hrvatske države, nesumnjive ljudske i političke vrijednosti i zasluge koje se neće moći iznegirati ni zaboraviti. Da je Tito umro onda kada je Jugoslavijom dominirala policija Aleksandra Rankovića, broj državnika koji bi mu došao na pogreb bio bi minimalan. Ali, on je nakon Rankovića izrastao iz lokalnog političara u međunarodnog velikana, osnovao je svjetski Pokret nesvrstanosti i godinama bio utjecajan čimbenik međunarodne ravnoteže i mira. I Tuđman je bio potpuno svjestan tih Titovih vrijednosti, znam to iz razgovora s njim, ali, nažalost, iako je on to i sam priželjkivao, zbog svog vrlo konzervativnog suradničkog okruženja, nije uspijevao nadići hrvatske političke provincijalizme. Posljednjih četiri do pet godina njegove vlasti tomu je dijelom bila uzrokom i njegova teška, nenadana bolest.”

* U naslovu knjige spominjete bijele rukavice, koje su između ostalog i masonski simbol. Je li Tito bio mason, s obzirom na to da je bijele rukavice nosio na svojim putovanjima?

“Ne znam je li Tito bio mason, a nemam ni podatak da je to bio Tuđman. Bijele rukavice u diplomaciji sastavni su dio različitih odjevnih varijanti u prigodama raznovrsnih političkih događanja. Da, njima se koriste i masonske udruge, ali, uz klasične protokole nošenje rukavica zahtijevaju i razni drugi propisi, pa tako i oni koji su “pokrivali” Titovu upotrebu vojnih odora. U diplomaciji, uz crnu odjeću koja nagovještava ozbiljnost diplomatskog djelovanja, bijele rukavice ukazuju na eleganciju i predstavljaju simboličnu formu samozaštite pri rješavanju “prljavih, životnih i političkih problema”. Za strane diplomate, u većini današnjih europskih monarhija, bijele rukavice obvezan su dio odjeće uglavnom u trenucima kada se razgovara samo s vladajućim monarsima, koji ih također nose u tim prigodama.”

* U knjizi spominjete tajne posjete Gojka Šuška Čileu i Južnoj Americi, odakle je nakon toga došlo dosta oružja u Hrvatsku, prije i tijekom rata. Je li Tuđman Androniku Lukšiću iz Čilea darovao neke tvrtke i hotele jer je on platio to oružje? Vi ste tada bili tamo ambasador pa biste to trebali znati.

“Kao što sam i u knjizi jasno rekao, mogu vam i sada ponoviti: Androniko Lukšić nije sudjelovao u Šuškovim nabavkama oružja za Hrvatsku vojsku niti je njegov ulazak u hrvatsko gospodarstvo išao putem “prijema darova” predsjednika Tuđmana. Lukšić je 1993. godine kupio Karlovačku pivovaru i kasnije jedan broj hotela na Jadranu, i to je bila prva strana investicija u Hrvatskoj kojoj sam ja, kao hrvatski veleposlanik u Čileu, osobno kumovao s namjerom da se tim putem otvore vrata i interesi za investicijama u Hrvatsku i kod drugih stranih investitora kojima je Lukšić bio svjetski uzor. Lukšić, koji je u međuvremenu bio dobio i hrvatsko državljanstvo, to također mogu potvrditi, pri kupovini je ostvario samo određeni popust na koji je kao hrvatski državljanin, sukladno tadašnjim hrvatskim zakonima, imao pravo. Štoviše, u tim trenucima, on za tu kupovinu uopće nije bio motiviran svojim financijskim profitom niti je odustao od kupovine Karlovačke pivovare, iako su u njezine prostore tih mjeseci još uvijek padale srpske granate. Tada je zaista želio pomoći Hrvatskoj. Po završetku Domovinskog rata Karlovačku pivovaru tehnički je obnovio i mislim da ju je nekoliko godina kasnije prodao jednoj nizozemskoj tvrtki. Očigledno, kao gospodarski vizionar, značajan profit na kraju je ipak ostvario.”

Račan nije htio napraviti čistku
* Bili ste šef kabineta posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara. Znate li tko je naređivao i izvršavao likvidacije hrvatskih emigranata, s obzirom na to da su Vanjski poslovi bili zaduženi za emigraciju?

“Jugoslavensko ministarstvo vanjskih poslova nije ni u jednom aspektu bilo zaduženo za takve aktivnosti. Čak ni diplomatska obavještajna služba (SID) nije se bavila takvim djelovanjem. Vanjski poslovi pratili su isključivo političkim kanalima djelatnosti raznih iseljeničkih organizacija, kao i političke djelatnosti pojedinih emigrantskih grupa svih jugoslavenskih nacionalnosti. Ono što je kod jugoslavenskih emigrantskih grupa praćeno kao terorizam bilo je u isključivoj nadležnosti jugoslavenskog Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova i njegovih specijalnih službi sigurnosti. O njima nemam nikakvih bližih podataka.

* U knjizi spominjete i VII. upravu Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu. Čime se zapravo, konkretno bavi ta “uprava”, komu je odgovorna i u kakvim je danas odnosima sa SOA-om?

“Ta standardna, javna, uprava, zadužena je za fizičku sigurnost djelatnika i prostora Ministarstva vanjskih poslova, kao i prostora hrvatskih predstavništava u inozemstvu. Za njezino djelovanje nadležno je samo ministarstvo, mada je ta uprava u prošlosti hrvatske diplomacije po pravilu imala nešto drugačiji tretman od ostalih organizacijskih jedinica ministarstva. Na primjer, zapošljavanje njezinih djelatnika po pravilu je išlo izvan sfere javnih natječaja, što je bio kanal kojim su vladajuće stranke u ministarstvo ubacivale svoje stranačke ljude, čak i u vremenu kada je zbog štednje bilo zabranjeno bilo kakvo zapošljavanje u ostalim službama ministarstva. U prvim godinama nakon osnivanja ministarstva vanjskih poslova bilo je tendencija da se VII. uprava pretvori u obavještajnu diplomatsku službu, no od toga se odustalo iz više razloga.”

* Bunite se što je Račan napravio čistku HDZ-ovih diplomata i ambasadora. Nije li degutantno imati ambasadore iz opozicijske stranke i očekivati od njih korektan rad, kao i preuzimati diplomaciju iz bivše Jugoslavije pored hrvatskih kadrova?

“Vjerojatno ste pogrešno razumjeli moje navode u knjizi. Prvo, Račan je bio protiv onakve čistke HDZ-ovih kadrova, kakvu su, u formi “političke sječe glava”, predlagali neki njegovi suradnici. Nakon što je SDP-ova vlada preuzela vlast 2000. godine, povučeno je iz političkih razloga samo par veleposlanika, HDZ-ovih članova. Ostali veleposlanici-članovi HDZ-a povlačeni su uglavnom zbog regularnog isteka njihovih mandata ili njihove totalne stručne nespremnosti. Drugo, uspješne svjetske diplomacije po pravilu se formiraju izvanstranački s akcentima na što snažnijoj profesionalnosti. To bi trebala biti stalna tendencija i u hrvatskoj diplomaciji. Treće, u knjizi sam detaljno opisao kako i pod kojim uvjetima su u hrvatsku diplomaciju uključeni hrvatski kadrovi iz bivše jugoslavenske diplomacije. To je bio Tuđmanov potez koji je time hrvatskoj diplomaciji donio izvanredno dobre rezultate, što dokazuje veliki broj primjera koji su u knjizi registrirani. Jer, hrvatski kadrovi iz jugoslavenske diplomacije uključivali su se u novostvorenu hrvatsku diplomaciju ne samo zbog njihova profesionalizma nego prije svega i iz očitih domoljubnih motiva.

Mesić nije izdao nacionalne interese
* Kako spriječiti u budućnosti skandale u hrvatskim veleposlanstvima u svijetu (seks-skandali, financijske malverzacije, pravljenje vina u dokolici u zgradi veleposlanstva)?

“Brojni skandali koji su se dogodili i o kojima je često pisao hrvatski tisak najčešće su bili posljedica lošeg izbora diplomatsko-tehničkih kadrova. Svaki takav skandal bio je pljuska ugledu hrvatske diplomacije. Teško je pretpostaviti da će se skandali slične vrste ikada u potpunosti isključiti, ali nužno je u vremenima koja dolaze zahtijevati adekvatniji kadrovski odabir i dosljednije ponašanje odgovarajućih inspekcijskih službi. Potpunijem rješavanju ovog pitanja mogla bi doprinijeti i bolja financijska situacija, tj. bolje plaćanje zaposlenih kadrova, posebno dok se nalaze na radu u Zagrebu. Mislim da je to i jedan od ozbiljnijih razloga što najbolji i najspremniji mladi diplomatski kadrovi u posljednje vrijeme sve češće napuštaju Ministarstvo vanjskih poslova i traže zaposlenja na drugim mjestima.

* Na kraju karijere bili ste zaduženi za suradnju s Haškim sudom? Je li Mesićeva dostava transkripata Haagu čin veleizdaje u kontekstu zaštite nacionalnih interesa, što ste opisali u knjizi?

“O Haagu i hrvatskoj suradnji s Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju u knjizi je napisano čitavo poglavlje. O toj mori hrvatske politike brojne analize, rasprave i razne špekulacije, uključujući i međusobne optužbe i dalje će biti nastavljane bez ujednačenih stajališta. Budući da sam za Haag bio vezan punih osam godina, vjerujem da sam bio u stanju ispravno ukapirati sve stvari i u pisanju biti objektivan. I pitanje transkripata, za čiju dostavu Sudu neki na hrvatskoj sceni optužuju tadašnjeg predsjednika Mesića, ostat će za mnoge otvorenim pitanjem, koje bi se pak moglo zatvoriti tek kada se u javnost puste dokumenti, koji su za sada još uvijek u tajnosti. Ono što ja u ovom trenutku mogu podcrtati jest da na haškoj površini nema nikakvih indikacija, a još manje dokaza da je predsjednik Mesić počinio nekakav vid veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa. Ipak, cijelu situaciju moći će dodatno zakomplicirati i rasprava što je pritom, u biti, bio hrvatski nacionalni interes. Je li hrvatski nacionalni interes trebao biti u tome da se hrvatski vojnici zaštite i ne optuže zbog ratnih zločina, iako su ih oni počinili? Ili bi Hrvatskoj, kao moralnoj državi, njezin stvarni nacionalni interes morao biti da se počinitelji ratnih zločina, bez obzira na to što su njezini građani, zaista optuže i sudski osude? Objektivno, oko ove teme ne bi trebalo biti nedoumica.”

* Zašto je Tuđman tajno snimao svoje razgovore s drugim ljudima? Je li to za vas normalno?

“Treba razlikovati dvije stvari. Ako se radilo o snimanju raznih grupnih, službenih sastanaka kojima je Predsjednik rukovodio u svom uredu, snimanje je bilo sasvim prihvatljivo. Ako je Predsjednik snimao svoje individualne razgovore i snimanje sugovorniku prethodno najavio – i to bi bilo normalno. No, ako pak sugovornicima nije dao na znanje da se razgovori snimaju, definitivno je činjen nedozvoljen i nemoralan potez. Je li bilo i koliko snimanih razgovora za koje Tuđmanovi sugovornici nisu znali, ja takvih podataka nemam. Ipak, ostaje činjenica da takve snimke, ma koliko s jedne strane mogu naštetiti nacionalnim interesima, posebno u specifičnim sudskim postupcima, s druge strane mogu biti više nego vrijedan dokazni materijal određenih političkih poteza i njihovih posljedica u odgovarajućim povijesnim kontekstima.”

* Mogu li se te snimke upotrijebiti za posthumnu optužbu protiv Tuđmana? U knjizi ste spomenuli da je optužnica već bila napisana.

“Optužnica protiv predsjednika Tuđmana, kao što je svima poznato, nije nikada bila aktivirana. Da je za života predsjednika Tuđmana pred Haškim sudom došlo do njezina faktičkog podizanja, te snimke bile bi upotrijebljene bez obzira na to što bi se tomu protivili njegovi potencijalni odvjetnici. Također, može se samo špekulirati bi li optuženi Tuđman bio na kraju osuđen ili oslobođen. Danas, u njegovu posthumnom vremenu, kao što sam već rekao, te bi snimke mogle biti samo vrijedan materijal za dopunjavanje određenog povijesnog konteksta.”

* Hrvatska, u svojoj vanjskoj politici, njeguje dugogodišnje loše odnose sa svojim susjedima. Može li to biti trajna vanjskopolitička strategija i što napraviti da se poboljša hrvatski ugled u svijetu?

“Elementi lošeg vođenja međususjedskih državnih odnosa na prostoru naše regije nisu prepoznatljivi samo u hrvatskoj vanjskoj politici. Arogantnost i prepotentnost u nastupima prema pojedinim susjedima, neobjektivnost u interpretacijama zajedničke novije povijesti, nepriznavanje bilo kakve vlastite odgovornosti za protekle međusobne ratne sukobe i pretežno samo verbalno opredjeljivanje za miroljubivu koegzistenciju, nažalost, karakterizira u prilično visokim dozama vanjske politike većine hrvatskih susjednih država. Upravo to su, vrlo vjerojatno, i razumljivi razlozi zbog kojih se ni na hrvatskoj strani već duže – praktično od vremena predsjednika Ive Josipovića – ne poduzimaju energičniji diplomatsko-politički koraci za promjenu takvih situacija. U ovom kontekstu posebno su zabrinjavajući hrvatsko-srpski bilateralni odnosi.

Bilo bi neobjektivno tvrditi da Hrvatska ima stvarni interes njegovati loše odnose sa svojim susjedima i to pretvarati u svoju trajnu ili dugoročnu vanjskopolitičku strategiju. Ono što Hrvatska trenutačno propušta jest dovoljna mjera angažiranja da u svom unutarnjem društvenom, političkom i nacionalnom ambijentu maksimalno eliminira neprincipijelna, nedemokratska i šovinistička ponašanja protiv bilo kojih susjednih država ili njihovih nacionalnih struktura, a posebno da iz svojih javnih medija eliminira govore mržnje. Zakonske mjere koje je aktualna hrvatska vlada u tom smislu već najavljivala, još uvijek su izvan praktičnog života.

Ako se Hrvatska kao država uspije izdignuti nad “tmurnim balkanskim sociopsihološkim političkim ambijentom”, time bi sebi automatski mogla osigurati vrlo potrebne moralne predispozicije da njezina vanjska međususjedska politika dobije ne samo efikasan ulaz na teren rješavanja poznatih otvorenih problema nego bi time sebi mogla osigurati i značajno širi međunarodni respekt. To bi joj svakako trebao biti cilj. Poboljšanje odnosa sa susjednim zemljama za Hrvatsku bi danas trebao biti izraziti političko-diplomatski prioritet. Hrvatska bi posebno svoje odnose sa Srbijom mogla podići na višu razinu ako se obje strane uspiju osloboditi povijesnog kamenja i aktualnih medijskih napada mržnje koje su same sebi privezale uz vlastite vratove. Takozvana tihodiplomatska ili još bolje reče no tajna diplomatska pregovaranja u svemu ovome bi mogla odigrati značajnu ulogu. Na koncu, neka ne zvuči kao uobičajena fraza: francusko-njemački primjer reguliranja njihovih nekada duboko neprijateljskih odnosa trebao bi objema zemljama biti uzor bez prestanka.”

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI