Kako su komunisti preuzeli vlast – Staljinističko sudstvo

Simple Wikipedija

Tim pravilnicima i dodatnim uputama Odjela za sudstvo Glavnog štaba utvrđena je i nova kaznena politika. Uz klasične kazne (smrtna kazna - zatvorska nije bila predviđena), u kaznenu su politiku uključeni i elementi iz sovjetskog prava. To su bile tzv. zaštitne ili odgojne mjere. U tim su slučajevima bile predviđene kazne pljenidbe imovine, protjerivanja iz boravišta, prisilnog rada i teškog prisilnog rada

Revolucionarni teror i komunistička ubojstva s kojima se i danas dio javnosti ne želi suočiti, iskrivljujući povijesnu znanost i svrstavajući Hrvatsku među rijetke europske zemlje koje se ne mogu suočiti s teškim zločinima novije povijesti, obradila je u svojoj knjizi „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“ dr. Jera Vodušek Starič, (u Hrvatskoj u izdanju P.I.P naklade Pavičič), osvojivši najveću državnu nagradu za istraživanje u Sloveniji.

Kako ističe autorica, „nova“ sudska vlast svoju je legitimnost temeljila na „volji naroda“. Tvrdila je da njezina legitimnost izvire iz masovnosti kojom narod podržava oslobodilački pokret i iz osnovanosti cilja pokreta. A cilj – borba protiv okupatora – nije mogao biti sporan. Takva su bila tumačenja slovenskih pravnika u OF-u. Općenito su u organiziranju sudstva i formiranju pravnog poretka slovenskog NOP-a bile dvije značajke. Prva, odbacivanje predratnog prava i sudstva već u načelu. Stalno se ponavljalo i naglašavalo da je sudstvo NOP-a novo, narodno sudstvo, koje je pravedno, a ne formalističko, kakvo je bilo sudstvo u Kraljevini Jugoslaviji, tj. „staro sudstvo“. Atribut „staro“, koji se redovito pridavao institucijama Kraljevine Jugoslavije, već je a priori značio da su one ukinute. Po novome su se presude trebale temeljiti na osjećaju za pravednost, koji je ukorijenjen u narodu i običajnom pravu. Prvotno je i u doslovnom obliku to načelo bilo ostvareno prilikom masovnih partizanskih suđenja.

Sovjetski „uzor“

Ispravnost izbora tih „novih narodno-demokratskih“ načela u sudstvu i njihova „istinska demokratičnost“ dokazivala se pozivanjem na sovjetsko zakonodavstvo. Novine koje su uvođene u kazneno pravo obrazlagale su se, na primjer, riječima: „Ta, imamo za to dobar uzor u sovjetskim kaznenim zakonima, a pogotovu u iskustvima materijalnog kaznenog prava u Sovjetskom Savezu“.

Druga je važna značajka bila u tome što se, zbog ratnog stanja, najprije razvilo vojno sudstvo. Tek pošto se oslobođeno područje počelo širiti, trebalo se pobrinuti i za civilno sudstvo. U razdoblju od 1941. pa sve do rane jeseni 1944. novi se pravni poredak u Sloveniji razvijao više-manje neovisno o pravnome poretku u ostalim dijelovima Jugoslavije, ali ipak u okviru općih smjernica vrhovnog (središnjeg) vodstva NOP-a. Kao i u svemu drugome, vodstvo je i u tom pogledu pratilo i usmjeravalo zbivanja na terenu.



To se ostvarivalo na više načina: zapovijedima, osobnim kontaktima između središnjeg vodstva i vodstava oslobodilačkih pokreta pojedinih naroda ili područja, preko instruktora (partijskih, vojnih i sl.). Kada je riječ o Sloveniji i Hrvatskoj, najčešće su to bila pisma i dolasci Edvarda Kardelja, koji je bio delegat Politbiroa CK KPJ za ta dva područja. Događalo se, međutim, da o pojedinim konkretnim pitanjima te komunikacije nije bilo. Nastajanje novog pravnog poretka u Sloveniji poklapalo se s usponom i širenjem narodne vlasti od jeseni 1943. Ubrzo nakon kapitulacije Italije i velikog proširenja oslobođenog područja, kada je vodstvo OF-a započelo organiziranje nove uprave, upravna je komisija donijela zaključak o sazivanju Zbora slovenskih pravnika u OF-u. Sazivanje Zbora, za 10. listopada, bilo je povjereno dr. Ladi Vavpetiču.

Izvršni odbor Osvobodilne fronte (IO OF) već je prije donio odluku o djelomičnom prekidu rada redovnih sudova (koje je već bio ukinuo okupator). Od tada su za rješavanje parničnih sporova bili mjerodavni terenski odbori Osvobodilne fronte kao novi organi civilne vlasti, a za izvanparnične predmete upravna je komisija imenovala posebne suce.

Pravo na ubojstvo

Obrazloženja su za to bila sljedeća: stara sudska praksa ne odgovara novome životu na oslobođenom teritoriju, ona bi u nj unosila razdor i nejednakost, dok je sam sudski aparat, odvojen od naroda, birokratski, služio svim protunarodnim režimima u bivšoj Jugoslaviji, kao i okupatoru pod okupacijom, a kako je sav privatni život ionako podređen ratnim ciljevima, stari se sudski aparat, i da ostane netaknut, ne bi imao čime baviti.

Međutim, terenski odbori, izuzev u rijetkim slučajevima kada su posrijedi bila djela izvan nadležnosti vojnih sudova, nisu smjeli suditi kaznene predmete. Tada je već funkcionirala mreža sudova – redovni brigadni, odredni i područni vojni sudovi te Viši vojni sud. Ti su sudovi sudili o kaznenim predmetima na temelju odredaba Glavnog štaba Slovenske partizanske vojske od 30. srpnja i 8. kolovoza 1942.

Prema tim odredbama, vođenje istraga i izricanje kazni obavljala su zapovjedništva bataljuna, a nadzor je bio u rukama štabova odreda. Kada se pak radilo o naoružanim pripadnicima ili agitatorima bijele garde mogla su, po kratkom postupku, djelovati i zapovjedništva četa. Naime, Odredba Glavnog štaba Slovenske partizanske vojske od 27. kolovoza 1942., među ostalim, određuje: Partizanske čete, narodna zaštita i svi pojedini partizani i pripadnici narodne zaštite imaju pravo na licu mjesta ubiti svakog bjelogardista koji je u posjedu bilo kakvog oružja. To se odnosilo i na bjelogardiste koji su obavljali pomoćne vojničke dužnosti.

Naziv „bjelogardist“ u slovenskom se NOP-u upotrebljavao – po analogiji s bijelom gardom u revoluciji i građanskom ratu u Rusiji – za pripadnike tzv. seoskih straža, odnosno za članove grupacija Milizia volontaria anticomunista. Plavom gardom bili su nazvani slovenski četnici.

Glavno zapovjedništvo slovenskih partizanskih četa izašlo je, naime, još prije, 27. svibnja 1942., s izjavom kojom je navijestilo nemilosrdan obračun sa svima koji se naoružavaju mimo partizanskih postrojbi. Bilo je to posljednje upozorenje da će biti ubijen svatko tko vrši pripreme za formiranje bilo kakvih naoružanih skupina mimo partizana, odnosno jedinica koje su podređene Glavnom zapovjedništvu slovenskih partizanskih četa, ili priprema bratoubilački rat u korist okupatora ili nanosi štetu jedinstvu slovenske narodne vojske.

Slovenski su se pravnici u razmjerno velikom broju priključili NOP-u, osobito nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. Ponešto je drugačije bilo u Hrvatskoj, gdje je većina pravnika bila uz Hrvatsku seljačku stranku, pa se u partizanima osjećalo da nedostaje pravna struka. Jer, upravo su pravnici u mnogo čemu mogli olakšati rad na pripremama za poratno doba. Slovenski su pravnici imali svoj prvi skup na oslobođenom teritoriju u listopadu 1944. na Suhoru, a prisustvovali su mu i predstavnici Izvršnog odbora OF-a, vojske i Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije (CK KPS).

Tom su prilikom slovenski pravnici prihvatili načelni dogovor o svom odnosu prema novom, revolucionarnom pravnom poretku u uvjetima oslobodilačkog rata. Crvena nit savjetovanja bila je da su dotadašnji pravni nazor i dotadašnja forma države odumrli, pa da je stoga potrebno stvoriti nove smjernice za novo pravo. Sudovi pritom moraju postati tumači pravednosti ukorijenjene u narodu. Pravnici se moraju osloboditi starog pravničkog mentaliteta, formalizma i apstrakcije. Skup je raskrstio sa sudskom praksom i zakonodavstvom predtravanjske Jugoslavije, jer to su bili oslonci režima pomoću kojih se kočio demokratski razvoj i proganjala opozicija.

Zaključeno je da nova načela sudstva trebaju biti: neovisnost, objektivnost, slobodna prosudba i javnost rada. A od bitnog je značenja bila odluka da se novo sudstvo više ne služi starim pravnim normama, nego da se traži isključivo načelo pravednosti iz naroda. Sudovi su, dakle, otad radili na temelju odluka i uputa IO OF-a ili Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Slovenije (NOV i POS), a ne prema dotadašnjim pravnim normama. Slovenski je Glavni štab donio više takvih, „zakonodavnih“ odluka o sudstvu.

Vojni su sudovi od tada bili stalni, a njihova organizacija i rad bili su regulirani pravilnikom vojnih sudova brigada i odreda (tzv. pravilnici BOVS-a – brigadnih i odrednih vojnih sudova – od 16. listopada 1943.).

Tim je pravilnicima bilo utvrđeno da su vojni sudovi nadležni ne samo za vojne, nego i za civilne osobe na svom području.

Njihov je posao osobito bio da kažnjavaju suradnju s okupatorom (prema odredbama Odluke IO OF-a o zaštiti slovenskog naroda), organiziranje vojnih formacija izvan OF-a i protiv NOV-a i POS-a, izbjegavanje vojne obveze, krijumčarenje, zločinačko zadiranje u slobodu pojedinca i posezanje u njegovu imovinu te sva kažnjiva djela u vojsci koja nadilaze obične disciplinske prekršaje, kao na primjer dezerterstvo, neizvršavanje zapovijedi, krađa, ubojstvo itd.

Prisilni rad i konfiskacija imovine

Tim pravilnicima i dodatnim uputama Odjela za sudstvo Glavnog štaba utvrđena je i nova kaznena politika. Uz klasične kazne (smrtna kazna – zatvorska nije bila predviđena), u kaznenu su politiku uključeni i elementi iz sovjetskog prava. To su bile tzv. zaštitne ili odgojne mjere. U tim su slučajevima bile predviđene kazne pljenidbe imovine, protjerivanja iz boravišta, prisilnog rada i teškog prisilnog rada.

Pljenidba imovine značila je prisilno oduzimanje imovine, odnosno konfiskaciju. Izvršavali su je odbori OF-a i narodnooslobodilački odbori na temelju pismene odluke suda. Na isti se način izvršavalo protjerivanje iz boravišta, koje je moglo biti povezano s konfiskacijom. Kazna prisilnog rada izricala se na neodređeno vrijeme. Osuđeni, uključujući i civile, obavljali su teške i opasne poslove: uklanjanje mina, prenošenje materijala, čišćenje, ribanje, kopanje, čišćenje ruševina i sl. Osuđenici koji su uživali povjerenje i sami izražavali želju da se istaknu, mogli su se, po vlastitom izboru, uključiti u prve borbene redove i u opasne akcije. Pripadnicima vojnih postrojbi kazna se mogla odgoditi za vrijeme nakon oslobođenja. Pomilovanje od kazne prisilnog rada mogao je predložiti zapovjednik logora u kojem je osuđenik izdržavao kaznu, i to mjesec dana nakon nastupa kazne, odnosno dva mjeseca nakon što je dosuđen težak prisilni rad. Prijedlog je zapovjednik podnosio na odlučivanje Višem vojnom sudu.

Sudski je odjel Glavnog štaba u uputi br. 15 od 17. veljače 1944.upozoravao sudove da suviše rijetko izriču kazne te vrste. Uputom se vojnim sudovima naređivalo da na svakome sudu bude bar jedan pravnik, da poštuju neovisnost sudova o štabovima i da se ne bave lakšim, disciplinskim prekršajima, već da ih prepuste štabovima ili rajonskim odborima. Već tada, a mnogo puta i kasnije, sudski je odjel upozoravao na nepravilnosti u izvršavanju konfiskacija, ističući da o konfiskaciji može odlučiti samo sud.

Nadopuna tim odlukama i uputama Glavnog štaba bile su odluke Izvršnog odbora OF-a kojima su bile utvrđene obveze civilnog stanovništva. Uz Odluku br. 5 IO OF-a od 19. rujna 1943. o mjerama protiv ostataka bjelogardističkih i plavogardističkih bandi te bjeguncima od mobilizacije, takav je i zaključak Sabora delegata u Kočevju o obveznoj mobilizaciji koji se odnosio na sve muškarce od 18 do 45 godina. Obje su odluke sadržavale i sankcije, pa se od tada više ne može govoriti o dobrovoljnosti pristupanja NOP-u. Cjelokupno zakonodavstvo o sudstvu od početka NOP-a pa nadalje, 20. travnja 1944. sažeto je u Uredbu o vojnom kaznenom sudstvu. Tom je Uredbom bilo predviđeno dvostupanjsko suđenje i suđenje u vijećima (kolegijima), s tim što je bilo poželjno da u njima bude bar jedan pravnik, dok je na područnim i višim sudovima sudjelovanje bar jednog pravnika bilo obvezno. Prema odluci IO OF-a iz travnja 1944., uz žalbe na viši sud omogućene su i žalbe na sam IO OF-a, ako je to bio prijedlog Višeg vojnog suda. Vojni su sudovi i nadalje ostali nadležni i za civilne osobe.

Iz sadržaja svih tih uredaba i škrtih popratnih obrazloženja (to još nisu bili pravi zakoni) jasno je da je osnovni cilj sudskog sustava bio sprječavanje, odnosno kažnjavanje djela protiv NOP-a. Međutim, kao što je to formulirao slovenski javni tužitelj dr. Vito Kraigher, temeljno načelo tog sudstva moralo je biti načelo svrsishodnosti. A to je značilo da se sudovi moraju baviti samo onim djelima koja predstavljaju opću opasnost za zajednicu, odnosno koja ugrožavaju NOB. Tek potom, pojašnjavao je Kraigher, dolaze na red ona obična djela, kao što su disciplinski prijestupi, dezerterstvo, sabotaža itd. O svim ostalim kažnjivim djelima (na primjer krađi, ubojstvu), nije se mnogo govorilo, premda se radilo i o oslobođenom teritoriju i o civilnom stanovništvu. Prilikom objavljivanja Uredbe o vojnom kaznenom sudstvu, dne 20. travnja 1944., dr. Božo Kobe je napisao knjižicu Vojno sudstvo NOV-a i POS-a, namijenjenu da služi sucima kao naputak.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI