KAKVOG SMISLA IMA OVAKVO VLADANJE? Pjesme ‘prljavaca’ iz daleke 1993. i 1998. godine zvuče poput najava današnjeg programiranog i usmjeravanog političkog vremena

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Programirani i kriznim ratnim vremenima uvjetovani nestanak, složene i za smisleno vladanje s amaterskim resornim izvršnim kadrovima preteške demografske problematike, s hrvatskog javnog političkog obzora nije prema izvršiteljskim željama zaustavio silinu demografskih negativnosti koje i najnovijim službenim podacima potvrđuju iracionalnost vladanja nad Hrvatskom i upitnost demografskog nastavka u razvojnoj funkciji i u funkciji postojanosti temeljnih državnih, društvenih i prostornih sustava. Svjesnim usmjeravanjem izvršnog djelovanja na globalne i regionalne probleme ili prema najnovijem zaokretu na kadrovske korekcije, primarno uvjetovane prethodnim izbornim oslanjanjem na radarsku osobnu procjenu dopadljivosti s političkog vrha prema vanjštini i uvježbanim načinima apologije prema tom istom vrhu, ipak se nije mogao zatomiti nastavak demografske destrukcije niti se moglo zaustaviti vrijeme objavljivanja službenih statističkih podataka o nevjerojatnom nastavku prirodnog pada hrvatske domicilne populacije.

Stranac je domaćin

Popisna potvrda povijesno zabilježene depopulacije stanovništva Hrvatske od gotovo 400.000 osoba, prema popisu stanovništva 2021. godine, samo unutar deset međupopisnih godina, trenutne izvršne vladare nad Hrvatskom i njihove resorne pozicijske sljedbenike birane po osobnom dojmu nimalo nije zabrinula. Zapravo ih malo toga može zabrinuti u ovim složenim virusnim, ratnim, potresnim i socijalno i financijski neizvjesnim vremenima ili kakvim ih je opisao ovih dana M. Ivkošić pod dojmom hrvatske stvarnosti kod većine stanovništva ostavljenog izvan vladajućeg zatvorenog i stranačko-partijski strogo kontroliranog kruga. “Hrvatima se sve više otima novac, hrana, voda – ostat ćemo gladni, žedni i bez kune u džepu pa će nas ‘spasiti’ euro. Hrvatska nezaustavljivo postaje sama sebi strana, a stranac je u njoj sve više domaćin. Prodali smo banke (95 posto su u stranom vlasništvu), Plivu, Inu, telekomunikacije…, a netom objavljeni podatak kaže kako je svaki treći kupac stambenih nekretnina u Lijepoj Našoj inozemna osoba” (M. Ivkošić, Večernji list, 2. travanj 2022.).

Možda njegove riječi zvuče nezadovoljstvom unutar pripadnika stranačko-partijske sljedbe i dodiruju im osjećaje prema njihovim pozicijama, zadovoljstvima i naročito prema političkom vrhu koji ih je izabrao; kako drugačije nego prema zaslugama, sposobnostima, dokazanom radu izvan politike i radu za opće dobro potvrđenom velikim i nemjerljivim postignućima. Možda se ta postignuća ne vide u svakodnevici i prizemlju u kriznim pritiscima, a možda su ta slabovidnost i ti rezultati samo nerazumijevanje njihovih velikih europskih djelovanja. Možda će prodaja svega strancima, kako navodi M. Ivkošić, donijeti jednog dana, “kada ovaj rat se završi”, mirnoću koje danas nismo svjesni.

 

“Jednog dana kada ovaj

rat se završi,
jedva čekam, prijatelji,
sve vas da zagrlim,
ovako sjedim sam
pa vam ponekad otpjevam” (Prljavo kazalište, “Lupi petama”, Zagreb, 1993.).



Prijateljski zagrljaj kada sve završi i u samoći i praznini, naročito diljem ruralne Hrvatske, ponekad i kad se ne razumije i kad se sjedi sam, prisjećanja su pjesmom vrednija od smisla ovakvog vladanja Hrvatskom.

Dani ponosa i slave

Politička zatvorenost i socijalna i politička suženost današnjih vremena vraćaju nam misli na neka druga, kada smo bili bolji ratnih godina i kada se idealizam prema svemu hrvatskom postavljao i doživljavao kao vrijednost. Kakva su to vremena bila! Kad pobjede nisu bile porazi i kad se znalo kako obraz ne pogaziti. Kamo je nestala ta silina vrijednosti i dostojanstva i kako je ovakva stvarnost postala poraz kad se uz zastavu “pusti suza iskrena” pri odlascima bez povratka ili uz vječni san o povratku jednog dana?

 

“Devedeset i prve
odeš sam u rat,
pobjednik se vraća kući
kao slomljen štap.
Pivo po pivo, sjećanja,
jedan za sve, svi za jednoga.
Bili smo bolji ratnih godina,
ajmo društvo kući, ženama” (Prljavo kazalište, “Dani ponosa i slave”, Zagreb, 1998.).

Istina je, “bili smo bolji ratnih godina” i znali smo posložiti vrijednosti sve dok politički pojedinačni i grupni interesi nisu prevladali nad njima, a s vremenom i nad svima nama ispod oblaka koji su prekrili svod, misli, vjerovanja, u ratnim vremenima stvarani idealizam i opću želju za razvijenom, slobodnom, neovisnom, uređenom, mladom i za naraštaje koji dolaze poželjnom Hrvatskom. Zato “Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju jer bogati se ionako za sebe pobrinu”.

“Lupi petama, reci evo
sve za Hrvatsku,
poljubim zastavu i pustim suzu
neku iskrenu,
o, Bože, čuvaj ti naše golubove
i sirotinju
jer bogati se ionako
za sebe pobrinu” (Prljavo kazalište, “Lupi petama”, Zagreb, 1993.).

 

Koliko je samo istine izrečeno u pjesmama neponovljivih “prljavaca” još tamo sada već daleke 1993. i 1998. godine. Zvuče poput najava današnjeg programiranog i usmjeravanog političkog vremena, potpuno neusporedivog s onim kad smo bili “bolji ratnih godina” i kad se vjerovalo u razvijenu i uređenu zemlju. Zbrinuti u okrilju političkog izvršnog sustava ne razmišljanju o iseljavanju i napuštanju Hrvatske, a ostali prepušteni traženju posla uglavnom programiranim natječajima, ovršnim postupanjima, računskim blokiranjima, pritiscima naplatnih agencija, podstanarskim davanjima, financijskim egzistencijama, socijalnim limitima i općenito nezaštićeni kao pripadnici ili sljedbenici traže svoje šanse u iseljeništvu.

Hrvatska vlast, kao uostalom i svaka druga, zato i postoji kako upravo ovi drugi ne bi odlazili iz okruženja u kojem se “bogati ionako za sebe pobrinu”. Smisao je to vladanja napušten u Hrvatskoj već dulji niz godina i zato nas svakim novim službenim podatkom sustižu demografski pokazatelji odlazaka i nestanka.

Prirodni pad

Primirje javnog političkog obraćanja vezanog uz nemjerljive uspjehe poticanja demografske revitalizacije nije zaustavilo negativne procese pa je potvrda novih negativnosti došla i s objavom prirodnog kretanja stanovništva Hrvatske za veljaču ove godine. Nije se prirodni pad hrvatske domicilne populacije samo nastavio na siječanjski ili prošlogodišnji ili već sada dugogodišnji, nego je 3117 više umrlih nego rođenih osoba apsolutno najveći prirodni pad u povijesti Hrvatske u mjesecu veljači. Koga je, uostalom, uopće uzbudio u političkom izvršnom miljeu apsolutni prirodni pad hrvatskog stanovništva u prva dva mjeseca ove godine od čak 6430 osoba? Gubitak je samo prirodnim putem nevjerojatan i u veljači je ove godine veći nego u veljači prošle 2021. godine za čak 1171 osobu, dok je u prva dva mjeseca 2022. veći nego u prva dva mjeseca 2021. godine za 1135 osoba!

Prema 2020. godini, porast je prirodnog pada stanovništva Hrvatske, opet moramo konstatirati, nevjerojatnih 3311 osoba! Nije to isključivo posljedica virusnih vremena jer je u prva dva mjeseca nevirusne godine 2017. prirodni pad stanovništva Hrvatske bio za 5551 osobu. Promatramo li i dalje politički i stručno mirno ovakav nestanak hrvatske domicilne populacije, samo u tri godine (2021.-2023.) Hrvatska će prirodnim putem izgubiti čak više od 75.000 osoba! Dva mandata recentne vladavine od osam godina i nemjerljivih postignuća u tom razdoblju odnijet će prirodnim putem ukupno više od 150.000 osoba! Pritom iseljavanje u navedenim mandatima nismo još ni spominjali, kao ni projekcijske vrlo negativne usporedbe stručnjaka UN-a i postojeće službene pokazatelje koji i te negativne UN trendove čine još više negativnima. I kojim se to postignućima, djelovanjima, kadrovskim opravdanjima, obrascima vladanja i budućim najavama uopće može opravdati?

Smisao vladanja

Mogu li biti veći gubici za zemlju kojom vladaš i za koju biraš i mijenjaš suradnike prema osobnom doživljaju njihove pokornosti i negiraš ovakav nestanak? Koji je smisao takvog vladanja i mogu li svi u ovoj zemlji iz političkog zatvorenog kruga zatvarati oči, čekajući samo dovršetak mandata i u mirnoći i sigurnosti ne osjećati što se događa s Hrvatskom? “Bili smo bolji ratnih godina” zato zvuči iskreno i u pjesmi i u stvarnosti, a tadašnja su vremena prema današnjima poput filmskih antologijskih prikaza nestvarne prošlosti. Kamo su nestale emocije, kako je pokorena hrabrost iz tih vremena i zašto je malo toga preneseno u današnja?

Razumljivo je kako su prošle godine i učinile svoje, ali pretvaranje smisla vladanja u osobni doživljaj uspješnosti i uspostava stranačko-partijske pokornosti ostavljaju velike negativne tragove na najvažnijoj problematici hrvatske sadašnjosti. Mogu li se vratiti emocije i idealizam vremena kad smo bili bolji ili je to izgubljena iluzija i samo poetska misao i božja želja za smislom vladanja u kojem treba čuvati Hrvatsku i njezinu iseljenu mladost? Izgubljena je iluzija ipak samo u smislu vladanja za sebe.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI