Kolindina Amerika i Bakirova Bosna

Otprilike u vrijeme kada sam objavljivao prošlu kolumnu, Predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović, vraćala se iz Sjedinjenih Američkih Država. Njen je posjet u samoj RH popraćen jednom kontroverzom, koja se tiče više proceduralnih aspekata njezina posjeta, pitanjem: jeli ona u SAD boravila u privatnom ili u službenom svojstvu. Ne vidim zašto se uopće oko toga diže bilo kakva prašina: očevidno je da je predsjednica u SAD boravila u svojstvu ne predsjednice jedne države, nego, kako je sama naglasila po povratku, u nisko-profilnom, dakle u polu-činovničkom svojstvu. Cijela medijska frka u RH stoga je posve krivo intonirana i krivo usmjerena, od strane i onih koji brane i onih koji napadaju Predsjednicu

SAD, RH, i pravi problem u zaleđu posljednjeg posjeta Kolinde Grabar-Kitarović

Naime, u svemu tome jedna je stvar ostala zaboravljenom, odnosno potisnutom, a to je zbog toga što je ta ‘stvar’ zapravo podjednako neugodna za sve građane RH i za sve hrvatske stranke, ne samo za HDZ: naime, problem nije u tome što sada, u ovome trenutku, američki predsjednik nije službeno primio predsjednicu RH; problem je, zapravo, u naravi dugoročnog odnosa između SAD i Republike Hrvatske. Kakav je taj odnos, gledano longitudinalno, tijekom posljednjih 20ak godina? Odnos je, nedvojbeno, podanički; predstavnici države RH u odnosu se na SAD ponašaju kao ‘služinčad’, kao stopostotni poslušnici koji niti jednom rječju ne smiju pokazati da se sa SAD, u nekom aspektu vanjske politike, ne slažu. (Glede unutarnje politike, Amerikance situacija u RH niti ne zanima u nekom bitnijem smislu).

Dakle, to je pravi problem ovoga odnosa, a također i odnosa koji je pokazan od strane predsjednice RH prema i svojim sugrađanima i prema SAD kao ‘svjetskom policajcu.’ Prisjetimo se, također, da je tu činjenicu Kolinda Grabar-Kitarović pokušala prikriti pričom o njenoj navodnoj namjeri da vanjsku politiku RH učini pro-aktivnom, a ne reaktivnom, da RH pokrene inicijative koje će ostale države slijediti, a ne biti samo sljedbenikom inicijativa iniciranih od strane drugih, obično većih i moćnijih država. No, mjereno upravo posljednjim istupima Kolinde Grabar-Kitarović, i to primarno kroz interview za HRT 11. siječnja, nema šanse da RH u skorije vrijeme pokaže ikakvu pro-aktivnu politiku u bilo kojem aspektu vanjske politike, odosno, međunarodnih odnosa.

To kažem s punom sviješću i odgovornošću jer poznajem jako dobro jedan dio vanjsko-političke priče koju je Predsjednica prije nekoliko dana pričala: riječ je o problemu Bosne i Hercegovine. I na temelju te se priče najjasnije vidi da je vanjska politika RH još uvijek ne samo reaktivna, nego zapravo nepostojeća: u tome dijelu, a kako sam natuknuo u svojoj prošloj kolumni, vanjska se politika RH uopće ne razlikuje od američke. Drugim rječima, taj je dio hrvatske vanjske politike zapisan odavno u uredima američkog, a ne hrvatskog, State Department-a, Ministarstva vanjskih poslova, koje se u Americi zove tako kako se zove sa dobrim razlogom.

Zašto to tvrdim? Pa zbog rečenica koje je Kolinda Grabar-Kitarović izrekla u interview-u Dujmoviću, na HRT1, prije nekoliko dana, upravo na temu Bosne i Hercegovine. No, prije povratka na tu temu, želio bih izreći jednu spekulaciju koja mi se, u okvirima ove kolumne, čini vrlo pristalom. Naime, očevidno je da se trenutno Amerika nalazi u jednom razdoblju prelaska na novu administraciju. To samo po sebi ne bi trebalo imati nikakvog učinka po američke vanjske odnose: naime, Amerika, kada pravi vanjsko-političke poteze, nastoji osigurati tako-zvani ‘bi-partisanship,’ odnosno, dvo-stranačku narav poteza, dakle, što je moguće širi unutarnji konsenzus, između demokrata i republikanaca.



No, čini se da demokrate trenutno u Americi zbilja imaju neki dublji problem sa dolaskom Trumpa na mjesto predsjednika. Posljednja inicijativa, u okviru NATO-a, sa slanjem operativnih jedinica na istočne granice NATO-saveza, u Poljsku, čini mi se vrlo nelogičnom; naime, odgovoran predsjednik ne pravi takve poteze na samome kraju svojega mandata. Možda nekoga zbilja brine mogućnost da bi Trump mogao izbjeći novi Hladni rat sa Ruskom Federacijom?

U tome smislu, moguće je da je Kolinda Grabar-Kitarović pozvana u SAD na tajne konzultacije. I te tajne konzultacije vrtjele su se oko jedne jedine točke: kakvu bi politiku ona, zajedno sa Vladom RH, zauzela u situaciji pojačanih tenzija između SAD i Ruske Federacije. Nemam dokaze za ovu tvrdnju, ali takvo mi se objašnjenje njezine posljednjeg posjeta Americi čini logičnijim od njezinog službenog objašnjenja: da je ona išla u SAD kako bi sama pokrenula neke nove inicijative, i to prvo na neformalnom, kako ona kaže, „niskoprofilnom“ nivou (U ovome svijetlu, nenazočnost hrvatskog veleposlanika u SAD, odnosno njegovo izbivanje za vrijeme njezinoga „novogodišnjega“ (?!) posjeta išlo je Kolindi Grabar-Kitarović na ruku). Jer, nije RH dovoljno niti snažna niti kredibilna da bi mogla pokretati bilo kakve inicijative. RH je trenutno, i nažalost, sposobna samo za traljavo izvršavanje obveza koje joj, na vanjsko-političkome planu, postave snažniji, ili bolje pozicionirani, globalni igrači.

Kolindina ‘američka pamet’ o BiH

A sada, vratimo se na temu BiH. Dakle, sve što je Kolinda Grabar-Kitarović rekla o problemu BiH da se bez problema svesti na narativ kojeg su o BiH zadale SAD, i to prije više od dva desetljeća (Zašto je taj narativ takav kakav jest, čitatelj može nešto više doznati u moja dva ogleda iz 2014e: ‘O nekim uznemirujućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini’ te ‘Što američki Kongres zna o Bosni-Hercegovini?’; najnoviju englesku verziju posljednjeg ogleda čitatelj može pronaći i na recentnim stranicama časopisa/think-tank-ova Eurasian Review i TransConflict). Prvo, primjetimo da je ona o BiH govorila isključivo sa sigurnosnog aspekta. Drugim rječima, nju BiH zanima isključivo kao sigurnosni problem, u smislu ‘oružanoga sukoba’, ‘društvenih nemira i prosvjeda’, ‘sigurnosti granica’, ‘izbjeglica’ i sl.

Kolindu Grabar-Kitarović ne zanima BiH u ustavno-pravnome smislu. Samim tim, ona ništa relevantno ne može niti reći o problemu statusa Hrvata u današnjoj BiH. Primjetimo, također, da je ovo vrlo čudno zbog toga što bi upravo ustavno-pravni smisao trebao biti primaran za RH zbog jedne jednostavne činjenice: RH je jedna od tri zvanične potpisnice Daytonskog sporazuma, dakle i Daytonskog Ustava za BiH.

Drugo, naglasimo ključnu premisu Predsjedničina narativa o BiH: RH je (tobože) zainteresirana isključivo za održanje BiH; RH, drugim rječima, smatra da BiH mora postojati, prema iskazu Predsjednice, te da mora biti također sigurna i stabilna. No, očevidno je da BiH danas nije niti sigurna niti stabilna. I očevidno je da najmanje 50% odraslih građana BiH smatra da ne bi bilo nikakvo čudo da se BiH raspadne. Dakle, ponovno vidimo da je narativ Kolinde Grabar-Kitarović zapravo zadan: jedan od malobrojnih razloga zašto BiH još uvijek postoji ne može se svesti na unutarnji konsenzus konstitutivnih naroda BiH, nego na proizvoljnu volju velikih sila, a prije svega na volju SAD. Siguran sam da, kada bi se volja SAD promijenila, BiH bi nestala u roku od nekoliko godina.

kolinda-moore15012017

Glede bošnjačkog elementa u Federaciji BiH, Kolinda Grabar Kitarović Dujmoviću je pričala isključivo o aspektu religijske radikalnosti. Nju pravno-ustavni problemi, između Hrvata kao konstitutivnog naroda i Bošnjaka kao konstitutivnog naroda, uopće ne zanimaju niti je, čini se, ona dovoljno kompetentna o takvim problemima razgovarati. To se prepoznaje, prije svega, po tome što je ona Hrvatima pripisala skoro isključivo (subjektivni) ‘osjećaj ugroze,’ direktno se distancirajući od teze da Hrvati objektivno jesu diskriminirani u BiH, a posebice u onome entitetu koji je nastao upravo njihovom voljom, Federacijom BiH. Dakle, slušajući predsjednicu RH, ja sam zapravo čuo čisto američki stav prema pitanju hrvatske dekonstituiranosti („Hrvati trebaju u Federaciji odlučivati zajedno sa druga dva naroda i građanima“; ovaj stav Grabar-Kitarović moguć je samo kroz prizmu Petričevih amandmana i američke intervencije u Daytonski Ustav početkom 2000ih. I na taj je stav, ako ga je čuo, Bakir Izetbegović sigurno s oduševljenjem zapljeskao).

„Republika Srpska“ u predsjedničinim (i američkim) očima

Na koncu, najjasnije se Kolindin američki stav o BiH vidi upravo kroz riječi koje je ona izrekla o Dodiku i Republici Srpskoj. Zapravo, sve što je ona izrekla na HRT, u interviewu Dujmoviću, o Dodiku i Republici Srpskoj, posve je, totalno i jednoznačno, američki stav. A osim toga, izrečeno je na totalno neprihvatljiv i diplomatski neučtiv način: „spustit ćemo RS na zemlju.“ To je skoro sinonimno rječima: „potkresat ću ti krila, ptičice. Ili, oborit ću te na tlo.“ Ili, „pokazat ću ti mjesto koje ti stvarno pripada.“ Dakle, ovaj iskaz ne samo da nije prijateljski, on je, zapravo, provokatorski u odnosu na RS; izraz čiste pasivne-agresivnosti tipične za američki narativ i o Dodiku i o srpskome entitetu u BiH.

Pri tome, naravno da su sporni i stavovi Kolinde Grabar-Kitarović koji se tiču pravno-političke realnosti RS: Republika Srpska nije nastala samo kroz Dayton; jest istina da je najviše legitimirana Daytonskim sporazumom, ali volja srpskog naroda da stvori Republiku Srpsku, a to je najbitnije u pravno-političkome smislu, iskazana je još 1991e, dakle, i prije 9. siječnja.

Upravo u tome smislu, zamislite da stavove Kolinde Grabar-Kitarović, primjerice, Dragan Čović samostalno iskaže pred Miloradom Dodikom: Dodik bi, vjerojatno, iste sekunde prekinuo komunikaciju sa Čovićem, i imao bi potpuno pravo. Na koncu konca, prisjetimo se sa kolikim je barem oprezom Čović iskazivao stavove o 9. siječnju i Referendumu u RS; taj se oprez, kolikogod je možda hinjen i prijetvoran (što ne tvrdim, nego uzimam samo kao malo vjerojatnu mogućnost), naprosto ne može niti u minimalnome smislu pomiriti sa iskazima Kolinde Grabar-Kitarović o RS. Čovićevi su iskazi barem jednim većim dijelom i srbo-filični; dočim su oni Kolinde Grabar-Kitarović isključivo srbo-fobični.

Prema tome, i u ovome smislu, Predsjednica RH zapravo samo slijedi vanjsko-političke stavove koje je zadao stvarni hrvatski predsjednik u tome pogledu, a taj sjedi ne na Pantovčaku nego u Washingtonu D.C.

I na koncu, kakve zaključke Bakir Izetbegović može izvući iz svega ovoga. Bakir može sa zadovoljstvom reći: „imam nekoliko očevidnih saveznika, i oni me očevidno podržavaju: jedan je Erdogan, a dva još i važnija su: Amerika i Republika Hrvatska.“

Prema tome, u narednom razdoblju, prema svemu sudeći, nećemo svjedočiti nikakvome poboljšanju hrvatske pozicije u Federaciji BiH; odnosi će ostati kakvi su i bili, truli i pred prsnućem, odnosno, oružanim sukobom. Očito je da je tome u osnovi prije svega jedan i enigmatični i paradoksalni, i prema ljudskome dignitetu duboko neprijateljski stav, stav ‘dobrovoljnoga ropstva.’ Mnogi su to shvatili još 2011e, birajući za neke političke projekte slogan „Mi sami.“ No, nažalost, mnogi su Hrvati odonda još barem nekoliko puta u potpunosti promijenili stav. Čini se, dakle, da Hrvatima u BiH i u RH u podjednakoj mjeri nedostaju identitet, karakter, i osjećaj elementarnog ljudskog dostojanstva, odnosno, razumijevanje činjenice da sloboda nema cijenu te da je samo-pouzdanost, poduprta moralnošću, najvažniji sastojak slobode.

Izvor: dnevno.ba

Facebook Comments

Loading...
DIJELI