KOMUNISTIČKO NASILJE U JUGOSLAVIJI: Udbaške likvidacije nisu bile jedina mjera političkih obračuna s neistomišljenicima

Goran Stanzl/Zarko Basic/PIXSELL

Revolucionarno nasilje koje je na našim prostorima uzelo maha nakon Drugog svjetskog rata svojim se razmjerima svrstalo među najveća nasilja u Europi (naravno, ako uspoređujemo realno, tj. razmjerno veličini stanovništva). U prvom izdanju knjige nisam htjela dati konačnu ocjenu o broju žrtava revolucije u nas. Pa ni danas je ne mogu dati, pogotovu kada je riječ o Hrvatskoj, jednostavno zato što žrtve još nisu do kraja prebrojene

Kada je ubijen Bruno Bušić, 16. listopada 1978., metcima u srce i glavu između 23 i 23,15 sati, u dvorištu zgrade koja se nalazi na adresi 57. Rue de Belleville u Parizu – ispisana je je jedna od najtragičnijih stranica hrvatske povijesti.

No, udbaške likvidacije nisu bile jedina mjera političkih obračuna s neistomišljenicima. Revolucinarno nasilje, komunistički teror, stotine tisuća žrtava nakon Drugog svjetskog rata, među kojima desetine tisuća strijeljnih i na druge jezive načine pogubljenih civila među kojima brojna djeca, hapšenja, robijanja, još su uvijek stigmatizirana tema u Hrvatskoj gdje se tek desetak istaživača bavi žrtvama poraća, a spominjanje otvaranja Udbine arhive tek se načinje 2017.!

Iako su druge države davno otvorile komunističke arhive, osnovale muzeje žrtava komunizma i provele lustraciju, u Hrvatskoj i danas vlada šutnja uz tek pokoju knjigu, redovito javno prešućenu. Ni stotine otkrivenih jama i svjedočanstva o partizanskim pokoljima preživjelih članova obitelji nisu bili dovoljni da se ovaj dio hrvatske povijesti podjednako istraži kao i ostali povijesni segmenti, pa svjedočimo porazu hrvatske povijesne znanosti i sramotnoj šutnji medija.

Isti slučaj nije sa Slovenijom gdje već deset godina znanstveno istraživanje dr. Jere Vodušek Starič, profesorice novje povijesti na Mariborskom sveučilištu odnosno njezine knjige “Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.” (u izvorniku Prevzem oblasti, 1944-1946), u hrvatskom izdanju naklade P.I.P. Pavičić, potiče nova istraživanja i polemike o jugoslavenskoj, slovenskoj i hrvatskoj povijesti.

Knjiga je 1993. dobila najviše slovensko znanstveno priznanje – Nagradu Republike Slovenije za znanstveno-istraživački rad, za vrhunska dostignuća na području povijesti. Naišla je na znatan odjek i danas je u Sloveniji, unatoč dotiskivanjima, rasprodana. Autorica je osobito držala važnim utvrditi kako je nastajao i kakve je naravi bio politički sustav koji je zemljom i ljudima ovladao do te mjere da se još desetljećima nije javno govorilo o temeljnim političkim pitanjima koja su (krišom) sve to vrijeme bila prisutna. U vrijeme kada je nastajala ova knjiga, sudbina pojedinih osoba nije se mogla istraživati, kako ističe autorica, jer su osobni dosjei Udbe tada još bili nedostupni. Sada se ta praznina počinje popunjavati – sve se više saznaje o tome kako je vlast postupala s onima za koje je u poratnim godinama smatrala da ugrožavaju sustav narodne demokracije. U Sloveniji su, naime, znanstvenicima danas već dostupni neki osobni dosjei iz davnih dana prije šezdesetak godina. Ponešto od toga je objavljeno, kao što je, na primjer, knjiga Dosje Mačkovšek iz 1994., koja govori o jednoj od najvažnijih ličnosti iz slovenskog liberalnog tabora za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Dokumenti se u knjizi navode prema pojedinim fondovima Arhiva Slovenije u kojima se nalaze, izuzev u slučaju fonda Javnog tužiteljstva, u kojem se fond navodi po novome, ali je, zbog još nedovršenog sređivanja, zadržana stara numeracija fascikla, pa se u traženju podataka koristi i konkordancijska tablica. U Arhiv Slovenije u međuvremenu je uključen i fond Vrhovnog suda Slovenije, koji se, iz istih razloga, također navodi na stari način. Za arhive koji se nalaze u Beogradu, piše dr. Starič, zadržan je naziv Arhiv Jugoslavije, budući da su nazivi i sadržaj tih arhiva još u postupku sukcesije. Međutim, spoznaje o nekim pitanjima obogaćene su ne samo novom znanstvenom literaturom nego i mnogim iskazima, novinskim člancima, raznim elaboratima i dr. Svu tu produkciju nije moguće obuhvatiti napomenama, a ona, na žalost, i nije nigdje sustavno prikupljena. Tako se, primjerice, danas mnogo više zna o suđenju u Kočevju u listopadu 1943. odnosno, točnije rečeno, zna se da je od oko 150 slovenskih četnika, koji su bili zarobljeni, suđeno bilo samo dvadeset jednome, dok su ostali većinom bili likvidirani, kao što je zabilježeno u arhivu. Autorica upozorava čitatelje da se prilikom proučavanja povijesnih problema i dokumenata iz fondova Ozne danas, njihovim izvlačenjem iz konteksta događanja, nerijetko događaju ishitrene i ne baš sretne interpretacije tih dokumenata. Ponekad u to upadaju i povjesničari, nastojeći potkrijepiti neku svoju tezu.

Primjer za to je i Titova strogo povjerljiva naredba od 3. srpnja 1945. Štabu Četvrte armije kojom se nalaže da se puste kućama svi zarobljeni slovenski domobrani i bjelogardisti stariji od 35 godina, ako nisu ratni zločinci, bez obzira na to jesu li u vojnim jedinicama ili u logorima. Da ta naredba nije bila poštovana, odnosno da za Oznu jednostavno nije vrijedila, danas svjedoče dokumenti prema kojima je u Sloveniji polovicom srpnja 1945. bez saslušanja i suđenja ubijena bar jedna skupina slovenskih domobrana zarobljenih polovicom svibnja na području Slovenije.

Revolucionarno nasilje

Kako ističe autorica, njezina analiza zbivanja na ovim prostorima za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, samo je potvrdila ocjene iz knjige objavljene 1992. godine. Štoviše, kako ističe, revolucionarno nasilje koje je na jugoslavenskim prostorima uzelo maha nakon Drugog svjetskog rata svojim se razmjerima svrstalo među najveća nasilja u Europi (naravno, ako uspoređujemo realno, tj. razmjerno veličini stanovništva).

“U prvom izdanju knjige nisam htjela dati konačnu ocjenu o broju žrtava revolucije u nas. Pa ni danas je ne mogu dati, pogotovu kada je riječ o Hrvatskoj, jednostavno zato što žrtve još nisu (do kraja) prebrojene. Konstatirati mogu tek da će njihov broj biti znatno veći nego što se moglo pretpostavljati u vrijeme izlaska prvog izdanja ove knjige”.

Jugoslavija je, piše, išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje je formirala u završnici rata bili su gotovo posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju opozicije revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija – Jugoslavenska armija). Odluke koje su se donosile bile su sadržajem gotovo doslovno jednake svojim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Podsjećamo ponovno na Lenjinovo obrazlaganje revolucionarnog sudstva kada je, prilikom donošenja kaznenog zakona, 17. svibnja 1922., dakle pošto je već bilo završeno razdoblje crvenog terora, napisao da bi bilo pogrešno zakonikom odbaciti revolucionarni teror te sljedećim riječima izložio poznate ideje o “labavom” zakonodavstvu: “Članak o teroru mora biti formuliran što je moguće šire, budući da isključivo revolucionarna svijest o pravednosti i revolucionarna savjest mogu odrediti uvjete njegove primjene u praksi”.

Knjiga se bavi onim što se u teoriji lenjinizma i staljinizma naziva strategijom i taktikom, tj. provedbom revolucije u Jugoslaviji iI Sloveniji. Kao što je već u predgovoru slovenskom izdanju rečeno, knjiga je stvarana skoro deset godina, dijelom zbog svoje opsežnosti, a dijelom zbog nesređenosti i nedostupnosti građe. Obuhvaćena su zbivanja u ključnom razdoblju od 1944. do 1946. na raznim područjima nastajanja revolucionarne države, pri čemu je crvena nit proces kojim je Komunistička partija, pošto je već ostvarila dominaciju nad cjelokupnim oslobodilačkim pokretom (oni drugi su, spretno i svrsishodno, bili okvalificirani kolaborantskima), zadobila prevlast i nad svim ostalim segmentima društva. Knjiga, međutim, govori i o tome kakva je bila narav te partije, odnosno njezine politike: da se ona, tj. njezina totalitarna narav, najjasnije iskazivala njezinim odnosom prema životu, prema čovjekovoj slobodi i dostojanstvu. Zapadni su saveznici još za vrijeme rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tome što su ratni sukobi još trajali, upozoravali Tita na nepoštivanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u Drugom svjetskom ratu, formulirao američki predsjednik Roosevelt) koja govori o pravu na život bez straha. Jugoslavenska je historiografija tada to prešućivala, neki su čak iz objavljenih dokumenata izostavljali dijelove u kojima se to spominjalo.

Povijesna znanost u svijetu, osobito u Italiji, s glasovitom knjigom Claudija Pavonea “Una guerra civile – Saggio storico sulla moralita della Resistenza”, ne otvara više lažne dvojbe o tome što je bila istinska ili dominantna narav zbivanja u Drugom svjetskom ratu, nego na osnovi činjenica utvrđuje da se u nekim oslobodilačkim pokretima (u Italiji, Francuskoj i drugdje) radilo o tri istodobna procesa: oslobodilačkom, odnosno patriotskom ratu, građanskom ratu i klasnom ratu, odnosno revoluciji. Zato vjerojatno nema potrebe posebno objašnjavati da ni revoluciju i politiku Komunističke partije ne treba zamagljivati, prikrivajući je ili poistovjećujući s istodobnim procesom, tj. s oslobodilačkim pokretom i njegovim plemenitim ciljevima.

Revolucija odozgo

Revoluciju o kojoj je riječ autorica naziva revolucijom odozgo. Taj se termin, kako tumači, nametnuo zato što je postupak koji opisuje bio revolucija i što su takve bile sve boljševističke revolucije koje je, u ime naroda (proletarijata), izvršavala “ovlaštena” i jedina “pravilno orijentirana” skupina profesionalnih revolucionara, tj. prema Lenjinu, avangarda proletarijata, koja, u skladu s lenjinističkom teorijom, nije vjerovala u zrelost narodnih masa. Riječ je, dakle, bila o trijeznom i promišljenom preuzimanju vlasti koje je sada, u usporedbi s Oktobarskom revolucijom, bilo olakšano time što je već postojao uzor – poredak u Sovjetskom Savezu. Komunistička partija je taj postupak preuzimanja isplanirala i izvršavala na taj način što je postupno preuzimala sve državne, političke i druge institucije, organizacije i društva, bilo tako što je u njih dovodila svoje kadrove, bilo pak tako što ih je ukidala i nadomještala institucijama koje su joj više odgovarale. To, ipak, nije bilo dovoljno, budući da je s novim političkim zahvatima preuzimala i kontrolu nad javnim i privatnim životom ljudi, a samo preuzimanje vlasti počivalo je na zastrašivanju ljudi – ukratko – započeo je revolucionarni teror.

Politička policija

Provedba revolucije odozgo razlikovala se, dakako, od “klasične” tj. sovjetske Oktobarske revolucije iz 1917. Najočitiji dokaz u prilog tome, a ujedno i najkarakterističnije i najefikasnije sredstvo revolucije odozgo bio je od 1944. sustav “zaštite”, revolucije političkom policijom, a važan čimbenik u tom pogledu bila je i vojska. Politička je policija progonila sve protivnike revolucije, a istodobno je preodgajala narod i unutar samog oslobodilačkog pokreta. Takozvana škola revolucije koristila se svim poznatim sredstvima promidžbe, političkim preodgojem u vojsci, sastancima, novim političkim organizacijama. Pritom se stalno naglašavalo jedinstvo kao temeljno načelo, a prema vani se koristilo kao jedinstvo u borbi protiv okupatora, međutim, upotreba tog pojma zapravo je imala posve drugi cilj – političko ujednačavanje bez stranaka, što je, uostalom, uvijek bio temelj svih totalitarnih sustava za koje znamo. Osim jedinstva ova je revolucija, nalik svome uzoru, zahtijevala centralizirano odlučivanje, što znači centralizaciju države. Proces centralizacije otišao je tako daleko, da s pravom možemo reći kako je spominjanje nacionalnog samoodređenja bio tek privremeni taktički potez, slično kao kod Lenjina.

I revolucija na našem tlu prošla je kroz dvije faze, iako su vodeći slovenski i jugoslavenski komunisti za vrijeme rata govorili da neće biti dviju odvojenih faza – buržoasko-demokratske i proleterske. U prvoj se fazi u Sloveniji još ustrajalo na Osvobodilnoj fronti (u jugoslavenskim relacijama na Narodnoj fronti), iako se za sve vrijeme rata zapravo ukidao njezin koalicijski karakter (od Izjave o lojalnosti iz siječnja 1942., preko Dolomitske izjave iz ožujka 1943. do politike “zatvorenih vrata”, od rujna 1944.). A druga je faza u Sloveniji nastupila kada Komunističkoj partiji više nije trebala Osvobodilna fronta kao pokret za oslobođenje i ujedinjenje svih Slovenaca (u koji su bili dobrodošli svi koji nisu krnjili ulogu OF-a), pa je od nje napravila masovnu političku organizaciju preko koje je provodila svoje političke odluke. Ta je prijelomnica bila jasna još prije kraja rata, a posve je očitom postala nakon izbora za jugoslavensku ustavotvornu skupštinu studenoga 1945., kada Osvobodilna fronta praktički gubi političku ulogu, a njezini se članovi provjeravaju i prebrojavaju, pri čemu se politički i sudski progoni oni koji nisu zadovoljni novom politikom ili se zalažu za očuvanje ostataka političkog i gospodarskog pluralizma (za privatno vlasništvo, osobito privatnu trgovinu, neovisnost seljaka, neovisnost sudstva i sl.). Komunistička partija Slovenije nije u to vrijeme doživjela neke osobite unutarnje potrese, što je i razumljivo jer su je Tito i njegovi najbliži suradnici pročistili i konsolidirali još prije Drugog svjetskog rata.

Hebrang i nacionalna samostalnost

Jedino unutarnje sporenje u Partiji izbijalo je na pitanju veće ili manje nacionalne samostalnosti (Hebrang), odnosno na pitanju osjetljivosti za specifične prilike u užoj sredini, što, međutim, ni po čemu nije bilo odstupanje od revolucionarnih ciljeva. Ne odveć pažljivi čitatelj dokumenata i članaka iz toga doba,napominje autorica, možda i neće steći takav dojam, jer se o revoluciji tada nije javno govorilo. Međutim, i oprezno izražavanje bilo je sastavni dio revolucionarne taktike. Umjesto o revoluciji, govorilo se o istinskoj ili narodnoj demokraciji, o vlasti narodnih masa, o stečevinama NOB-a. Kako se ne bi povrijedio slovenski nacionalni osjećaj, u Sloveniji se sve tamo do polovice 1946. srpska riječ narodni prevodila kao narodni (što na slovenskom znači nacionalni),iako Slovenci imaju riječ ljudski.

Riječju ljudski Partija se počela koristiti, unoseći je uspješno u širu upotrebu, nakon izbora u studenome 1945. No, Partija je istodobno zatirala svako izražavanje nacionalnih obilježja i osjećaja. Ukratko, kao što općenito konstatira Isaac Deutcher, priča o revolucijama u Istočnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata bila je priča o nizu manevara, taktika i trikova koji su se, napokon, posložili u uzorak revolucije, dok su svaki za sebe bili tek revolucionarni teror. Nama su donijeli ne samo obračun sa svakom oporbom i vlastitim saveznicima u antifašističkoj borbi, nego i masovne fizičke likvidacije i zatiranje nacionalnog oslobađanja, ususret kojemu su Slovenci postupno koračali već cijelo stoljeće (Knjigu prema kojoj je pripremljen ovaj serijal, „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“, čitatelji 7dnevno, s prigodnim popustom od 50%, mogu naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, Ul. Sv. Mateja 81, 10000 Zagreb; [email protected] com.hr; www.naklada-pavicic.hr, tel. 01 66 01 993.)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI