Kada do kraja eksplodira afera Agrokor, bit ćemo svjedoci uspješno provedene strategije ekonomskog uništenja Hrvatske, a realizacija velikosrpskog plana potpomognuta petom kolonom u Hrvatskoj uskoro bi mogla dobiti baš takav epilog
Nakon pokušaja atentata na predsjednika dr. Franju Tuđmana 7. listopada 1991. godine, na HR Zaprešić mogli smo slušati zanimljivu emisiju u kojoj je otvoren natječaj sa nagradnim pitanjem kako najbolje nazvati velikosrpsku, četničku agresiju. Pobijedio je odgovor jednog slušatelja, a formulacija je glasila:
“Kuda idu divlje svinje“?
I doista, „divlje svinje“, četničke horde, krvožedne divizije JNA razarale su Vukovar i sve što im je stajalo na putu proždirući sve što je bilo Hrvatsko. Istovremeno s tom genocidnom agresijom, drugi ešalon projugoslavenskih komunističkih divljih svinja planski se infiltrirao u sve značajnije gospodarske subjekte Republike Hrvatske i dok su branitelji ginuli na prvim crtama počela je nesmiljena pljačka Hrvatske u privatizaciji i pretvorbi. Presvučeni komunisti, koji danas tvrde da su sami sebe lustrirali ulaskom u HDZ, u tijesnoj suradnji sa onima iz stranke SKH-SDP koji se nisu odrekli partijske knjižice ni Jugoslavije, ili radi vlastitog bogaćenja, ili radi planskog uništavanja Hrvatske, bili su na istom zadatku, bili su u svojevrsnoj pljačkaškoj velikoj koaliciji. Poznat je velikosrpski plan o ekonomskom preuzimanju Hrvatske iz „Memoranduma 2 Sanu“, plan kako poraziti Hrvatsku poslije izgubljenog rata.
Eto, upravo to nam se događa pred očima, a kada do kraja eksplodira afera Agrokor bit ćemo svjedoci uspješno provedene strategije ekonomskog uništenja Hrvatske, a realizacija velikosrpskog plana potpomognuta petom kolonom u Hrvatskoj uskoro bi mogla dobiti baš takav epilog.
Ako je istina, a istina je da je u vrijeme Domovinskog rata na djelu bila funkcionalna pljačkaška velika koalicija, a ona se formalno i legalizirala pod okriljem Vlade nacionalnog jedinstva, analogno tome glavni akteri i zagovornici te velike koalicije i danas hrvatske političke elite guraju u istu takvu koaliciju s ciljem da se što više sakrije taj epski pljačkaški pohod. Istovremeno se zakulisno vodi velika politička bitka, bitka oko toga na čija će leđa pasti teret propasti Agrokora koji bez ikakve sumnje korijene svog poslovnog neuspjeha ima upravo u samim početcima privatizacije i pretvorbe.
Percepcija je neumoljiva i percepcija gotovo uvijek odlučuje svake izbore pa će i ovaj puta biti tako. A medijski stvorena percepcije nam govori da je za sve kriv dr. Franjo Tuđman i HDZ. Potpuno je razvidno da Andrej Plenković nema apsolutni ništa sa pljačkom stoljeća, isto tako nema krivnje ni na Davoru Bernardiću. Svima je jasno da je u svim Hrvatskim strankama ogroman broj poštenih ljudi koji podjednako trpe ovu nadolazeću gospodarsku krizu. Bez obzira što je ovo istina, što su ovo činjenice, propast Agrokora i urušavanje gotovo cijelog hrvatskog gospodarstva past će na leđa HDZ-a stostruko jače nego što se to dogodilo u slučaju Sanader. I to nije slučajno, to je plan u sinergiji unutarnjih i vanjskih neprijatelja te stranke.
Andrej Plenković je mjesec dana prije zadnjih parlamentarnih izbora proglasio Most strateškim partnerom, a iz prijašnjeg iskustva s Mostom iz Vlade Tihomira Oreškovića, Plenković je točno i precizno znao tko je i što je Most. Znao je da je Most bio rušitelj te Oreškovićeve Vlade, znao je da su notornim ucjenama željeli pribavit što više ne pripadajuće vlasti osvajajući ministarstva i kadrove. Znao je i da su Most i Orešković rušili Karamarka još uvijek člana HDZ-a, a ne obrnuto kako je to demagoški prezentirano. Most je išao protiv HDZ-a, protiv Karamarkove ali i Plenkovićeve stranke, a bezbroj puta su to javno i rekli, tvrdeći da se promjenom jednog čovjeka nije ništa dogodilo.
Plenković je Most proglasio strateškim partnerom, Pupovca i manjince je prigrlio zbog njihovih 8 ruku, a Hasanbegovića, Esih, Klimana, Culeja, Miru Kovača i ostale domoljube stavio je na liste, jer je znao da bez Mosta, Pupovca i ovih domoljuba ne može dobiti izbore. To je istina jedan kroz jedan, kao što je i istina da Plenković nikada ne bi dobio Pupovca i manjince za partnere da je kojim slučajem Zlatko Hasanbegović ostao ministar kulture.
Plenković je znao da se Most nije promijenio i da će prvom prilikom ponovo nagaziti HDZ i na temelju te činjenice stvarao je pričuvni plan, što učiniti nakon dekapitacije Mosta, ako do toga dođe, a došlo je. Tu novu Plenković-„gremijevsku“ strategiju diktira objektivan odnos političkih snaga na tržištu i koalicijski potencijal koji može zagrabiti. Potpuno je razvidno da taj koalicijski potencijal na desnici ne postoji i Plenković je natjeran na ideološki neprincipijelne koalicije s ljevicom. Čini se, stavljen je pred zid, a afera Agrokor koja mu se svaljuje na pleća, koja ponovo prijeti HDZ-u daleko teže nego u slučaju Sanader, koja prijeti nestankom HDZ-a, dotjerala je Plenkovića ravno pred vrata velike koalicije i nove Vlade nacinalnog jedinstva. Ta Vlada nacionalnog jedinstva, sa istim onim savjetnicima koji su činili Vladu nacionalnog jedinstva u vrijeme najveće agresije i pljačke Hrvatske trebala bi sada sanirati ogromne gospodarske štete koje nam nanosi afera Agrokor, trebala bi sakriti individualnu odgovornost kreatora pljačke stoljeća i uz najmanju kolateralnu štetu sve što je moguće sakriti pod tepih radi neke kvazi stabilnosti Hrvatske. U toj konstelaciji snaga, novo-stare velike koalicije, represivni aparat, DORH i USKOK imat će zadaću, umjesto otkrivanja masovne korupcije i pljačke, kontrolirati štetu za račun onih nedodirljivih koji su u to upleteni. A sve na štetu hrvatskih građana!?
Je li to doista jedini i pravi put i ima li Plenković snage, državništva za neko drugo rješenje kada se objektivno čini da nema!?
Pravi generali, pravi državnici uvijek moraju imati pričuvni plan, a mogućnosti postoje. Ako HDZ ne želi do kraja izgubiti svoj kršćansko demokratski identitet državotvorne stranke hrvatskog naroda, mora raskinuti sve neprincipijelne koalicije s ideološkim i stvarnim neprijateljima Hrvatske i izaći na izbore ujedinjen s Brunom Esih, Zlatkom Hasanbegovićem i svim onim domoljubnim pojedincima i udrugama s kojima smo u velikom zajedništvu promijenili Ustav Republike Hrvatske nakon referenduma o braku. Na valovima tog referenduma HDZ je pod vodstvom Tomislava Karamarka osvojio pet pobjeda u nizu, potpuno je slomio Milanovićev SDP i otvorio vrata Plenkoviću za zadnju pobjedu. U tom domoljubnom zajedništvu osvojili smo Pantovčak gdje stoluje Kolinda Grabar Kitarović. Jedino zajedništvo svih demokršćanskih snaga, branitelja, zajedništvo Pantovčaka, Banskih dvora i Crkve može garantirati budućnost Hrvatske, može garantirati otkrivanje mentalno-komunističkih pljačkaša Hrvatske i konačno riješiti mračne utege iz falsificirane hrvatske povijesti.
Mnogi će reći da ova strategija donosi gubitak izbora, mnogi će primijetiti da ova strategija Most i Živi zid gura u koaliciju s komunistima. Pa šta onda ako se to dogodi? Nismo li bili najjači iz pozicije u opoziciji učinivši promjene koje nitko nije ni sanjao. Možemo li mi iz opozicije snažnim referendumskim inicijativama mijenjati Hrvatsku koja se ne će temeljito promijeniti unutar Hrvatskog sabora na korist Hrvatske, a pogotovo ne u velikoj koaliciji. Hrvatska se može mijenjati jedino snažnim referendumskim inicijativama, a taj demokratski alat koji je donosio plodove potpuno je zanemaren. Hrvatskom narodu treba vratiti referendumsku snagu, dati mu vjeru, nadu da narod, a ne političke elite, može mijenjati Hrvatsku. Za domoljubno zajedništvo i jedinstvo ima još puno dubljih razloga.
Postavlja se pitanje hoćemo li mi ponovo biti „Za dom spremni“ braniti našu Domovinu od svih mogućih, objektivno prijetećih ugroza?