Spektakularno lijepa građevina nove Aleksandrijske biblioteke, podignuta je u istočnoj luci, u aleksandrijskoj četvrti Selsela, odmah pokraj sveučilišnog kompleksa u Shatbyju, a neposredno uz more od kojeg je dijele samo ulica i pješčana plaža. Pretpostavlja se da se i drevna knjižnica nalazila upravo na tom mjestu, u staroj kraljevskoj četvrti koja se tada zvala Brocheum
Iz daljine izgleda poput veličanstvena sunčeva diska što izranja iz mora. Iz blizine je, pak, riječ o jednoj od najljepših građevina svijeta – novoj Aleksandrijskoj biblioteci koja je sagrađena na mjestu nekadašnje najslavnije biblioteke antičke civilizacije, koju je zapalio Julije Cezar. Pritom je malo arhitektonskih zdanja u svijetu koja su zbog osobite ljepote, jedinstvenosti i spektakularnosti gradnje – postale ikonama stoljeća, kao što je slučaj s Aleksandrinom.
Veličanstveno zdanje nastalo je 20 godina nakon što se pojavila ideja o gradnji nove Aleksandrine, kao obnovljene stare biblioteke koja je u helenističko doba simbolizirala sveukupno svjetsko znanje i sva znanstvena dostignuća. Kada je izgrađena, 2002. godine, dr. Ismail Serageldin, direktor nove Aleksandrine, nagovijestio je kako će bibilioteka biti „novi vibrantni intelektualni centar i mjesto susreta različitih civilizacija“ i tako oživjeti mit koji stoljećima prati drevnu knjižnicu.
Spektakularan disk građevine podignut je u istočnoj luci, u aleksandrijskoj četvrti Selsela, odmah pokraj sveučilišnog kompleksa u Shatbyju, a neposredno uz more od kojeg je dijele samo ulica i pješčana plaža. Pretpostavlja se da se i drevna knjižnica nalazila upravo na tom mjestu, u staroj kraljevskoj četvrti koja se tada zvala Brocheum, gdje su poslije pronađene ruševine grčko-rimske civilizacije.
No, čak ni arheolozi nisu nikada pronašli ostatke stare Aleksandrine, koja je u doba helenizma bila poznata diljem svijeta po najnovijim otkrićima iz matematike, astronomije i drugih znanosti.
Prva Aleksandrina
Drevna Aleksandrijska bibilioteka, prva Aleksandrina, bila je središte helenističke kulture i najvažnija bibilioteka antičkog svijeta, u kojoj su cvjetali književnost, filologija i egzaktne znanosti, najviše matematika, geometrija, fizika i astronomija. Utemeljio ju je egipatski vladar grčkog podrijetla, Ptolomej I., u trećem stoljeću prije Krista u Aleksandriji, jednom od najljepših i najznačajnijih gradova tadašnjeg svijeta. Knjižnica je uskoro postala simbolom helenističke civilizacije, znanja i napretka, te prvi svjetski sveučilišni centar u kojem su studirali najznačajniji umovi epohe, od Euklida i Herona Aleksandrijskog do Ptolomeja i Arhimeda.
Biblioteka je počivala na ideji Aristotelova liceja, a trebala je, u skladu sa snovima Aleksandra Velikoga, osnivača Aleksandrije promovirati ideju univezalnog znanja. Već tada je funkcionirala kao svjevrsna nakladnička kuća, a tik pored nje uzdizao se muzej. Imala je katalog za svih 700.000 knjižnih svitaka, koji su bili uredno složeni i klasificirani, po čemu je anticipirala suvremenu dokumentaristiku. Uz to, stari Aleksandrijci poznavali su institut autorskih prava, a pri posudbi svitaka iz knjižnice, obvezno se izrađivala – kopija.
Jedan od najznačajnijih ravnatelja knjižnice bio je Aristofan Bizantinac (257. pr. Kr. – 180. pr. Kr.), grčki gramatičar, poznat po priređivanju kritičkih izdanja autorskih tekstova. Skupina od 70 rabina upravo je u drevnoj Aleksandrijskoj knjižnici prevela Stari zavjet s hebrejskog na grčki jezik. U drevnoj knjižnici, Euklid je postavio temelje geometrije, a Arhimed, grčki matematičar, fizičar i izumitelj formulirao temeljne principe fizike. Eratosten Kirenjanin, grčki učenjak, u tom oplemenjujućem ambijentu, izračunao je opseg Zemlje. Tamo su knjige izučavali i brojni grčki pjesnici, na primjer Kalimah, koji je napisao 800 knjiga, te Teokrit, poznat po pastoralnim pjesmama, a potom i Aristarh sa Samotrake, filolog i gramatičar, koji je zaslužan za uređivanje tekstova „Ilijade“ i „Odiseje.
Prema navodima grčkog povjesničara, Plutarha, biblioteku je zapalio rimski imperator Cezar boreći se u Aleksandrijskom ratu 47. g. pr. Kr. na strani egipatske kraljice Kleopatre. Četiri stoljeća poslije, kršćani su uništili hram Serapeum koji se uzdizao pored knjižnice. Najslavniju knjižnicu svih vremena dokrajčili su Arapi koji su 642. godine, punih šest mjeseci svoje parne kupelji grijali vatrom zapaljenom na knjižnim svitcima.
Nova Aleksandrina
Novu, doista senzacionalnu građevinu Aleksandrinu, projektirao je mladi norveški studio Snohetta, a sveukupno je koštala više od 215 milijuna dolara, što su financirali Egipat, arapske zemlje i UNESCO.
Biblioteka se proteže na zemljištu površine 40.000 četvornih metara, ima 70.000 kvadrata na 11 katova – četiri pod zemljom i sedam nad zemljom. Grandiozni komplekst obuhvaća biblioteku, Kongresni centar sa 3200 sjedećih mjesta, Znanstveni muzej, planetarij sa stotinjak sjedećih mjesta, Istraživački centar, laboratorije, Školu za infomacijske znanosti i Biblioteku za slijepe. Zaposleno je 578 ljudi, od kojih 20-ak stručnih vodiča za glavne svjetske jezike, uključujući i grčki.
U biblioteci može istodobno raditi 3500 ljudi, a pri otvorenju je imala 500.000 izdanja. Kapacitet knjižnice iznosi 8 milijuna publikacija. Egipatska vlada darovala je zemljište, platila gradnju konferencijskog centra i konzultante, što je povećalo proračun na 182 milijuna dolara.
Ideja o gradnji nove Aleksandrijske knjižnice rodila se sedamdesetih godina među studentima i profesorima na Aleksadrijskom sveučilštu, koji su poželjeli „hram znanja po svjetskim standardima“. Kjučnim se smatra sastanak održan 1990. u Asuanu, kada su potpisnici Asuanske deklaracije, pozvali sve vlade svijeta, nevladine organizacije, državne i privatne ustanove, fondacije, knjižnice, arhive, te poznate pojedince i stručnjake, da podrže povijesnu odluku o obnovi najpoznatije knjižnice svih vremena.
Za počasnu predsjednicu konferencije izabrana je Susan Mubarak, koja je diplomirala političke znanosti i sociologiju, a među Egipćanima je bila poznata po svom radu u karitativnim, školskim i ženskim organizacijama, te po obnavljanju sela poslije potresa 1992. godine. Među potpisnicima deklaracije najviše su se isticali, jordanska kraljica, Noor Al-Husein, talijanska senatorica za vanjske poslove, Susanna Agnelli, monegaška princeza, Caroline, nekdašnja grčka glumica, a tadašnja članica grčkog parlamenta, Melina Mercouri i francuski predsjednik, François Mitterand.
Samo 24 sata nakon završetka sastanka, arapske zemlje donirale su Egiptu 65 milijuna dolara. Šeik, Zaid bin Sultan iz Arapskih Emirata, darovao je 20 milijuna dilara, irački predsjednik, Saddam Hussein, prije Zaljevskog rata prijateljski raspoložen prema Egiptu, dao je 21 milijun, a Saudijska Arabija pomogla je gradnju sa 23 milijuna dolara. Gradnja je počela 1991., a kamen temeljac položio je egipatski predsjednik.
Savršenstvo kruga
Na međunarodni natječaj 1984., pristigla su 523 rada iz 40-ak zemalja. Stručni žiri izabrao je fascinantan rad mladih, relativno nepoznatih arhitekata iz norveškog studija Snohetta – trojice Norvežana, te Austrijanca i Amerikanca. Specijalizirani britanski časopis za arhitekturu i graditeljstvo, proglasio je projekt Aleksandrine, u vrlo oštroj konkurenciji – najboljim svjetskim radom. Među ostalim, projekt Aleksandrine je pobijediio i projekt tunela između Danske i Švedske i zgradu Instituta za biologijske znanosti u Hong Kongu. Projekt je potom izvela egipatska građevinska kompanija, koja je upotrijebila poseban beton otporan na sol i vodeni pritisak.
Već na ulazu vidljiva je monumentalnost građevine i težnja grandioznosti. Posjetitelja u predvorju dočekuju mozaici, premješteni s drevnih zidina koje su radnici pronašli dok su gradili Aleksandrinu. Tamo je 12 metara visok kip Ptolomeja II., kojega su u aleksandrijskoj luci otkrili francuski arheolozi.
Prema mišljenju Austrijanca, Christopha Kapellera, jednog od autora i supervizora, odlučili su se za kružni, odnosno cilindrični oblik zgrade koja svojom prednjom polovicom, bližom moru, pod nagibom od 16 stupnjeva uranja u bazen s vodom. „Tako nas zgrada vraća u prošlost, ali i vodi u budućnost“, kazao je Kapeller. Po njemu, krug predstavlja savršenost i znanje, a istodobno cijelo zdanje, od kojeg doslovce zastaje dah – „simbolizira uzdizanje egipatskog Sunca kulture iz vode koje će osvijetliti čitav svijet“.
Krov je napravljen od stakla i aluminija, podsjeća na divovski mikročip promjera 160 metara, a predstavlja budućnost i digitalnu revoluciju. Zgrada je opasana impresivnim polukružnim zidom koji je izgrađen od vrlo kvalitetnog, nepoliranog asuanskog crvenog granita. Na njemu je norveški umjetnik, Jorunn Sannes, pomoću kompjuterske tehnnologije i kaligrafije ugravirao slova iz, navodno, svih poznatih svjetskih pisama, od hijeroglifa do suvremenih jezika.
Okolica bibilioteke usklađena je s mediteranskom prirodom – okružena je ju palmama i maslinama. Za uređenje unutrašnjosti, najviše zidova, korišten je granit iz Zimbabvea, a za parket – sjevernoamerički hrast.
Okrenuta i budućnosti…
Kompleks, zapravo, objedinjuje tri zgrade: knjižnicu, konferencijski centar koji je prvi završen još 1992., te planetarij izrađen kao simbol mjeseca, od čelika, betona i posebnog zaštitnog stakla. U planetarij stane stotinu ljudi, a u podrumskom dijelu nalazi se Znanstveni muzej koji prikazuje najveća znanstvena dostignuća naše civilizacije. Obojen je u žuto, crveno i plavo, što simbolizira faraonsku, grčku i rimsku kulturu.
Biblioteka je u godini otvorenja, 2002., imala 500.000 publikacija, no ideja je bila da se taj broj poveća na osam milijuna primjeraka. Bilo je predviđeno da će biblioteka imati oko 50.000 zemljopisnih karata, 100.000 rukopisa, 10.000 rijetkih knjiga, 200.000 audiovrpci i 50.000 videovrpci.
Knjige pokrivaju egipatsku i mediteransku civilizaciju, umjetnost, znanost, tehnologiju, religiju, sociologiju i sva ostala područja. Većinu su donirale vlade arapskih i europskih država, te stručne organizacije i pojedinci. Francuzi su donirali originalne dokumente o gradnji Sueskog kanala, Španjolci su poslali poznatu zbirku s tisuću dokumenata iz Córdobe i Escoriala o arapskoj vezi sa Španjolcima, a Norveška, Brazil, SAD, Rusija, Kina, Japan i Turska darovali su mnoge knjige, rukopise i druge dokumente. Grčka je donirala kopiju znamenitog zemljovida svijeta iz Ptolomejeva doba, kojom se 1500 godina kasnije poslužio Kristofor Kolumbo tražeći put za Indiju. Italija je putem UNESCO-a utemeljila specijalni laboratorij za restauraciju knjiga i svitaka.
Naravno, ideja je bila da se skupe svi originali i biblioteka digitalizira, te da Aleksandrina ne bude samo okenuta prošlosti i staroj slavi, nego i prema budućnosti…