Baština Portugala – dar Hrvatskoj

Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Lisabonu angažiralo je stručnjake Nacionalnog muzeja azulejosa u Lisabonu (Museu nacional do Azulejo) za procjenu i točno datiranje pločica, a nakon spoznaje o njihovoj iznimnoj vrijednosti, donijelo je odluku da se skinu sa zidova, jer čine osobito vrijedan dio umjetnina iz objekata preuzetih sukcesijom bivše države, te da se jedanaest od ukupno sedamnaest panoa, doniraju MUO-u. Najveći zaslužnik za ovu iznimnu donaciju, bio je veleposlanik RH, Ivica Maričić

Nedavna donacija jednog od najznačajnijih umjetničkih segmenata Portugala – jedanaest panoa tradicionalnih umjetničkih pločica azulejosa, koje je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske darovalo zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt – velika je svečanost za hrvatsku kulturu.

Azulejosi su, naime, neprocjenjiva umjetničko-povijesna baština Portugala, a ta jedinstvena darovnica se u muzeju, prije restauracije, može vidjeti na prigodnoj izložbi u koncepciji Marine Bagarić, sve do kolovoza. Plavo-bijele pločice datiraju iz 18. stoljeća i pripadaju tzv. “zlatnom dobu azulejosa” iz vremena vladavine Ivana V. (1706.-1750.) i procvata baroka, kada su se njima ukrašavale crkve, samostani, palače i građanske kuće, ne samo u Portugalu, već i diljem portugalskog imperija. Čitavo to razdoblje je i nazvano po portugalskom kralju Ivanu V. – estilo joanino.

Pločice su nekad ukrašavale zidove prostorija zgrade veleposlanstva bivše države, a zgrada je sukcesijom diplomatsko-konzularne imovine pripala Hrvatskoj 2006. godine. Početkom 2014., kada je pokrenut postupak prodaje zgrade, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Lisabonu angažiralo je stručnjake Nacionalnog muzeja azulejosa u Lisabonu (Museu nacional do Azulejo) za procjenu i točno datiranje pločica. Nakon spoznaje o njihovoj iznimnoj vrijednosti, odlučeno je da se pločice skinu sa zidova, a kako čine osobito vrijedan dio umjetnina iz objekata preuzetih sukcesijom bivše države, jedanaest od ukupno sedamnaest panoa, donirano je MUO-u. Najveći zaslužnik za ovu iznimnu donaciju bio je veleposlanik RH, Ivica Maričić. Nakon dozvole nadležnih portugalskih vlasti za trajni izvoz pločica iz Portugala i sklopljenog Darovnog ugovora, pločice su odvezene u muzej, a preostalih šest panoa ostalo je novoj zgradi Veleposlanstva RH u Lisabonu.

Povijest portugalskih azulejosa

Povijest azulejosa, s kojima se Portugal kao jednim od najosebujnijih umjetničkih izričaja upisao u svjetsku kulturupočinje na kraju 15. stoljeća, kada je kralj Manuel I. posjetio Španjolsku. Impresioniran hispano-moresknim palačama koje je na putu vidio, osobito Alcazarom u Sevilli, ekstravagantni je kralj svoju rezidenciju u Sintri, odlučio uresiti španjolskim pločicama. Iz Seville su uvezene različite vrste pločica: od onih koje su svojom jednoličnom ocaklinom imitirale dijelove mozaika, do pločica ujednačenih dimenzija, s motivima astrolaba ili lista vinove loze. Njihova je primjena ipak prilagođena portugalskom ukusu – kompozicije su apstraktnije, a izostala je i veza keramike sa složenim štukaturama andaluzijskih interijera.



Sam termin azulejo, također je preuzet iz španjolskog jezika, a podrijetlo mu je u arapskoj riječi – azzelij (al zellige) i znači glatki, ravni kamen. Izvorno su ocakljene keramičke plohe trebale imitirati kameni mozaik. Orijentalnim se utjecajem smatra i svojevrsni “strah od praznog prostora”, koji se ogleda u načinu uporabe dekorativnih keramičkih pločica u portugalskoj arhitekturi. Azulejosima se prekrivaju velike površine zidova u svim prostorijama – jednako u reprezentativnima i u servisnima – a u glasovitoj palači u Sintri, keramičke oplate ukrašavaju i vanjska stubišta i vrtnu arhitekturu.

Tijekom 16. stoljeća, portugalski su velikaši za svoje vile u stilu talijanske renesanse, naručivali iz Italije i Flandrije višebojne keramičke panoe izvedene u netom usavršenoj tehnici majolike. Flandrijski su majstori i sami sredinom stoljeća na Iberskom poluotoku počeli osnivati radionice za izradu oslikanih keramičkih panoa, a tehniku majolike, uskoro su svladali i domaći majstori. Produkcija se povećala, a proširio se i repertoar tema i dekorativnih motiva koji su preuzimani s tkanina i sagova, iz arhitekture i prirode. Popularne su bile i groteske, nadahnute Rafaelovim u vatikanskim loggiama. Na keramičke se pločice prenosio i tipičan motiv nizozemskoga slikarstva bogati cvjetni aranžaman u vazi ili košari, za koji Portugalci koriste arapski termin – alboradda.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća, postao je značajan uvoz velikih dekorativnih panoa iz Nizozemske, a portugalska sklonost ekstenzivnom opločavanju interijera – profanih i sakralnih – vidljivija je bila nego ikada. Na uvezenim su panoima bili uglavnom prizori biblijske tematike, no pojavljivale su se i galantne scene. Pod utjecajem dalekoistočnog porculana, dominatna je bila kombinacija dviju boja – bijele pozadine i slikarije u nijansama modre. Na portugalsko tržište Nizozemci su izvozili i svoj tipični proizvod pločice oslikane pojedinačnim motivom (enkele tegels). Kao odgovor na konkurentnu nizozemsku robu, portugalske su radionice azulejosa, počele angažirati pripadnike slikarskoga ceha, koji su, svjesni svoga umijeća, potpisivali svoje radove.

Azulejos je tijekom 18. stoljeća definitivno dobio status umjetničkog djela. Produkcija je vrlo velika uz apsolutna dominaciju modro-bijelih panoa, koji su se izvozili i u Brazil. Portugal je, naime, u tom razdoblju prosperirao upravo zahvaljujući brazilskim prirodnim bogatstvima. Oko 1720. godine, u umjetnosti azulejosa se pojavio jedan od specifičnih portugalskih motiva ljudski lik u prirodnoj veličini, sastavljen od keramičkih pločica, obrezanih tako da slijede obris figure. Ta “figura dobrodošlice” (figura de convite) smještala se na ulazu palače ili vile, na stubištu ili u hodniku, bila je odjevena kao dvorjanin vratar ili kao ratnik, a pomno slikani dijelovi njegove odjeće često su bili izvedeni zlatnožutom ocaklinom.

Sredinom 18. stoljeća prihvaćen je repertoar rokoko oblika, a glavna tema postali su prizori iz aristokratskog života. Postupno se u modu vratilo i polikromno oslikavanje keramičkih pločica. Važan događaj u povijesti azulejosa, predstavljao je snažan potres koji je 1. studenoga 1755. pogodio Lisabon. Tada su se, zbog potrebe za brzom izgradnjom i opremom interijera, u proizvodnji slikanih pločica koristili jednostavniji motivi i ornamenti kakvi su bili popularniji u ranijim razdobljima. Taj je tip azulejosa nazvan – “pombalinskim”, prema Sebastiaou de Melu, markizu od Pombala, ministru kralja Josipa I., zaslužnom za obnovu grada. Kraj 18. stoljeća donio je pak klasicistički repertoar i u slikarstvo na keramici, a motivi su često bili naslikani na apstraktnoj bijeloj pozadini.

Francuska okupacija na početku 19. stoljeća zaustavila je razvoj azulejosa u Portugalu, a neke su stare manufakture, prestale s radom. Poticaj za novi početak proizvodnje dalo je opet veliko brazilsko tržište i majstori koji su za vrijeme francuske okupacije emigrirali u tu prekooceansku portugalsku koloniju, a poslije se opet vratili u Portugal, donoseći sa sobom trend prekrivanja cijelih pročelja zgrada keramičkim pločicama. Epoha secesije, koju je u europskoj arhitekturi obilježila upravo sklonost dekorativnoj keramici, Portugalu je, neočekivano, donijela nikad suzdržaniju uporabu azulejosa, pa se novi povratak toj tradicionalnoj umjetnosti, dogodio tek poslije Drugog svjetskoga rata, s velikim procvatom keramike kao umjetničkog medija.

Donacija Zagrebu

Panoi keramičkih pločica donirani Zagrebu, djelo su lisabonskih radionica iz druge četvrtine 18. stoljeća. Na osam panoa naslikane su figure u pejzažu i galantne scene, uobičajene za azulejose koji su ukrašavali privatne interijere. Kavaliri i dame odjevene i počešljane po francuskoj modi s kraja 17. stoljeća, šeću perivojima: kultivirani okoliš dvorca katkad samo sugeriraju detalji, a katkad složenija parkovna arhitektura ili gotovo cijele građevine. Primjećuje se razlika u vještini slikara, osobito u ovladavanju perspektivom. Također, pojedinosti ukazuju na korištenje grafičkih predložaka ili slikanje po naravi. Tako je na panou s dva muškarca koji na obalu izvlače brod, u pozadini pedantno naslikana fantastična građevina, kakvu susrećemo na francuskim grafikama 18. stoljeća. Na dva dugačka panoa naslikani su, očito prema živim modelima – razigrani psi, ibički hrtovi. Na jednom su uskom panou naslikani samo jedrenjak na pučini i mala barka na obali u prvom planu. Cijeli je prizor stao na širinu dviju pločica i na uske fragmente s lijeve strane izrezane dijelove trećeg niza pločica. Desni kraj male barke nedostaje, pa je vjerojatno i on odrezan. Takvo kadriranje prizora navodi na zaključak da je on bio dio veće cjeline, ali je prilagođen formatu nove zidne plohe na koju je premješten. Detalji na dugačkom panou s prizorima ljudi i brodova potvrđuju nekim detaljima izmjene do kojih je došlo prilikom relokacije azulejosa, ali su njegovi akteri ribari I trgovci – naslikani s mnogo duha I šarma. Čovjek koji čisti ribu blizak je atmosferi nizozemskih genre prizora.

Dva se panoa izdvajaju iz homogene grupe, jedan svojom kvalitetom, a drugi svojom izvornom namjenom. Na prvom je panou naslikan samo raskošan okvir arhitektonskih elemenata – profilirana baza i dva stupa koja nose gređe. Sve su sastavnice vješto naslikane: girlande, vitice i rocaille, a na sredini baze prikazana je vaza ukrašena jednakim elementima. Odgovara joj na sredini gređa naslikan štit s licem kerubina. Sredina panoa nije ukrašena, čine je samo glatke, bijele pločice. No, kako su bijele pločice koje graniče s okvirom izrezane i prilagođene nepravilnim formama modro oslikanih pločica, te naknadno s njima spojene, može se pretpostaviti da se u sredini okvira nekoć nalazio slikani prizor, što bi dopustilo i raniju dataciju panoa. Drugi pano pripada tipu azulejo de figura avulsa, odnosno keramičkom panou u kojem je svaka pločica oslikana posebnim motivom (cvijet, plod, životinje, ljudske figure). U ovom je primjeru riječ o različitim cvjetovima koji se izmjenjuju s četvorolistima na sjecištu dijagonalnih linija. Uz pano se nalaze i pločice oslikane tzv. “motivom neravnoga kamena”, odnosno pločice čiji oslik imitira kamenu plohu i koje su se postavljale na samo podnožje zida, kao baza bogatije oslikanim panoima. Azulejo de figura avulsa bili su namijenjeni manje reprezentativnim prostorima. Kod imućnih su naručitelja takve pločice bile kombinirane s trompe l’oeil prikazima kuhinjskoga posuđa, divljači, peradi ili riba obješenih na kuke.

Zbirka od 8000 umjetnina

Zbirka keramike Muzeja za umjetnost i obrt broji više od 8000 umjetnina i jedna je od najstarijih muzejskih zbirki. Najstarije umjetnine u podzbirci građevinske keramike, fragmenti su perzijskih pločica iz 15. stoljeća, koje je iz zarobljeništva u Taškentu tijekom Prvog svjetskoga rata donio u Zagreb, inž. Aleksandar Reicher. Atraktivne španjolske oplatne pločice iz 16. stoljeća, te nizozemske iz 17. i 18. stoljeća, kupljene su od njemačkog kipara i kolekcionara, Jakoba Krautha, u prvim godinama postojanja Muzeja.

Zbirka je obogaćena i razmjenom s muzejom u Brnu, potom kupnjom pločica na Gospodarskoj i industrijskoj izložbi u Trstu 1882. godine. A 1885. je Iso Kršnjavi nabavio pločice koje je izradila Obrtna škola u moravskom Znaimu.

Tri tipične nizozemske barokne pločice ukrašene pojedinačnim motivima (pejzaži, sakralna tema), stigle su otkupom zbirke zagrebačkog kolekcionara – liječnika, dr. Josipa Fona, 1890. godine. Seriju pločica iz svoje recentne proizvodnje darovala je i engleska tvornica Minton 1880-ih. Zanimljive su i pločice novijeg datuma, pojedinačne ili u dekorativnim keramičkim panoima, proizvedene u epohi historicizma i secesije u austrijskim i hrvatskim tvornicama, a u zbirku su gotovo bez iznimke dospjele zbog renoviranja prostora u kojima su se nalazile.

Bez obzira na starost i podrijetlo, sve pločice u zbirci svjedoče o kulturi življenja u kojoj su upravo keramičke oplate zbog svoje dvostruke naravi bile izuzetno popularne jer su, kao i danas, imale i praktičnu i dekorativnu namjenu. U stalnom postavu muzeja danas su izložene i španjolske i nizozemske oplatne pločice. Dok u dvorani renesanse pokazuju način oplemenjivanja prostora tijekom 16. stoljeća, na izložbi studijske zbirke keramike, ilustriraju domete nizozemskih proizvođača 18. stoljeća.

Dakako, donacijom azulejosa, zbirka je sada zaokružena pravom slikom o povijesti ove jedinstvene europske umjetnosti, koja je održavala visok stil i kulturu življenja.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI