Čudesno očuvana tijela svetaca

18.09.2017., Rijeka - Sarkofag s neraspadnutim tijelom sveca Leopolda Bogdana Mandica stigao je u Rijeku i izlozen je u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske. Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Bavarsku stigmatičarku i mističarku, Tereziju Neumann, pitao je 1928. dalmatinski svećenik, dok se nalazila u stanju povišenog mira, dakle, transa, jesu li kosti što se čuvaju na oltaru Sv. Dujma u splitskoj katedrali, zaista kosti svečeve. Terezija je odmah ispravila pogrešku i odgovorila: ‘Dotični mučenik nije bio, kao što to misle svećenici u Splitu, poslan od Sv. Petra da naviješta vjeru, nego on spada u IV. stoljeće, kada je bio i mučen, a njegovo tijelo nije u Splitu, nego u Rimu’

Zagonetno očuvana tijela davno umrlih svetaca i blaženika, telepatija, “čitanje” zračenja Zemlje i podzemnih voda pomoću sideričnog njihala ili vilinskih rašlji – samo su neke pojave koje je u svojoj izvanrednoj knjizi, “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča”, istraživao splitski svećenik, dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.).

Nadopunjena mnogo godina kasnije znanstvenim opservacijama nećaka dr. Miroslava Matijace – poznatog zagrebačkog psihijatra, dr. Bartula Matijace, dugogodišnjeg liječnika u Bolnici Vrapče – nastala je neobična knjiga u kojoj teolog i znanstvenik nastoje razgrnuti veo tajni s neobičnih pojava i sposobnosti pojedinaca koji su mogli komunicirati na daljinu, imali moći proroštva, telepatije, vidovitosti, itd., a čije su moći zabilježene tijekom tisuća godina, od prastarih kronika najstarijih civilizacija do danas.

Dr. Miroslav Matijaca, među ostalim, opisuje fascinantan slučaj očuvanja tijela umrlih svetaca na primjeru jednog od najslavnijih hrvatskih svećenika u svijetu – blaženog oca Leopolda Mandića koji je u Padovi, četrdeset godina obavljao službu Božju, ispovjedajući puk.

Slučajevi telepatije kod svetaca

Nedavno je umro u Padovi jedan naš sunarodnjak i zemljak, kapucin o. Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.) iz Hercegnovog u Boki kotorskoj. Silan svijet pratio je njegove zemne ostatke. Na glavnoj gradskoj ulici kuda je prolazila žalobna povorka morao je više od dva sata biti obustavljen svaki promet. Brojni umjetnici nastojali su potomstvu sačuvati izraz njegova neobična lica. Osobito su zapažene uljena slika padovanskog profesora G. Mincatoa i rad u terakoti, profesora L. Strazzabosca. Jedan njegov subrat iz istog reda, otac Pietro da Valdiporro, opisao je njegov život u odebljoj knjizi koja je, u manje od godinu dana, doživjela drugo izdanje.”



U životu oca Leopolda ima mnogo neobičnih crta, neke se činjenice možda neće moći naravski protumačiti, dok su druge, premda neobične, ipak prirodne, jer svaki svetac krije u sebi silne duševne snage. Iz mnoštva ovakvih činjenica iz života oca Leopolda donosimo tek jednu. Pripovijedao je Padovanac, Giuseppe Bolzonella:

Jednog jutra 1939., otišao je otac Giuseppe, po svom običaju, da se ispovjedi kod o. Leopolda. Čim je kleknuo, prije nego li je i počeo nešto govoriti, otac Leopold, koji je izgledao silno pospan, počne, a da ga nije ni pogledao, u svim pojedinostima pripovijedati čin koji bijaše Bolzonella počinio. Kad je o. Leopold završio, Bolzonella, silno začuđen, reče: ‘Ali, oče, što se ovo događa? To je baš ono što sam ja Vama morao kazati’. Trgnuvši se iz svoje pospanosti, o. Leopold milo ga pogleda i odgovori: ‘Budite mirni i ne mislite više o tome!’” (Pietro da Valdiporro, P. Leopoldo da Castelnuovo Cappuccino, Padova, 1945., str.125).

Bavarsku stigmatičarku i mističarku, Tereziju Neumann, posjetio je 1928., pak, jedan dalmatinski svećenik i zapitao ju, dok se nalazila u stanju povišenog mira, dakle, transa – jesu li kosti što se čuvaju na oltaru Sv. Dujma u splitskoj katedrali zaista kosti svečeve? Ovom svećeniku bila je vrlo dobro poznata polemika što ju je sa splitskim stolnim kaptolom bio započeo i s neobičnom žustrinom vodio naš poznati arheolog, don Frane Bulić (1846.-1934.), a ticala se ličnosti zaštitnika grada i biskupije splitske. Bulić je dokazivao da je Sv. Dujam živio koncem III. stoljeća, te da je pod carem Dioklecijanom, početkom IV. stoljeća, pretrpio mučeničku smrt, a njegove kosti da se nalaze u Rimu.

Govoreći s Terezijom njemačkim jezikom, svećenik, koji je podržavao mišljenje Bulićevo, hotice ili nehotice u razgovoru za ime grada Splita upotrebi naziv Spoleto, umjesto Spalato. Terezija je odmah ispravila pogrešku, a na postavljeno pitanje je odgovorila: “Dotični mučenik nije bio, kao što to misle svećenici u Splitu, poslan od Sv. Petra da naviješta vjeru, nego on spada u IV. stoljeće kada je bio i mučen, a njegovo tijelo nije u Splitu, nego u Rimu”.

Sveti Dujam (Duje), nebeski zaštitnik grada Splita, rođen je u drugoj polovici 3. stoljeća u Antiohiji (Mala Azija) od oca Sirijca i majke Grkinje. Odgojen je u mješavini stare helenske i orijentalne kulture, iz koje se rodio i moderni čovjek. Primivši kršćanstvo, došao je u Solin (Salonu), gdje je, u tom središtu rimske provincije Dalmacije, kao biskup širio Kristovo Evanđelje. Za vladavine rimskog cara Dioklecijana, godine 304., Dujmu je mačem odsječena glava na javnoj egzekuciji (v. Miroslav Matijaca, Ivo Delalle, Lovre Katić, Željko Rapanić, Sveti Duje, Split, 1991.).

Neka tumačenja telepatskih pojava

U pokušaju da protumači pojavu čitanja misli kad emitent nije odveć udaljen od primatelja (percepijenta), danski liječik za živčane bolesti, dr. Alfred Lehmann, krenuo je od pretpostavke da osoba koja koncentrirano misli, svoje misli nesvjesno izgovara gotovo nečujnim šapatom, što ga ni osoba izoštrenih čula ne može razaznati. Uz pripomoć F. C. Hansena, profesora anatomije na sveučilištu u Kopenhagenu, izvedeno je u tu svrhu ravno tisuću vrlo brižno pripremljenih i realiziranih pokusa. Rezultat je bio uspješan u visokom postotku (A. Lehmann, “Aberglaube und Zauberei”, njemački prijevod po drugom danskom izdanju, Stuttgart, 1925.).

Znatan broj znanstvenika priznao je vrijednost spomenutih eksperimenata. Vrijednost im je, međutim, pokušao osporiti Karlo Krall (1863.-1929.) na temelju svojih pokusa (“Zeitschrift fur Parapsychologie”, 1926., str. 325. i 385.). Zanimljivo je pripomenuti da je Krall bio u svijetu poznat kao gospodar Elberfeldskih konja: Muhameda, Zarifa i Berta. Ti su konji, udaranjem svojih kopita, navodno, davali točne odgovore na postavljena pitanja iz matematike, o čemu je napisana bogata literatura, a u nas se tim pitanjem pozabavio časopis Hrvatska straža.

Nego, ima i eksperimenata koji su obavljani i u znatnoj međusobnoj udaljenosti odašiljača i primatelja ili su im oči i uši, ako su se nalazili u istoj prostoriji, bile tako zatvorene da je prenošenje misli na opisani način bilo apsolutno nemoguće, a ipak je tog prenašanja bilo mnogo više, no što bi se to moglo slučaju pripisati.

Profesor Prosper-René Blondlot (1849.-1930.) iz Nancyja pokušao je i takve slučajeve razjasniti krenuvši vrlo originalnim putem. U tamnoj sobi postavio je na glavu nekog čovjeka masku natopljenu kalcijevim sulfidom (CaS). Taj kemijski spoj svijetli u tmini ako na nj padaju bilo kakve zrake. Kad je Blondlot zamolio osobu pod maskom da na nešto intenzivno misli – maska se rasvijetlila. Iz te činjenice, Blondlot ovako zaključuje: “Sve zrake zavise od titraja, koji toliko daleko dopiru i mogu biti primljeni u razmjeru sa snagom koja ih proizvodi. Misli stvaraju valove koji se mogu uporediti s bežičnim električnim valovima, a mogle bi, u odgovarajućem djelokrugu, biti primljene od aparata koji im je jednako prilagođen.”

Na temelju takva zaključivanja, fenomen telepatije mogao bi se uporediti s fenomenom rezonancije u akustici, a širenje vibracija, sa širenjem radijskih valova. Međutim, naš je mozak, bez sumnje, neizmjerno finije i kompliciranije građe nego sprave s pomoću kojih se šalju ili primaju brzojavke ili radio-emisije. Mozak emitira zrake kad čovjek misli, a od svih neživih stvari zajedno, ne može se stvoriti nikakva misao. Misao pripada drugome redu. Misliti može samo živ čovjek. A čovjek ne živi ne prožima li ga vitalni princip, entelehija, kako ga je nazivao Aristotel, ili, što je isto forma, kako su govorili stari skolastici. Mi, da budemo jasni, ovaj životni princip nazivljemo dušom. Duša, dakle, vlada i upravlja mozgom i moždanim silama, a kako se to događa, ostat će, valjda, vječna tajna.

Radiestezija ili Siderično njihalo i vilinske rašlje

 

Riječ radiestezija, latinsko-grčka je kovanica (lat. radior = zračiti, grč. aistanomai = gledati, osjećati), a značila bi sposobnost nekih ljudi da osjete zračenja koja, navodno, izlaze iz podzemnih voda, iz ruda, kemijskih ili farmaceutskih produkata, zdravih ili bolesnih organa. Unutarnji osjet, koji tim povodom nastaje, prenosi čovjek na neki predmet koji drži u ruci. Najčešće su to rašlje – stari narodni izraz vilinske rašlje proizlazi iz drevnog vjerovanja u nadnaravna, vilinska bića. Ako netko želi ispitati, utječu li na nj radijacije, morao bi svoje misli upraviti na posve indiferentne stvari, na one koje nemaju nikakve veze s rašljama, njihalom ili prutom. Jer, ako bi počeo misliti o kretanju tih instrumenata u ovom ili u onom pravcu, smjesta bi se kretnje u tom pravcu i dogodile, bilo tu ili ne bilo ikakvih zračenja. A možda je tome tako jer je svaka misao jedna sila, kako je to tumačio još Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i filozof.

Kad eksperimentator svoje misli na rečeni način upravi na indiferentne stvari, neka drži njihalo nad vodom u desnoj ruci pred prsima, a lijevu (stisnutu) ruku neka stavi na lijevu stranu prsa. Ako je osjetljiv, njihalo će se početi njihati paralelno s njegovim tijelom, ako voda miruje, a u smjeru toka vode, ako voda teče. Čim spusti lijevu ruku, njihalo se prestaje njihati, pa makar se voda nalazila u posudi pred njim.

Oni koji imaju sposobnost osjetiti zračenje vode, osjetit će i radijaciju ostalih predmeta. Nad zlatom i srebrom njihalo pravi krug s lijeva na desno, nad mjedi s desna na lijevo, nad željezom njihalo opisuje ćirilsko slovo f, nad nerazvodnjenim mlijekom krug, a nad razvodnjenim mlijekom se njiše u istom smjeru kao i nad vodom. Slično je eksperimentirao i Goethe, o čemu se može pročitati u njegovu romanu, “Die Wahlverwandschaften” (Srodne duše).

Vrijedi zabilježiti i ove Goetheove riječi: “Zato što ovakvi pokusi svakom ne uspijevaju, ne smije se stvar napustiti, nego, štoviše, mora se pitanje još ozbiljnije i temeljitije proučavati. Mnogi međusobni odnosi i srodnosti anorganskih biića, kao i odnosi organskih bića prema anorganskim i organskih između sebe, što su nam do sada skriveni, sigurno će se s vremenom razjasniti.”

Već stari rimski pisci pripovijedaju kako su kod drevnih Etrušćana vodu tražili i nalazili tzv.aquilices, neka vrst današnjih rabdomanata (v. Massimo Palottino, “Etruscologia”, Milano, 1942.). U djelu “Pantomysterium” (Halle, 1700.)Johann Gottfried Zeidler pojavu rabdomantije pokušao je objasniti teorijom duševne sile.

Upozoren da neki Pennet umije rašljama ili njihalom iznalaziti podzemne vode, sol, ugljen i druge rude, francuski fizičar Thouvenel uputio se s dotičnim do glasovitog minerologa, tada bibliotekara Ambrozijanske biblioteke u Milanu – Carla Amorettija (1741.-1816.). Amoretti, koji je do tada sumnjao u metaloskopiju s pomoću rašalja i njihala, uvjerio se tom prilikom u njenu faktičnost, a rezultate svog promatranja priopćio u djelu “Della rabdomanzia” (Milano, 1808.). Gibanja rabdomantovih instrumenata svodio je na elektricitet. Prema njemu, a to je zapazio još i Zeidler, osobito nadarene osobe mogu polučiti metaloskopske rezultate i bez rašalja ili njihala, tako da sklope čvrsto dlanove, treći, četvrti i peti prst isprepletu, a kada i prste ispruže i oštro ih rašire.

 

Čemu njihalo ne može poslužiti…

Richet piše: “Neosporna je činjenica da se štap u rukama rabdomanta pokreće kad je on u blizini izvora ili kovina. Obično se upotrebljava račvasta grana lijeske (lat. corylus), a nije se uputno služiti maslinovom granom, kao ni granama smolastih stabala. Kontrolirani su mnogi slučajevi, pa nije moguće nijekati činjenicu koja je sigurna onoliko koliko i bilo koja druga kemijska ili fiziološka činjenica”. On navodi mnoge eksperimente s pozitivnim rezultatima u traženju vode ili metala, a časopisi i novine donose toliko slučajeva da ih je bespotrebno posebno navoditi.

U knjizi dr. Henryja Bona, “Medicina e Religione” (Torino,1940., str. 302) ugledni autor piše da rimski liječnik, dr. Albert Alliney, kaže da on poznaje brojne znanstvenike koji vjeruju u primjenu radiestezije u medicini, a kaže da je i sam poneki put bio svjedokom rabdomantskih uspjeha u zamršenim problemima patologije. Neki rabdomanti idu, pak, do apsurda. Pokušavaju ovo ili ono pogoditi, držeći pred očima topografske planove, fotografije, rukopise i sl. Međutim, svi takvi pokusi, učinjeni za vrijeme kongresa u Avignonu 1932., bili su negativni. A ni eksperimenti za vrijeme kongresa u Lausanni, 1934., nisu dali nikakva pozitivnog rezultata. Ali, neki idu još i dalje, pa njihalom kušaju mjeriti darovitost ljudi, tvrdoću raznih materijala, pokušavaju čak suditi o čestitosti ili nepoštenju svog bližnjega, o njegovim čuvstvima prema eksperimentatoru i odrugim sličnim tajnama savjesti. Lakše je već bilo kazati čemu njihalo ne može, nego čemu može poslužiti.

Nije stoga čudo što je Sveti Oficij, svojom odlukom od 26. ožujka 1942., zabranio katoličkom kleru da se bavi radiestezijom kad se radi o osobnim stvarima, osobito o nelegalnom liječničkom posredovanju, otkrivanju zločinaca ili nečem sličnom (Acta Apostolica Sedis, vol. XXXIV, str.148). Iz toga je jasno da se najviša kongregacija Katoličke crkve nije izjasnila o vrijednosti fenomena radiestezije, niti je dala kakvo autoritativno tumačenje istih, nego je izdala samo jedan disciplinarni propis, obvezatan samo za kler, ne i za sve katolike.

Radiestezija danas nalazi primjenu prvenstveno u alternativnoj medicini i geo(bio)logiji, premda će gorljivi radiestezisti ustrajati na tvrdnji da mogu pomoći u traganju za izgubljenim osobama i u izboru pojedincu odgovarajuće profesije. Radiestezijska dijagnostika pomaže u detekciji oboljelog organa, premda valja reći da na današnjem stupnju razvoja dijagnostičkih tehnika, takva pomoć nema većeg značenja.

U kurativnom (terapijskom) procesu radiestezisti, kako sami tvrde, mogu pripomoći u odabiru odgovarajućeg medikamenta, s tim da, uopćeno govoreći, zaziru od sintetičkih pripravaka i priklanjaju se prirodnom liječenju biljnim pripravcima. Kao i većina alternativaca, pristaše su onoga što se kolokvijalno zove- zdrav način života i preferiraju vegetarijanstvo.

Nadriliječništvo kao kazneno djelo

Time što svojim sposobnostima mogu otkriti štetna (patogena) zračenja, čiji su najčešći izvor tokovi podzemnih voda, radiestezisti nude pomoć pri odabiru položaja za izgradnju stambenih i drugih objekata, a kod sagrađenih objekata tvrde da su od koristi pri razmještaju pokućstva, obično kreveta i radnih stolova.

U njihovim publikacijama mogu se naći brojni primjeri kako su na taj način olakšali život pojedincima i spriječili razvoj opasnih boljki. Tako se, osim u dijagnostiku i kurativu, uključuju i u medicinsku profilaksu. Stav službene medicine prema alternativi općenito, pa i prema radiesteziji kao dijelu alternativne medicine, uglavnom je tolerantan ako su osobe koje se time bave prošle izobrazbu na odgovarajućim učilištima, a kada je o medicinarima riječ, za takvu bi djelatnost trebali biti osposobljeni na posebnim tečajevima.

Zakonska legislativa omogućuje osposobljenim pojedincima da se, u suradnji s klasičnim medicinarima, bave takvom djelatnošću, dok se, s druge strane, kad zakonski uvjeti nisu ispunjeni, bavljenje alternativnim liječenjem tretira kao nadriliječništvo, što je kazneno djelo. Radiesteziste, kao i ine alternativce, obilježava i ekološka osviještenost, nerijetko se uključuju u djelatnosti zelenih, a u svjetonazorskom smislu, često su bliski istočnjačkom pogledu na svijet, ukratko, u mnogočemu su bliski ideologiji tzv. novog doba (New-Age).

(Nastavlja se)

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI