Glazbena monografija 'Cynthia Hansell - Bakić - Vissi d'arte, vissi d'amore', Marije Barbieri i nije drugo već iznimna knjiga o jednoj velikoj karijeri koja se zlatnim slovima upisala u povijest hrvatske opere. Knjiga je ujedno i uzbudljiva priča o pjevačici kojoj je glazba bila suđena, začeta u djetinjstvu na američkom jugu gdje je bila okružena čudesnom crnačkom duhovnom glazbom
Mlada Amerikanka koja je svojim raskošnim, senzualnim glasom „kristalne čistoće“, kako je pisala ondašnja kritika, debitirala u predstavi „Trubadura“, 20. siječnja 1971. – Cynthia Hansell-Bakić – svojim je umjetničkim dosezima splitsku Operu učinila dijelom svjetske scene.
Stoga i glazbena monografija „Cynthia Hansell-Bakić – Vissi d’arte, vissi d’amore“ Marije Barbieri, prije nekoliko dana predstavljena u HNK Split , i nije drugo već iznimna knjiga o jednoj velikoj karijeri koja se zlatnim slovima upisala u povijest hrvatske opere, ali i svjedočanstvo o mnogim hrvatskim dirigentima, skladateljima i redateljima koji su ostvarivali remek djela operne umjetnosti ne manje umiješno od svojih europskih kolega u Beču ili Milanu.
Knjiga je ujedno i uzbudljiva priča o pjevačici kojoj je glazba bila suđena, začeta u djetinjstvu na američkom jugu gdje je bila okružena čudesnom crnačkom duhovnom glazbom. Marija Barbieri vrlo je sofisticirano spojila filmski zanimljivu biografiju s ključnim ulogama i kritikama, a posebnu vrijednost monografije tvore sjećanja Cynthije Hansell-Bakić na velikane hrvatske i svjetske glazbe, te umijeće svladavanja teških i zahtjevnih glazbenih ostvarenja.
Počela kao Carmen u New Jerseyju
Cynthija Hansell je rođena u Arlingtonu u Virginiji 1949., gdje je njezin prapradjed sagradio plantažu Red Gate 1833. godine. Svi su njezini preci bili Amerikanci od kada je prvi William Kerfoot imigrirao 1694. godine. Koliko je glazbeničina obitelj bila jedinstvena u tom dijelu SAD-a, čiji su veleposjednici vrlo dugo držali roblje, svjedoči i podatak da je upravo William Karefoot, već tada u 17. stoljeću odbio držati robove. Bio je kveker, ističe Cynthija, kasnije generacije postale su baptisti, ali su se uvijek držale moralnih načela Williama Kerfoota iz Monaghana u Irskoj.
Kako je njezin otac Jack bio visokorangirani službenik američkog Ministarstva financija – često su se selili. Na djedovoj plantaži nedjeljom je obitelj odlazila u baptističku crkvu, gdje je starija populacija pjevala crkvene pjesme bez mnogo entuzijazma, ali je poslijepodnevna služba za Afoamerikance bila nešto posve drugo. S obzirom da bijela djeca nisu smjela nazočiti službama južnjačkih baptista, domaćica bi sakrila znatiželjnu djevojčicu ispod pregače kako bi mogla slušati pjevanje evanđelja i duhovnih skladbi. Bila je u sedmom nebu, sjeća se splitska diva, a užitak bi se i nastavio jer bi njezina majka, koja je bila pijansitica u crkvi, poslijepodne vježbala u knjižnici, što bi je navelo na pjevanje.
Baka Mabelle pjevala je s unukom na verandi u Alexandriji, ali je i nagovorila Cynthijine roditelje da jedanaestogodišnju djevojčicu pošalju na sate pjevanja kod radijske pjevačice, Floriane Douglas, koja ju je uputila da postane solistica u crkvi i odlazi na natjecanja. Baka ju je, pak, odvela vidjeti slavnu Annu Moffo u ulozi Mimi u „La Bohème“, koju će mnogo godina kasnije pjevati na četiri jezika – hrvatskom, talijanskom, engleskom i slovenskom.
Vrlo privlačna fizička izgleda, Cynthija Hansell, osvojila je i titulu Miss New Jerseya, ali je odbila preuzeti krunu, istaknuvši da želi nastaviti školovati glas, zbog čega ne može ispunjavati obveze kao pobjednica. Nakon što je dobila solističku ulogu u Bizetovoj „Carmen“ na Državnoj konvenciji zborova New Jerseya, ponuđena joj je četvrogodišnja stipendija na prestižnom bostonskom Konzervatoriju Nove Engleske, gdje je upoznala zagrebačkog profesora Lava Vrbanića, kozmopolita i poliglota.
Kako naglašava pjevačica, Vrbanić je bio izvanredan pedagog koji ju je upoznao s djelima Fauréa, francuskih impresionista i Huga Wolfa. Za vrijeme studija bila je solistica u zboru Konzervatorija, nastupajući sa slavnim Bostonskim simfonijskim orekstrom, kojim su dirigirali Erich Leinsdorf, Seiji Ozawa i Zubin Mehta. Nakon završetka studija, nastavila se usavršavati kod profesora Vrbanića u Mozarteumu u Salzburgu.
Štoviše, upravo je na nagovor svog voljenog zagrebačkog profesora došla u Dubrovnik gdje je upoznala Ružu Pospiš Baldani i Lovru pl. Matačića, te odlučila ostati. Vrbanić ju je upoznao i s dirigentom i skladateljem, Dragutinom Savinom, direktorom opere HNK Split koji će je angažirati za predstavu „Trubadura“ u kojoj je mlada Amerikanka i debitirala 20. siječnja 1971. godine.
Gostovanja u Ljubljani
Kritika je naglasila „ljepotu glasa, njegovu kristalnost i sigurnost pjevanja, plemeniti mladenački žar i toplinu“ nove članice splitske Opere. U vrlo kratkom vremenu Cynthija Hansell je svladala i težak, novi jezik, te je već 8. svibnja 1972. pjevala Adinu u „Ljubavnom napitku“ . Ključna uloga njezine karijere, Cio-Cio-San u „Madame Butterfly“ došla je ubrzo, već 1973., kada je upoznala maestra Borisa Papandopula kojega je oduševila mlada sopranistica za koju je potom skladao niz djela, među ostalim – „Osorski requiem“, „Osorski misterij“, „Poemu o Mostaru“, kantatu „Non bene pro toto libertas venditur auro“ i duhovne pjesme „Dormii Jesus“ i „Gospin laudate“.
S maestrom koji joj je slao prekrasna pisma i razglednice do kraja svog života, pjevačica je bila dugogodišnja prijateljica, te su posjetili Međugorje nakon što se u njemu ukazala Blažena Djevica Marija. S Papandopulom, njegovom suprugom Zdenkom, fra Jozom Soldom izveli su Papandopulov „Allelujah“ i Mozartov „Agnus Dei“ na prigodnom bogoslužju u tada još maloj hercegovačkoj seoskoj crkvici, što je bio prvi koncert u čast Gospina ukazanja!
Glas o novoj splitskoj sopranistici iznadprosječnih kvaliteta (koja je u Splitu pronašla i ljubav svog života – supruga Antu Bakića), stigao je do Ljubljane, te uslijedili pozivi na gostovanje. U siječnju 1975., Cynthija Hansell – Bakić pjevala je Mimi u Puccinijevoj „La Bohème“, s prvakom Opere slovenskog narodnog gledališča, Dimitrom Damajnovim, a ulogu je kasnije ponovila i u Splitu, dobivši rijetki kompliment kritike – “da je bilo malo pjevačica koje su postale Mimi u svim njezinim komponentama“.
Dvije godine, 1977. i 1978., Hansell-Bakić je provela u Ljubljani, proširivši repertoar djelima tada nezamislivim u Splitu – pjevala je Oktaviju u Monteverdijevoj operi „Krunidba Popeje“ koju je režirao Vladimir Ruždjak, Brittenovu Mrs. Wordssworth u njegovu „Albertu Herringu“, a u Ljubljani je pjevala i svoju prvu Toscu. Nakon povratka u Split nastavila je s gostovanjima u Ljubljani 1980. u Händelovom „Orlandu“ i 1985. pjevajući Tatjanu u „Evegeniju Onjeginu“.
Trijumfalan umjetnički uspon
Pri povratku u Split pjevačica je započela trijumfalan umjetnički uspon. Nakon Bizetove „Carmen“ koju je Nikša Bareza postavio 1979., a u kojoj je nastupila kao Micaela, ostvarila je i jednu od svojih najvažnijih uloga nastupajući kao Amelija Grimaldi u Verdijevu „Simonu Boccanegri“ na Peristilu. Antologijsku predstavu ovjekovječile su i tv kamere. Bile su to nezaboravne predstave, podsjeća Marija Barbieri, nakon kojih je počelo deset blistavih splitskih godina tridestogodišnje pjevačice koja je postala prvakinja Opere.
Posve prirodno, splitska Opera svojoj je novoj prvakinji povjerila glavnu ulogu u novoobnovljenoj zgradi HNK, u operi „Andrea Chénier“, Umberta Giordana u kojoj je nastupila kao Maddalene di Coigny. Režirao je tada mladi Vjeskolav Šutej koji je kasnije ostvario međunarodnu karijeru. Slijedile su uloge Kate „Mučenice“ u pasticheu Doma i u buži ili Dživo i Pasko koji su priredili Igor Kuljerić i Luko Paljetak temeljeći ga na djelu, vjerojatno, dubrovačkog skladatelja, Ivana Mane Jarnovića, iz 18. stoljeća, ali i na opusima drugih autora Williama Shielda i Modesta Grétryja. Na Splitskom ljetu opet je zablistala u Monteverdijevu „Orfeju“ na Peristilu pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji njemačkog redatelja ruskog podrijetla Grishe Asagaroffa, umjetničkog ravnatelja opere u Zürichu. Pod ravnanjem Silvija Bombardellija potom je pjevala Đulu na obnovi „Ere s onoga svijeta“, osvajajući sve blistavim, snažnim glasom.
Cjelovitost njezine iznimne umjetničke interpretacije uočio je i Kosta Spaić povjerivši joj ulogu Tosce 1981. u Splitu. Pod Šutejevim ravnanjem ostvarila je dramatski vrlo snažnu ulogu koja je odjecima daleko nadišla splitske okvire. Iste godine, u foyeru splitskog kazališta, počela je u svoje koncerte uvoditi crnačke duhovne pjesme – Negro spirituals, bliske iz djetinjstva, a kasnije i ulomke iz Gershwinove „Porgy i Bess“, ali i drugih opera. Velik uspjeh postigla je i s Maricom na premijeri „Prodane nevjeste“ pod ravnanjem Vjeskoslava Šuteja i u režiji Tomislava Durbešića.
Kako je neočekivano 1984. u HNK Split stigao Mozartov „Don Giovanni“, pozvan je mađarski redatelj Tamás Ferkai. Cynthija Hansell-Bakić otpjevala je vrlo zahtjevnu ulogu Donna Anne, dok je kraj godine obilježila i vrlo teškom ulogom Rosalinde u „Šišmišu“, koju je otpjevala, prema riječima kritičara – „temperamentno, otkrivajući i do tada nepoznati smisao za scensku komiku“.
Velike uspjehe nizala je 1985. s „Madame Butterfly“ u Splitu, potom i u Opatiji uz tada glasovitog talijanskog tenora Brunu Sebastiana, a na kraju godine i u Rijeci. Nakon što je ovacijama ispraćena u Ljubljani, pjevajući Tatjanu u „Evgeniju Onjeginu“, isto je ponovila i na premijeri u Splitu pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Zagreb pamti njezinu ulogu Nedde iz 1986. u glasovitoj režiji Pagliaccija Giancarla del Monaca sa Stojanom Stojanovim.
Ne zapostavljajući koncertnu djelatnost, iste je godine nastupila u Velikoj dvorani Konzerthausa u Klagenfurtu s tenorom Mirom Solmanom i basom Richardom Grattonom na koncertu na kojem je izvedena Puccinijeva „Messa di Gloria“ i četvrti čin „Manon Lescaut“. Iz slijedećih godina pamte se njezine izvedbe Margarete u Gounodovu „Faustu“ pod ravnanjem Lorisa Voltolinija i u režiji Petra Selema (1988.), Desdemone u „Otellu“, Elizabete u „Don Carlosu“, te Guliette u „Hoffmanovim pričama“ u režiji tada mladog Krešimira Dolenčića. U tom je razdoblju Silvije Bombardelli za nju skladao ulogu Jele u operi „Bakonja fra Brne“, praizvedenoj u travnju 1988. godine.
Domovinski rat
Kada je izbio rat, a Hrvatska napadnuta, odbila je poziv Američkog konzulata da se vrati u SAD. Štoviše, priređujući koncerte u zemlji i inozemstvu, upoznavala je međunarodu javnost sa činjenicom da je Hrvatska izvrgnuta strahovitoj agresiji. Osnovala je 1992. Hrvatsko-američko društvo, „Demokracija za djecu“, koje je okupljalo brojne umjetnike, veleposlanike i vjerske dužnosnike. Usprkos ratu, nastavila je s radom, te je u veljači 1991. u HNK Rijeka pjevala Margaretu pod ravnanjem Davorina Hauptfelda i u režiji švicarskog redatelja Rudolfa Christiana Sausera, a nešo kasnije i Evu na drugoj premijeri „Nikole Šubića Zrinjskog“ u režiji Petra Selema.
U međuvremenu je u granatiranom Osijeku, u teško oštećenom kazalištu, nastupila 8. studenoga 1992. na premijeri opere „Povratak“, Josipa Hatzea. Pod ravnanjem Zorana Juranića i u režiji Petra Šarčevića pjevala je Jelu. U veljači 1995. bila je gošća Zagrebačke filharmonije uz američkog baritona Davida McShanea i nizozemskog dirigenta Lawrencea Renesa na Karnevalskom koncertu. U lipnju 1995., u Zagrebu je pjevala Toscu koja je izazvala erupciju oduševljenja Vjesnikovog kritičara Davora Schopfa, koji je ocijenio njezinu interpretaciju „zanosnom“ i u „kalasovskoj tradiciji“. U veljači 1997. ostvarila je još jednu veliku ulogu na premijeri Verdijeva „Falstaffa“ u Splitu, pod ravnanjem Ive Lipanovića.
No, osim briljatnom opernom karijerom, Cynthija Hansell-Bakić upisala se u hrvatsku glazbenu povijest i kao pokretačica Odsjeka za solo pjevanje na područnom odjelu zagrebačke Muzičke akademije u Splitu. Odsjek danas djeluje u sklopu Odjela za glazbenu umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a pjevčica predaje kao vanjska suradnica. Od 2000., kontinuirano djeluje i kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
U povodu 40 godina umjetničkog rada, Cynthia Hansell-Bakić dobila je 2012. Odličje Reda Danice hrvatske, s likom Marka Marulića, za osobite zasluge za kulturu, te Nagradu grada Splita za životno djelo, nastavljajući i danas pedagošku karijeru u Zagrebu i Splitu.
Nakladnik ove iznimno važne dvojezične, hrvatsko-engleske glazbene monografije, koja kroz jednu veliku umjetničku biografiju ispisuje hrvatsku glazbenu povijest je Kulturni klub. Urednik je Goran Ivanišević, a prijevod na američki engleski, potpisuje Marija Tonković.
