DAJTE DJECI DA GA ČITAJU: Bajkama poučava da sva loša djela kad-tad stignu na naplatu…

U nekim zapadnim visokorazvijenim zemljama čitanje bajki koristi se u psihoterapijske svrhe i kod djece i kod odrasle populacije. Krene li se s tim terapeutskim postupkom ozbiljnije i kod nas, sve do sada objavljene bajke Želimira Hercigonje su, preporučujem, neizostavno književno terapijsko štivo!

Hrvatski nakladnici u današnje vrijeme sve rjeđe objavljuju slikovnice hrvatskih autora jer su to, prvenstveno zbog ilustracija i skupljeg tiska, prilično skuplji nakladnički projekti od objave dječjih romana. Ponajčešće se objavljuju slikovnice nekih razvikanih svjetskih autora, premda i u domaćem “dvorištu” imamo i sjajne pisce i ilustratore iznimne kvalitete. 

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Upravo je to slučaj s autorskim dvojcem: Želimir Hercigonja/Ivana Guljašević Kuman, koji je iznjedrilo bajkovitu slikovnicu “Snjegović Snješko na čaju kod vještice Klotilde”, s kojom je zagrebačka nakladnička kuća “Alfa” značajno podigla razinu kvalitete svojih do sada objavljenih slikovnica. Jer, ovo je, vjerojatno, jedna od dvije ili tri najljepše slikovnice koje je ovaj veliki i značajni nakladnik ikad objavio. Slikovnica je vizualno prelijepa i osvaja već na samo prelistavanje, jer ju je cijenjena ilustratorica krasno ilustrirala, slijedeći vjerno autorov posebno lijep i nadahnut tekst za najmlađe predškolce i one koji su tek krenuli u školu.

Gospođa Kovač ga je prepoznala…

Hercigonja je zadnja dva desetljeća zasigurno najuspješniji autor hrvatske bajkovite proze, s naglašeno lijepim jezikom i svježim autorskim idejama i njihovim književnim uobličavanjem, što su potvrdili i brojni književni kritičari. Niti jedan hrvatski autor nije do sada objavio toliko zbirki sjajnih bajki, kao on. Pročitala sam svojedobno njegove zbirke bajki: “Bajkovnica”, “Srebrnasta nit snova” i “Vladar ledene osame” i za mene nema baš nikakve dvojbe tko je najbolji hrvatski autor s područja bajkovitog književnog stvaralaštva. Nedavno sam ponovo čitala njegovo, mnogo godina ranije objavljeno bajkovito štivo, i ostala sam zatečena bezvremenskom ljepotom njegovih bajkovitih priča. Iznova sam otkrila i njegove već pročitane i pomalo zaboravljene književne dragulje, tj. bajke, poput, “Zapusi prošlosti”, “Staro lastavičje gnijezdo”, “Tko to kuca na moje snove?”, “Čuvar tajne” i “Priča o oblačku, vjetru, pastiru i putovanjima” i ostala uzbuđena zbog čuvstava koje su pobudile u meni.



Kod čitanja priče o nesretnoj plemkinji Zorici (“Zapusi prošlosti”) i suze su kliznule niz moje obraze, nad tako osebujno ispričanom pričom o tragičnoj životnoj stazi te nesretne plemkinje, čiji život autor prati od bezbrižnih mladenačkih dana, pa sve do sramotne starosti. Doslovno sam očarana ljepotom te njegove bajke. Hercigonja je majstor bajkovitog rukopisa, poseban i krajnje uvjerljiv, te toliko protkan s prošlošću, kao da su mu životni korijeni smješteni negdje u tim davno zamaklim intrigantnim vremenima. Njegovo štivo opušta i relaksira urbanog čovjeka, i implementira ga na jednoj, rekla bih, metafizičkoj razini.

Znano je već godinama da se u nekim zapadnim visokorazvijenim zemljama čitanje bajki koristi u psihoterapijske svrhe i kod djece i kod odrasle populacije. Krene li se s tim terapeutskim postupkom ozbiljnije i kod nas, sve autorove do sada objavljene bajke su, preporučujem, neizostavno književno terapijsko štivo! Sada već davnih godina, jedna mi je od ponajboljih hrvatskih dječjih knjižničarki, gospođa Višnja Kovač, iz zagrebačke Dječje knjižnice Medveščak, skrenula pozornost na, za po nju, veličanstvene Hercigonjine bajke, napomenuvši mi da je to kvalitativna književna razina jednog Hansa Christiana Andersena. Pritom mi je, posve ozbiljno, rekla da su njoj osobno te njegove bajke i jače od onih Andersenovih, zbog jedne posebne autorove emotivne potke utkane u njegovo bajkovito štivo. Nisam tada, priznajem, te njezine riječi uzela zdravo za gotovo, jer Andersen je, ipak, Andersen, jedan i neponovljiv! Ali sam ih dobro zapamtila!

Gospođe Kovač, nažalost, već godinama nema među nama, jer je prerano preminula, ali njezine riječi još i danas odzvanjaju u mojoj glavi. I tek sada shvaćam istinitost svih njezinih, tada izrečenih riječi o Hercigonjinom književnom bajkovitom stvaralaštvu. Jer, njegove su bajke posebne i mnogim drugim autorima koji pišu bajkovitu prozu kvalitativno nedostižne! To je bajkovito štivo najvišeg ranga i ono što autor nosi u sebi je poseban umjetnički dar koji krasi tek rijetke pisce, a gospođa Kovač je to prepoznala već u autorovim najranijim književnim počecima. Treba reći da je ta vrsna knjižničarka bila jedna od najnačitanijih u Hrvatskoj i danomice je čitala, zamalo bez prestanka…

Priuštite djeci dodir s tom sjajnom slikovnicom

Ova autorova bajkovita priča o snjegoviću Snješku nije toliko kompleksna i višeslojna kao one njegove najranije bajke, nema toliko skrivenih značenja, pouka i poruka, ali je zapravo lijepa u toj svojoj jednostavnosti i pouci, ako bi se to uopće moglo tako nazvati; da je svemir toliko kompleksan i izbalansiran nekom samo njemu znanom izvornom praiskonskom pravdom, da sva počinjena zlodjela njihovim počiniteljima, prije ili kasnije, ipak stignu na naplatu. Meni je upravo kraj te bajkovite priče posebno lijep, jer ukazuje da nije gotovo kad je gotovo, već kad netko “gore”, na samo sebi svojstven način, posloži završnicu svih životnih zbivanja i događanja.

O sadržaju priče neću ovom prigodom ništa zboriti, to djelo treba pročitati, ali imate li djecu u dobi od četiri do devet godina, neizostavno im priuštite dodir s tom sjajnom slikovnicom. Ona će sigurno usrećiti vaše dijete i omogućiti mu kontakt s ponajboljim književnim štivom za djecu! Jer, iznimno je važno djeci, u toj njihovoj ranoj formativnoj dobi, omogućiti dodir s pravim umjetničkim tekstom i vrsnim književnim štivom. Takvi će tekstovi, s protekom djetetova vremena provedenog u druženju s izvrsnim knjigama, zasigurno obogatiti njegov jezik, govorni i pisani izričaj.

A, bude li tome tako, svi bismo zbog toga trebali biti sretni u ova vremena kad sveprisutne računalne tehnologije i kojekakve računalne igrice odvlače pozornost djece od knjiga, te ubrzanim tempom devastiraju i osiromašuju njihov jezik! A upravo je jezik ono što nas određuje kao kulturna i obrazovana bića u ovome čudnome današnjem svijetu…

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI