DIMITRIJE POPOVIĆ: Njegoš je imao ambivalentan odnos prema ženi, s jedne strane gotovo sadistički, s druge ju vidi kao Božje savršenstvo

Heroine, tragičarke i boginje, senzualne ljepotice i okrutne junakinje koje nemalo puta vodi kob i prokletstvo, od davnih biblijskih vremena preko antičkog mita do danas, tematski su okvir najnovije knjige “Mit o ženi” hrvatsko-crnogorskog slikara, pisca, kipara i akademika Dimitrija Popovića, u izdanju Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti i Narodnog muzeja Crne Gore.

Saloma, Judita, Venera, Medeja, Dijana i Mona Lisa, među ostalim mitskim ženama, izranjaju u uzbudljivim likovnim kompozicijama u kojima Dimitrije utvrđuje novu ikonografiju odgonetajući tajne njihovih sudbina koje odjekuju kroz tamu vremena.

U svojoj novoj knjizi “Mit o ženi” analizirate filozofski i likovno velike heroine prošlosti koje su vas nadahnjivale u umjetnosti, od biblijskih junakinja do suvremenih heroina. Što vas je tematski privlačilo u njihovim sudbinama?

Složenost prirode ženskog bića koje karakterizira niz specifičnosti među kojima su tragedija, ljepota, bol i senzualnost, privlačili su me iz dva razloga. Prvi je upravo ta zanimljivost ženske personalnosti dane u okvirima njezine mitske, biblijske, povijesne ili suvremene pojave, dakle njezin fenomen po sebi. Drugi je razlog kako taj fenomen kroz njegove različitosti transponirati u likovni izraz. Kako jedan ženski lik predočiti slikom, dati mu novu dimenziju u vizualnom smislu, a da bit te posebnosti, ono što tu ženu čini onakvom kakva jest, ne bude zanemarena. Uvijek sam nastojao, gdje je to bilo moguće, kontekstualizirati određeni lik, tako da fizički karakter izražava i psihološku dimenziju, da lik kojim se bavim bude na simboličan način odražen ili ozračen vlastitom životnom sudbinom, bez obzira na to odnosi li se to na likove mitskih ili suvremenih žena, svojevrsne femme fatale, od mitske Meduze do suvremenog mita Marilyn Monroe.

Što ste istraživali u svojim ranim radovima nadrealističkog prosedea u kojima dominira lik žene, a za koji su vas nadahnjivali radovi starih majstora?



U studentskim danima napravio sam puno kolaža i asemblaža. Neke sam, nažalost, uništio, što mi je danas posebno žao. Nadrealistički karakter tih radova ogledao se u namjeri da ljepoti i strogosti renesansnih portreta dodam neke elemente koji bi njihovoj klasičnoj stvarnosti dali dimenziju onostranog. Tako sam na portretu “Mlade žene” Rogiera van der Weidena aplicirao jednu ribu slikarskim kistom kojim sam toga dana nešto slikao. Napravio sam nekoliko asamblaža s Leonardovom “Mona Lisom”. Jedan, koji sam joj jednom poklonio, sačuvan je zahvaljujući mojoj supruzi Jagodi, tada kolegici s akademije. Asamblaž nosi naziv “Dobro jutro, Gioconda”. Na reprodukciji “Mona Lisev pričvršćena je tankim konopcem zdjelična kost kostura mačke, koju sam našao u šumi pod Sljemenom. Taj nadrealistički spoj organskog oblika kosti, koji je savršen po sebi, s jednim savršenim portretom renesansne gospe, ima dublji smisao od površnog dojma puke umjetničke provokacije. Naime, želio sam sugerirati Leonardovu istraživačku strast umjetnika koji je bio i vrstan anatom, koji je pasionirano studirao građu ljudskog i životinjskog tijela, koji je želio proniknuti u tajne ustroja živog svijeta, prirode i čovjeka kao vječne i nedokučive tajne. Ako bih sanjao neke čudne snove, što mi se inače događa rijetko, a ti bi snovi bili uvjerljivi kao da je riječ o stvarnim, doživljenim prizorima, onda bih pokušao, koliko bi bilo moguće, prenijeti sanjani prizor u fiksnu likovnu sliku toga sna. Tako je nastao kolaž “Esmeralda” iz 1972. Slično je bilo, samo ne u tolikoj mjeri pridržavano snu, s asamblažom “Osvijetljena noć” također iz 1972. kada sam sanjao jednu sklupčanu zmiju na mjesečini.

Jedan od velikih majstora koji vas je nadahnuo je Leonardo da Vinci. Kako ste interpretirali njegove likove Cecilije Gallerani i Mona Lise i u čemu je njihova zagonetnost?

Leonardovim djelom sam se dugo bavio. Početkom osamdesetih napravio sam ciklus radova, crteža, kolaža i grafika inspiriranih njegovim djelima koji je izlagan u Zagrebu i Milanu u povodu velikog jubileja “Leonardo a Milano 1482. – 1982.”. Krajem prošle godine sam izložbom recentnih radova obilježio 500 godina od smrti renesansnog genija. Izložba je bila naslovljena “Božansko i demonsko Leonarda da Vincija”.  Upravo ova sintagma upućuje na neshvatljivu kompleksnost njegove kreativne osobnosti, profinjenog slikara koji slika lica zagonetne ljepote, koji izmišlja princip sfumato slikanja sa sjetnim izmaglicama, taj mistični i poetski Leonardo istovremeno je racionalni analitičar, istraživač koji želi prodrijeti u tajne prirode, objasniti njezine zakonitosti. Da Vinci je bio posebno zaokupljen problemom smrti i njegovo shvaćanje duše i tijela bilo je u suprotnosti s onovremenim dominantnim neoplatonizmom, odnosno da se duh želi osloboditi materije tijela kao tamnice, koji je gajila firentinska Akademija. Dakle, u portretima renesansnih dama koje sam radio po Leonardovim likovima i Giocondu i Ceciliju Gallerani (Damu s hermelinom) želio sam kroz klasično nadrealistički motiv prikazanog odraziti nešto što se odnosi na Da Vincijevu  zadivljujuću kompleksnost. Toskanski se genij podjednako virtuozno koristio kistom kad je slikao otmjeno lice renesansne gospe ili skalpelom kad je secirao leš trudne žene. Naslov spomenute izložbe zasnivao se na jedinstvu suprotnosti karaktera Leonardove prirode. Božansko – tvorac savršene mistične ljepote, estetičar, apologet ljubavi i pronalazač. Demonsko – optužen za sodomiju, seciranje leševa, mizantrop koji je filozofiju pretpostavljao kršćanstvu. Kenneth Clark je napisao da je “Leonardo Hamlet povijesti umjetnosti kojeg svatko od nas mora kreirati za sebe”.

Veliki mit ženske okrutnosti je Medeja koja ubija svoje dvoje djece zbog nevjere muža. Kako ste likovno obradili tu veliku temu ženske osvete?

Za umjetnika nema većeg izazova nego da staroj, bolje reći vječnoj temi kakav je bez sumnje i Medejin slučaj, da novo viđenje, da ga likovno artikulira drugačije od svojih prethodnika. Dobro mi je poznata, i o njoj sam pisao,  Delacroixova slika “Medeja ubija svoju djecu”. Fenomen Medejina zločina ogleda se u razarajućoj mržnji prema Jasonu, mržnji koja klimaks dobiva u ubojstvu njihovo dvoje djece, dva sina. U svojoj kompoziciji Medeje želio sam izraziti onaj duboki tragični sukob žene i majke koji se ogleda u smrti žrtvovane djece, u tijelima njezina tijela, plodova začetih u njezinoj utrobi. U složenosti ove Euripidove tragedije, u njezinim mračnim slojevima, ubijajući vlastitu djecu, Medeja na neki način ubija i sebe. U analizi ove drame Jan Kott kaže kako “za Medeju ustvari ne postoji ni Jason. Postoji isključivo ona sama: Medeja i njezin poraz”. U svom prikazu tragične junakinje želio sam naglasiti kako okrutno ubojstvo djece daje apsurdni smisao Medejinoj tragediji te da je fatalni ishod sukoba žene i majke također i simbolička smrt i Medeje i njezina muža Jasona.

Metamorfozu humanog u animalno osebujno ste istraživali na temi nimfe Meduze koju je božica Atena pretvorila u monstruma. Kako ste prikazali njezinu ambivalentnu prirodu?

Motivu Meduze je u određenom smislu imanentno ono što je Rilke formulirao kao ljepotu u predvorju užasa. O toj dvojnosti lijepog i ružnog u motivu zanosne nimfe koja je nakon Atenine kazne i Persejevim odrubljivanjem njezine glave postala čudovište koje umjesto kose ima isprepletene zmije, po sebi nameće fenomen estetike ružnog. Da bih sugerirao spoj lijepog i odbojnog, Meduzu sam prikazivao iz profila, jer smatram da je profil izraženiji od lica gledanog en face. Na taj se način može bolje i zanimljivije sugerirati klasična ljepota glave, posebno kad je lice prikazano u silueti s dinamičnim vijugavim formama isprepletenih zmijskih tijela, te preobražene Meduzine kose. U svom kratkom zapisu o ovoj mitskoj ženi-monstrumu naveo sam znakovite Schillerove riječi o kažnjenoj nimfi: “Divotne su njena ljepota i strava”.

Novu ikonografiju stvorili ste i u kompozicijama i skulpturi Kleopatre, stavivši akcent na njezinu dojku izloženu smrtonosnom ugrizu zmije. Kakvo je značenje Kleopatrine žrtve?

U kompoziciji “Kleopatra” želio sam na minimalističko-ekspresivan način izraziti karakter tog motiva. Dakle, svodeći žensko tijelo na simbolični i senzualni detalj kao što je jedna dojka, detalj sasvim dovoljan da u promatračevoj svijesti probudi pojedinosti iz života, odnosno, tragične sudbine zanosne i fatalne, inteligentne i sposobne vladarice Egipta. Znamo da je zavela Gaja Julija Cezara i Marka Antonija te da je nakon poraza od Oktavijanove vojske Egipat postao rimska provincija. Lijepa Kleopatra nije mogla podnijeti poraz i počinila je samoubojstvo pustivši da je za grudi ugrize zmija otrovnica. Na mojoj se kompoziciji u formi diptiha zmija prikazuje također u detalju. Vidi se njezin uvijeni rep dok plazi po puti Kleopatrine dojke. Premda nije prikazan, naslućuje se smrtonosni ugriz koji je simbolički oličen u drugom dijelu diptiha, u crnoj plohi s dijagonalnim geometrijskim elementom koji daje dinamičnost kompoziciji s “otrovno” zelenim šiljkom nekog predmeta koji treba sugerirati oštrinu i bol ugriza. Za razliku od tradicionalnih prikaza ovog motiva na kojima se Kleopatra slika s pratnjom ili kako sama leži na postelji i drži zmiju u rukama, smatrao sam da se bit ove teme može prikazati na ovaj način krajnje formalne redukcije s jasnoćom simboličkog značenja.

Jedan od vaših najslavnijih ciklusa posvećen je Juditi, lijepoj udovici iz Betulije koja spašava svoj narod odsijecajući asirskom vođi Holofernu glavu. Kako ste pokazali njezinu unutarnju borbu nakon tog jezivog čina s elementima erosa i strave?

Ta starozavjetna priča o lijepoj udovici i židovskoj heroini Juditi možda najkompleksnije predstavlja fenomen prožimanja erosa i tanatosa. Da bi spasila svoj grad Betuliju, Judita koristi jedino oružje, svoju ljepotu, kako bi zavela neprijatelja svoga naroda. U svom naumu uspijeva. Nakon što je provela noć s Holofernom, spretna i hrabra Judita svom partneru odsijeca glavu njegovim vlastitim mačem. Ali u hrabrom činu lijepe žene iz Betulije postoji jedan zagonetni problem koji se upravo tiče erosa. Je li zanosna udovica u svom neprijatelju kojeg će ubiti s predumišljajem, dakle kao muškarcu, barem za trenutak vidjela afirmaciju svog ponovo probuđenog ženstva. Zato, zbog te osjetljive psihološke nijanse, na crtežima i slikama istoimenog ciklusa Holofernova glava postaje neka vrsta Juditine opsesije. Kao da je istovremeno želi držati kao krvavi trofej i odbijati je od sebe. U nekim kompozicijama ovoga ciklusa vojskovođina glava postaje poput kakve izrasline na Juditinu tijelu. I u ovoj biblijskoj priči možemo naći nešto od De Sadove filozofije, naime, da se vrhunac erotskog zadovoljstva nalazi u ubojstvu.

Fascinantan je vaš ciklus posvećen Mariji Magadaleni, bludnici koja je postala svetica. Kako ste ikonografski dočarali njezino pokajanje?

Kao i u prethodnim ciklusima o Juditi i Salomi, i u ciklusu o Mariji Magdaleni, osim imaginarnih likova, da bih aktualizirao biblijski lik kroz lik suvremene žene, koristio sam žive modele. Performans “Magdalenin odar” upriličen prije tri godine u Muzeju Mimara u povodu promocije moje knjige “Eros, krv i svetost”, zbirke eseja o spomenutim biblijskim ženama, izveo sam s manekenkom Ivanom Majstorović. Taj performans sadržavao je tipične ikonografske simbole među kojima je ljudska lubanja posebno važna za lijepu ženu iz Magdale koja je od bludnice postala svetica. Zanimljiv je Magdalenin životni put od raskalašenog života jedne samosvjesne i bogate žene do skrušene pokajnice. Ostatak je života nakon Kristove smrti provodila u meditacijama nad lubanjom i raspelom, živeći asketskim životom i šiteći Kristov nauk. Njezin je lik posebno izazovan za umjetnike. Jedan od problema koji se postavlja pred slikara jest kako tijelom grešnice izraziti duh preobraćene svetice? Ono što može izgledati neobično u nekim mojim radovima sakralne tematike nije posljedica takozvanog umjetnikova hira, već je riječ o modernom koncipiranju staroga motiva koji kroz novu vizualizaciju ne gubi ništa od svoje biti. Čak se preko modernog koncepta kompozicije bit više potencira, za razliku od nekih starih kompozicija koje su više opisnog karaktera, kao što možemo vidjeti u Magdaleninim prikazima u renesansi ili baroku.

Što vas je privuklo dramatičnoj sudbini Ivane Orleanske?

Snaga te djevojčice. Duhovna snaga i fascinantna hrabrost. Nadahnuta mističnim vizijama i “glasovima s neba”, djevica iz Orleana postala je simbol, tragična heroina domoljublja koja je 1431. spaljena na lomači ispred ruanske katedrale. Ivani Orleanskoj je podjednako pristajao mač i oreol.

Iz crnogorske povijesti, između ostalih likova, bavite se i sudbinom kneginje Jelene Balšić. Što vas je fasciniralo u njezinu životu?

Jelena Balšić je poseban lik u nizu ženskih sudbina i karaktera kojima sam se bavio na likovni ili literarni način. Impresionira snažna osobnost te srednjovjekovne princeze, žene duboke religioznosti, spisateljice koja se potvrdila i kao uspješna diplomatkinja u burnim i nesklonim vremenima. Bila je supruga zetskog vladara Đurađa Balšića i bosansko-humskog vojvode Sandalja Hranića. Za umjetnika je posebno izazovno da na osnovi povijesnih fakata naslika imaginarni portret ovako zanimljive žene.

Na kraju knjige je vaša analiza i likovna interpretacija Njegoševe poezije i njegova vrlo kompleksnog doživljaja žena. Tvrdite da je od erosa ženskog tijela vladika crnogorski stvarao zlato poezije. Kakav je bio Njegošev odnos prema ženama?

Njegoš je imao ambivalentan odnos prema ženi. S jedne strane je vidi kao savršenstvo Božjeg stvaranja, kao u pjesmi “Paris i Helena”, dok, s druge strane, ima prema ženi gotovo sadistički odnos, kao s likom snahe Anđelije iz “Gorskog vijenca”. Vladika crnogorski na ženu gleda kao na prevrtljivo biće koje je u stanju promijeniti stotinu vjera, “dok ne nađe što joj srcu godi”, a zna biti toliko ponesen i očaran ženskom ljepotom, kao Fatimom iz “Gorskog vijenca”, da će, kada ona umre, napisati: “Blago odru na kome počiva”. Toliko je lijepa da je i mrtvu želi. O ovim aspektima Njegoševa književnog djela pisao sam u tekstu “Erotizam Gorskog vijenca”. Njegoš je bio svjestan da tragična realnost življenja kroz poeziju ulazi u metafizičke dimenzije u kojima se izražava njegova neuništiva potreba za ljepotom erosa.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI