Nemjerljiv je doprinos salezijanaca na kulturnom, odgojnom-obrazovnom, znanstvenom, humanitarnom, socijalnom i društveno-političkom području, u skrbi za najugroženije, u zaštiti čovjekova dostojanstva i ljudskih prava, u promicanju društvene pravde, poboljšanju ekonomskih odnosa i materijalnog blagostanja
Siromaštvo, fizičko i verbalno nasilje, dugogodišnji kriminal bez sankcija, stvaranje “nedodriljivih” , krajnja društvena bešćutnost prema onima koji su ostali bez svega, sustavno stvaranje siromaha, glad i pučke kuhinje Hrvatsku vode putem s kojeg uskoro neće biti povratka.
Crkvene zajednice u Hrvatskoj koje su oduvijek pomagale siromašnima i danas pomažu tisućama pojedinaca koji se ne mogu prehraniti , starijim ljudima bez skrbi,obiteljima s teško oboljelima, vraćajući svojim nesebičnim djelovanjem zajednici onu izgubljenu socijalnu i moralnu dimenziju bez koje ni jedno društvo ne može opstati.
Na dan 31. siječnja Crkva slavi jednog od svojih najplemnitijih duhova sv. Ivana Bosca koji je utemeljio redovničku družbu salezijanaca u Torinu 18. prosinca 1859. godine. Članovi družbe koji se nazivaju salezijancima, a bave se kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice »najsiromašnijih i napuštenih« u Hrvatskoj se ističu svestranim radom koji osim pomaganja potrebitima, napose obuhvaća odgoj djece od sportskih aktivnosti, predavanja, kazališnih predstava i radionica na kojima predaju vrsni pedagozi. Djeca koju možete vidjeti u brojnim salezijanskim crkvama kako slikaju, crtaju, pišu ili se bave brojnim sportovima nakon redovne škole, iznenadit će vas neuobičajenom srećom i zadovoljstvom koju emaniraju, za razliku od tolikih svojih vršnjaka koji već pripadaju novim “izgubljenim generacijama” koji odrastaju u teško osiromašenom društvu i kojima više ne mogu pomoći ni roditelji niti škole u sveopćem nihilizmu, društvenom kaosu, depresiji, a bez ikakvih perspektiva – što se neki dan dobro vidjelo početkom masovnih tučnjava i to ženske djece srednjoškolaca u Splitu.
No, tko je bio don Bosco koji je savladao mnoge teškoće čak i fizičke napade iI pokušaje atentata da bi spasio djecu bez roditelja i siromahe, omogućio im školovanje i zanate, a čija se odgojna misija u salezijanskim školama i sveučilištima diljem svijeta danas pokazuje uspješnom poput najboljih škola pedagogije koje stvaraju zadovoljne i ispunjene ličnosti?
Ivan (Giovanni) Bosco rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac Franjo umro je 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom. U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome budućem poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se.
U početku mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da »ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli«. Godine 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. Misu.
Iste je godine upoznao je Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao »oratorij«, ispočetka »selilački«, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. Godine 1846. pridružuje mu se majka Margarita, koja će s njim ostati kao »mama siromašnih dječaka« sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848., 1852.), a njegovo djelo sve više raste. Godine 1854. u oratorij ulazi »sveti dječak« Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja »dobrog duha« oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, Don Bosco piše njegov životopis.
Godine 1854. Don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će »živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu«. Ime su izabrali zbog privrženosti sv. Franji Saleškom, kojega su uzeli za svog zaštitnika, želeći nasljedovati njegovu blagost i dobrotu. Tako je nastala Družba sv. Franje Saleškoga (1947. usvojena je kratica SDB = Salezijanci Don Bosca).
Već slijedeće godine 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac. Godine 1857. Don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše »neobične događaje« koji to djelo prate. Točno 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova.
Godine 1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno. a 1866. posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45 »prognanih« biskupa i izbora novih. Nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira škole za svoje štićenike. Godine 1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello.
Udruženje salezijanskih suradnika koji »pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske družbe«. 11. studenog 1875. započinju salezijanske misije te je deset prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu otputovalo je u Argentinu gdje don Cagliero biva 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).
Godine 1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik. 1878. umro je papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. Don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. Godine1883.Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. i u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo. i 31. siječnja 1888. umire u Torinu.
Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.
Već od 1863. Salezijanska zajednica se proširila po Italiji, a 1875. zaživjela je u Francuskoj i Južnoj Americi. U godini smrti osnivača (1888) družba je imala 773 člana i 276 novaka; 57 zajednica u 10 država: Argentini, Austriji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Urugvaju, s misijskim pokrajinama u argentinskim Pampama i Patagoniji.
Članovi družbe su svećenici i laici (braća pomoćnici) s redovničkim zavjetima koji žive zajedničkim životom. Uz njih postoje i vanjski članovi tj. salezijanci suradnici (svjetovni svećenici i vjernici laici bez obveza zajedničkog života) koji svojim duhom podržavaju salezijanski program i sudjeluju u njemu, a kanonski ih je 9. svibnja 1876. priznao blaženi papa Pio IX, koji je i sam bio salezijanski suradnik.
Uz omladinske domove, osebujan tip salezijanske ustanove je već spomenuti oratorij gdje se radnim danima i blagdanima okupljaju mladi baveći se raznim edukativnim aktivnostima. Iz prvog oratorija u Valdoccu (Torino), koji je utemeljio sam Don Bosco, nastala je družba koja se toliko razvila da je postala prava institucija školskog odgojno-obrazovnog značaja. U njoj se stvaraju osnove zanatskih škola s radionicama za šivanje i izradu obuće (1853), knjigoveštvo (1854), drvodjelstvo (1856), tiskarstvo (1861) i mehaniku (1862), zatim, nešto kasnije, strukovne, tehničke, humanističke škole, instituti i fakulteti, pa konačno i sveučilišta.
Između 1860. i 1870. salezijanci su počeli osnivati prave zanatske škole te pisati posebna pravila koja su podrobno određivala načela njihova ustroja i rada. U prvim desetljećima nakon osnutka družbe, salezijanci se nisu željeli baviti vođenjem župa, osim nekolicine u misijama, jer je Don Bosco smatrao da je njegov oratorij »župa napuštene djece«, a on »župnik djece bez župe«. Tijekom narednih desetljeća ipak su postupno i njih preuzimali, tako da danas imaju 1044 župe i 1211 misijskih postaja, većinom u područjima srednjega ili niskoga socijalno-ekonomskog standarda. U župama najveću pozornost posvećuju kršćanskoj obuci te odgoju djece i mladih. Skrb o duhovnim i svećeničkim zvanjima je također konstanta u radu salezijanaca, pa ne čudi da su im povjeravane brojne posebne ustanove, npr. biskupijska sjemeništa, oratoriji, škole i kolegiji.
Odgoj i odgojne znanosti
Od samih početaka družbe salezijanci su veliku pozornost pridavali vlastitim centrima za odgoj i obrazovanje, a stvarali su i centre za potencijalne kandidate, novake, studente filozofije i teologije te centre za profesionalno usavršavanje braće pomoćnika. Don Boscov nasljednik don Rua osnovao je 1904. međunarodni teološki studentat u Foglizzu, kojemu je od 1923. sjedište u Torinu. Ondje je 1941. utemeljen Pedagoški institut, koji je 1956. postao Viši pedagoški institut, a 1973. prerastao u prvi Fakultet odgojnih znanosti i djeluje u sastavu Salezijanskoga papinskog sveučilišta (Pontificia Studiorum Universitas Salesiana) što ga je svojim ‘motu proprio’ Magisterium vitae ustanovio papa Pavao VI. Danas u sastavu toga sveučilišta, u Rimu, osim Fakulteta odgojnih znanosti, djeluju sljedeći fakulteti: Teološki, Filozofski, Pravni, Fakultet klasičnih jezika i kršćanske književnosti te Fakultet komunikacijskih znanosti.
Salezijanci rade širom svijeta u najrazličitijim uvjetima i sredinama: u zabačenim kolibama prašuma i velegradskih slamova, u krajnjoj bijedi među afričkom sirotinjom, s nepismenom djecom i neizlječivim bolesnicima, pod teškim teretom društvene nepravde i nepodnošljivog pritiska neprijateljskih režima u nekim muslimanskim zemljama i totalitarnim komunističkim režimima Kine, Vijetnama i Dalekog istoka i u zemljama neosjetljivog divljeg kapitalizma »raskršćanjenog« Zapada.