“Egzistencijalno iskustvo modernog čovjeka, postaje pakao ovoga svijeta…”

YouTube

Dimitrije Popović - slikar i kipar koji se na platnima okušao s najvećim majstorima proteklih epoha, pisac koji je otkrivao tajne u umjetničkim djelima i jedini hrvatski umjetnik koji je izlagao u Pantheonu - prigodnom izložbom u Muzeju Mimara i raskošnom monografijom s tekstovima renomiranih svjetskih i domaćih kritičara - slavi 50 godina rada

Slikar i kipar koji se na platnima okušao s najvećim majstorima proteklih epoha, pisac koji je otkrivao tajne u umjetničkim djelima, jedini hrvatski umjetnik koji je izlagao u Pantheonu – Dimitrije Popović – prigodnom izložbom u Muzeju Mimara i raskošnom monografijom s tekstovima renomiranih svjetskih i domaćih kritičara slavi 50 godina rada.

U Muzeju se mogu vidjeti probrana djela iz slavnih Dimitrijevih ciklusa – “Corpus Mysticum”, “Magdalena”, “Saloma”, “Kafka”, “Ole Dali”, “Misterium Luče mikrokozma” i “Alegorije o Arkadiji”. Izložene su i bibliofilske knjige iz Zbirke Biškupić, s originalnim crtežima i grafikama od koji je najstarija ona iz davne 1979. godine. U povodu velike obljetnice razgovarali smo s umjetnikom.

Raskošnom monografijom slavite 50 godina rada s tekstovima eminentnih kritičara i pisaca koji su bili zadivljeni vašim djelom. No, svaka obljetnica je i nov početak. Kada se vratimo na početa, što vas je u likovnom smislu fasciniralo u vašem djetinjstvu na Cetinju?

U pravu ste. Ovako opsežna monografija koja na 620 stranica sažima preled kroz sve moje dosadašnje cikluse, čini da to razdoblje od pola stoljeća bavljenja umjetnošću nekako nužno fokus usmjerava na početke, na ono što čini onu tajanstvenu jezgru na kojoj se zasnivao i iz koje se razvijao moj umjetnički izričaj. Važnost tog ishodišta mogao sam prije tri godine vidjeti na mojoj retrospektivnoj izložbi u Galeriji Klovićevi dvori. Naime, tada sam mogao u velikom rasponu izloženih radova postavljenih na tri kata izložbenog prostora, sagledati složenost i za mene veliku važnost tih ranih radova. U njima je bilo naznačeno ono bitno u estetskom i sadržajnom smislu što će se u godinama koje su slijedile pojavljivati u samostalnim kompozicijama ili tematskim cjelinama. Dakle, taj početak, ti dani djetinjstva na Cetinju imali su presudni značaj na ono što bih nazvao – samospoznavanje, na otkrivanje mog umjetničkog senzibiliteta, poglavito zahvaljujući knjigama iz beletristike i monografijama iz umjetnosti, kao i medicinskm atlasima koji su bili značajni za moju okupiranost ljudskim tijelom. U tim danima djetinjstva slika ljudskog tijela je u meni stvarala ambivalentni osjećaj. Privlačila me i izazivala nelagodan osjećaj. Djelovala je je lijepo i odbojno. U rodnoj sam kući na Cetinju vidio jednu anatomsku maketu skrojenu u obliku ljudskog tijela. (kao relikviju iz djetinjstva i danas je čuvam u ateljeu). Listala se kao knjiga. Ispod lijepog lica i tijela nježne puti mlade djevojke nizali su se svi slojevi složene anatomske građe – mišići, vene i arterije, živci, unutarnji organi sve do kostura i lubanje kao slike smrti koja se nalazila na kraju te makete, kao na kraju života.

Od slika iz umjetnosti najsnažniji dojam je na mene ostavila reprodukcija veličanstvene slike Kristovog raspeća sa izenhajmskog oltara njemačkog kasnogotičkog slikara, Mathijasa Grünewalda. Smatram da ekspresivna i potresna snaga tog raspeća nikad nije bila nadmašena u povijesti slikarstva. Ljudsko tijelo i njegove bogate izražajne mogućnosti, ostalo je konstantni predmet mog zanimanja, bilo da se radi o sakralnim ili svjetovnim motivima.

Često sam govorio i pisao o važnosti cetinjskog pejzaža i ambijenta u kojem sam odrastao. Mislim da je moja generacija bila posljednja koja je još imala onaj neposredan odnos s prirodom. Igrali smo se po brdima, tzv. glavicama sa zanimljivim oblicima stijena asocijatvnih antropomofnih i zoomorfnih oblika koji su uzbuđivali i provocirali moju maštu. U toj divljoj prirodi hvatali smo insekte i leptire… bojali se zmija , brali divlje cvijeće, skupljali pjegava ptičja jaja… svemu smo tome znali pridavati nekakvu sujevjernu važnost i simbolička značenja, (ako vidiš žabu krastaču i ne povučeš se za kosu tri puta, umrijet će ti majka). Bila je to svojevrsna mitologija moga djetinjstva koja će također naći odjeka u kasnijim godinama u likovnim motivima pout “Meduze”, “Flore” ili radova ciklusa “Alegorija o Arkadiji”. Cetinje je grad bogate i zanimljive povijesti. Smješten je u kotlini, opasan brdima i planinama među kojima dominira planina Lovćen s Njegoševim grobom. Ta spoznaja da se pjesnikov grob nalazi na vrhu planine, blizu neba, da taj simbol smrti dominira nad životom koji se odvija dolje u gradu, nije bila bez nekog metafizičkog nelagodnog značenja. Smrt uvijek dominira životom.

Grad Cetinje se nalazi na 680 metara nadmorske visine pa vam se zna činiti kako ste istodobno jako visoko i – na dnu. Imate osjećaj da vas taj kameni obruč istodobno brani i stišće. To simbolički upućuje na svijest o čovjekovim ograničenim spoznajnim moćima. Javlja se želja da se taj kameni obruč razmakne, da se nadiđe, da se vidi i spozna što je “s onu stranu”. Ta želja i potreba za širenjem granica spoznajne moći, ta potreba i potraga za novim oblicima, za izražavanjem čovjekovog položaja u svijetu, u njegovoj moći i nemoći, o smislu egzistencije, potiče umjetničku kreativnost koja stalno traga za tajnom postojanja, premda je nikad niti može spoznati, niti otkriti. U tome i jest ljepota i izazovnost umjetničke kreacije.

Koje su knjige oblikovale vaš likovni senzibilitet?

Od literarnih djela koja su obilježila moju mladost, ili bolje reći koja su utjecala na moj stvaralački senzibilitet, od posebnog su značaja bila Lautreamontova, “Maldororova pjevanja”, Rembaudov, “Boravak u paklu” i Kafkin, “Preobražaj”. “Maldororova pjevanja” su za mene imala značaj pravog otkrića. Bio sam impresioniran žestokim onirizmom njegovih poetskih slika, te ustreptale bizarne mašte izražene briljantnim stilom. Breton je Lautreamonta smatrao “duhovnim ocem” nadrealizma. Lautreamontovo djelo je imalo velikog utjecaja na kompozicije mojih ranih radova, crteža i kolaža, te posebno objekata i asamblaža. Ona čuvena rečenica iz VI pjevanja – “Lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje” – otvorila mi je potpuno nove koncepcije shvaćanja stvarnosti. Uobičajeni poredak stvari se mijenja. U novim odnosima, nekonvencionalnim kontekstima, stvari dobijaju nova značenja. Dobijaju novi smisao u ljepoti irealnog. Volio sam Rimbaudov “Boravak u paklu”, ” Pustinje ljubavi” i njegove pjesme: “Samoglasnike”, “Pjesmu s najviše kule”. Dugo sam znao napamet njegovu “Ofeliju”, onu kako pjesnik kaže: “Bijelu Ofeliju poput krupnog krina”. Naravno, Kafka i njegov “Preobražaj”, imao je poseban značaj za moj stvaralački senzibilitet. Nakon čitanja ove pripovijetke uradio sam jedan crtež i naslovio ga “Kafka”. Nisam ga naslovio po glavnom liku pripovijetke , trgovačkom putniku, Gregoru Samsi, koji se jednog jutra probudio preobražen u insekta. Na tom crtežu iz 1967. godine prikazan je veliki insekt kako noću prolazi nekom ulicom pored ozidane ograde i zatvorenih vrata. Naslovom crteža sam želio sugerirati one odlike Kafkine umjetnosti – strah, otuđenje, nesigurnost, bolest, mučne tranformacije, smrt… U pripovijetci ,”Preobražaj”, posebno me impresionirala piščeva majstorija u kojoj bizarno i apsurdno funkcionira na logičan način. Želim naglasiti kako pojam metamorfoze, gledan u širem likovno estetskom kontekstu, ima veliku važnost u koncipiranju i uobličavanju likovnih tema kojima sam se bavio. Konačno i moja spomenuta retrospektivna izložba imala je naziv – “Misterij metamorfoza”.

Čime ste se bavili u prvim radovima još na zagrebačkoj Akademiji?

Moram naglasiti da sam na Akademiji na prvoj godini kod profesora Ljuba Ivančića, izvrsnog slikara i pedagoga, imao povlašten status. Naime, nakon onoga što smo morali raditi po nastavnom programu – portrete, ljudsku figure ili mrtvu prirodu – ja sam nakon obavljenog “školskog”, zadatka to isto radio na način kako sam želio. Dakle, slobodnije sam interpretirao zadato. To je uvijek bilo u duhu nadrealnog. Na primjer – odljev lijepe Venerine glave dobijao je duboke posjekline po mirnom boginjinom licu, a u valovitoj skupljenoj kosi naznačio bih više pari ušiju. Izvan akademskog programa radio sam puno kolaže, objekte i asamblaže. Nažalost, mnogi su uništeni. Zahvaljujući mojoj supruzi Jagodi, koja je također studirala Likovnu akademiju, sačuvani su svi oni radovi koje sam joj poklanjao u raznim prigodama. Puno sam radio kod mog kolege s akademije, prijatelja i kasnije vjenčanog kuma, Darka Bubanka, u njegovom domu u Donjoj Stubici. Nešto iz tog vremena sačuvano je na fotografijama koje je Darko snimio. Koristio sam razne materijale, reprodukcije klasičnih majstora koje sam kombinirao s tkaninama , konopima ili životinjskim kostima koje sam nalazio po sljemenskim padinama. Tako je nastao object, “Dobro jutro Gioconda”, koji se referira na kompleksnost Leonardovog Genija. Puno sam radova, nažalost, uništio. Neki put iz glupog praktičnog razloga ili komocije – kad sam mijenjao mjesto stanovanja želio sam imati što manje stvari sa sobom. Danas jako žalim zbog toga…

Što ste izlagali na prvoj izložbi?

Prvu sam samostalnu izložbu imao 1974. godine na Cetinju u Plavom dvorcu, najuglednijem crnogorskom izložbenom prostoru. To je bila za mene velika čast. Bio sam student treće godine Likovne akademije i dobitnik tri važne nagrade na značajnim izložbama. Na toj je cetinjskoj izložbi bilo izloženo četrdesetak crteža i nekoliko kolaža. Većina crteža je bila ozračena onom malo prije spomenutom lotreamonovskom nadreralističkom poetikom. Bio je to svijet metamorfoza, minuciozno izvedenih hibridnih formi humanih i animalnih oblika. Bilo je kompozicija s insektima, pjegavim ptičjim lajima, palih anđela s krilima od kostura, ribljih glava kao nadrealističkog dekora imaginarnih ženskih lica… Osnova za kolažne kompozicije bile su reprodukcije renesansnih majstora, Holbeina, Crivellija i Cosima Ture.

Često ističete da su vas nadahnuli nadrealisti i njihova poetika. Kako se ona održavala u vašem djelu?

Nadrealizam je bitno svojstvo mog izraza. Ovdje ne mislim samo na onaj bretonovski nadrealizam “kao čisti psihički automatizam lišen svake moralne ili estetske preokupacije”, jer jako sam volio djela Maxa Ernsta, Andrea Massona, Victora Braunera ili Salvadora Dalija. Mene nije isključivo zanimalo transponiranje slika ili doživljaja snova u slikarsku likovnu kompoziciju. Zanimao me onaj nadrealizam koji izražava one mutne, tajne, zamršene slojeve ljudskog bića, potisnute svjetove čovjekove prirode, one napukline na koje su ukazali, naprimjer, Goya, E. A. Poe, Baudelaire kao i spomenuti Lautreamont, Rimbaud i Kafka.

Želim reći da me uvijek zanimao onaj nadrealizam koji proizlazi iz stvarnog. Ono imaginarno koje drijema u konkretnom svijetu zbilje i putem koje ta zbilja dobija novu dimenziju svoje uvjerljivosti. Pojednostavljeno kazano – žeilo sam oblikovati nutrinu stvari.

U mladosti sam jako volio i dadaistički negativni radikalizam, što se može vidjeti u nekoliko mojih sačuvanih ranih radova (objekt “Dadaistički kompot”). Kako je nadrealizam praktički proizišao iz dadaizma poslije svađe i razilaženja Tristana Tzare i Andre Bretona, taj je pravac ostao, ipak, u domeni stvaranja slika na klasičan način. Na primjer, oblikovanje “konkretene iracionalnosti” svojstvene Daliju. Nadrealizam se pozivao na metafiziku Giorgia de Chirica, na stare majstore kao što su Bosch, Durer, Odilon Redon… Sve me to privlačilo i zanimalo. Dakle, služiti se i klasičnom tehnikom, tradicionalnim medijem kao što je crtež ili slika da bi se izrazilo ono nesvjesno, onaj lotreamonovski novi poredak stvari na suvremen način. Nastojao sam ono što je po sebi kompleksno, neki motiv, neki povod, kao što je bilo obilježavanje sjećanja na Prvi svjetski rat – izraziti jednom nadrealističkom kompozicijom. Želio sam tu složenu tematiku, kroz simboličko značenje elemenata, učiniti jasnom i učinkovitom. Tako je nastala instalacija “Pjesma bez riječi”, koju su činili glasovir i snajperska puška. Znamo da je Veliki rat donio do tada nezapamćena razaranja, tragedije i smrt koje svijet do tada nije pretrpio. U isto to vrijeme, na polju znanosti i umjetnosti, događala su se velika znanstvena otkrića, nastajala su izuzetna umjetnička djela. Instrument za sviranje kakav je glasovir, simbolizira ljudsku potrebu za kreacijom. Snajperska puška simbolizira onaj čovjekov nagon za razaranjem. Dakle dva suprotstavljena pola ljudske prirode, objedinjeni su u apsurdnoj harmoniji nadrealističkog objekta. Ova je instalacija bila izložena u UNESCO-u u Parizu 2014. godine u povodu sjećanja na Veliki rat. Ako pogledamo danas kako stvari stoje, od sve umjetničke likovne avangarde nadrealizam je ostao najdugovječniji, najvitalniji. U ovoj civilizaciji dominacije slike kao najkomunikativnijeg medija, nadrealističku estetiku vidimo suptilno primijenjenu u dizajnu, visokoj modi , teatru, filmu…

Godine 1978. i 1982. izlagali ste u Parizu na zajedničkoj izložbi sa Salvadorom Dalijem. Kako je na vas utjecao njegov duh kojemu ste posvetili poseban ciklus?

Salvador Dali je bio izuzetna ličnost. Umjetnik izrazite likovne inteligencije i bez sumnje jedan od najobrazovanijih umjetnika svoga vremena. Bio je majstor koji je znao i cijenio značaj tradicije, usprkos svom ekscentričnom avangardizmu. Lucidno je i ironično znao govoriti: “Ja koji umijem crtati kao Rafael, meni je sve dopušteno”. Mogućnost da se izrazi najsuvremenija ideja klasičnom tehnikom, posebno mi je bila bliska upravo u primjeru Savadora Dalija. O ovom neobičnom katalonskom svestranom umjetniku napisao sam dva eseja, a u povodu sto godina njegovog rođenja, u Barceloni sam imao izložbu naslovljenu – “Ole, Dali”. U tom ciklusu radova projicirao sam slikareve karakteristične likove, kontekstualizirajući ih u svijetu njegovih tipičnih nadrealističkih simbola, koji uz svu zbunjujuću kombinatoriku imaju uporište u Dalijevom racionalnom poimanju stvarnosti.

U hrvatskoj kulturi snažno je odjeknuo i vaš ciklus posvećen Danteu, kojega ste predstavili i u inozemstvu. Čime vas je taj veliki genij fascinirao i kako ste intepretirali njegovo remek djelo u vašem specifičnom izrazu?

Ciklus inspiriran Danteovim “Paklom” izlagao sam u Ravenni 2002. godine u Centro Dantesco, gdje se nalazi i muzej posvećen velikom pjesniku. Izložbu je priredio i otvorio talijanski likovni kritičar, Giorgio Segato, naslovivši je – “Le metamorfozi Dimitrije e Dante”. U tom sam cilklusu radova želio transponirati one doživljaje koji su na mene ostavljale pjesnikove poetske slike krugova paklenog svijeta. Zato sam se usredotočio na ljudsko tijelo, na njegovu metamorfoznu anatomiju. Ljudsko je tijelo postalo izrazom pakla. Ono je istodobno tijelo pakla i paklensko tijelo. Anatomija tih tijela, anatomija je u kojoj se ostvaruje, odnosno formira oblik onoga što tijelo napinje iznutra – a to je njegova infernalna nutrina. Ona mu određuje oblik i mjeru. U tim se oblicima istovremeno naznačuje i nestaje humanistička dimenzija ljudske prirode. Slike inspirirane Danteovim “Paklom”, univerzalnim vrijednostima njegovog djela, postaju suvremeni odrazi u kojima se, ne bez simbolike, zrcali naše vrijeme. Zato se infernalni svijet srednjovjekovne fantazije pretapa u prizore otuđenih tijela, kao prikaz naličja oslobođene moderne svijesti. Egzistencijalno iskustvo modernog čovjeka, postaje pakao ovoga svijeta. U ciklusu radova inspiriranim pjesnikovim “Paklom”, postoji onaj unutarnji pokret mračne energije jednog apsurdnog vremena. Stoga se ovaj ciklus može tumačiti i kao svojevrsni transfer između Danteova srednjovjekovlja i našeg novovjekog pakla.

Oduvijek vas je impresioniralo ljudsko tijelo i njegova drama. Možda i nema značanijeg suvremenoga autora koji se kristološkom tematikom bavio kao vi. Biblija je za vas bila nepresušno nadahnuće koje će rezultirati maestralnim ciklusom „Corpus Mysticum”. Što za vaš znači Kristova žrtva u današnjem vremenu sveopće nesreće, ili da kažem – vremenu bez Boga u kojem je sve dopušteno?

Lijepo ste formulirali ovaj veliki problem modernog svijeta, odnosno suvremenog čovjeka koji je, čini se, sve dalje od od onih temeljnih načela na kojima se zasniva humanizam. Materijalistički, odnosno konzumeristički diktat kojeg nameće suptilno ili agresivno liberalni kapitalizam, više onečovječuje čovjeka, nego što ga upućuje na vrijednosti koje nam je ostavilo Kristovo učenje. Čovjek sudjeluje u lažnom svijetu spektakla i sve je otuđeniji od samog sebe. Moglo bi se reći da više egzistira nego što živi. Izgubio je ono tako nužno blagostanje o kojem govori Erich Fromm, onu “usuglašenost sa samim sobom”. Moje likovne interpretacije Kristovog stradanja i smrti na Golgoti, upravo potenciranjem te dramatične i bolne žrtve kroz prikaze izmučenog raspetog tijela na križu, upućuju na razmišljane o smislu Mesijine žrtve. O Bogu koji je prihvatio ljudsku sudbinu.

Ta smrt na križu nije bila simbolička ili konceptualna, nego istinska, bolna i ponižavajuća. Jednom je Andre Malraux zapisao kako “jedino žrtvovanje sebe može stati oči u oči s torturom, a Kristov Bog ne bi bio Bog da nije bilo raspeća”. Tko nije razumio dramu mraka na Golgoti, teško će shvatiti svjetlo Uskrsnuća.

Sveto tijelo ste prikazivali u najneobičnijim prikazima, između ostalog s leđa, što je jedinstven primjer u povijesti umjetnosti, potom raščlanjeno na komade, što je talijanska kritika popratila kao simbol današnjeg vremena. Koje biste radove mogli posebno izdvojiti iz ovog golemog ciklusa kojeg ste stvarali čitav život i što je o komadanju svetog tijela zapisao, Giorgio Segato?

Drago mi je da je u dokumentarnom serijalu francuske televizije, naslovljenom “Pasija u umjetnosti”, koja se emitirala pred Uskrs prošle godine u Velikom tjednu, u četvrtom nastavku, “Picasso i XX. stoljeće”, među najzanimljivijim prikazima Kristovog raspeća u suvremenoj umjetnosti bila uvrštena moja slika koju ste spomenuli, prikaz raspetog Krista gledan s leđa. Likovna kritičarka koja je govorila o toj slici upravo je istakla posebnost tog novog pristupa staroj temi. Smatrao sam da stradanje tijela koje umire na križu, može izraziti isto tako svu strahotnost te kazne, iako nije gledano sprijeda kakvo je bilo uobičajeno prikazivanje Kistovog raspeća. Svaki dio anatomije tog svetog tijela bio je prožet bolom. Razlaganje ili razlamanje Kristovog tijela na mojim kompozicijama ciklusa “Corpus Mysticum”, ima izvorište u središnjem događaju pashalne večere, odnosno posljednje večere, dakle u euharistiji gdje se ustanovljuje jedan od glavnih kršćanskih sakramenata, kao čin i spomen Kristova otkupiteljskog djela. Na posljednjoj večeri, Krist lomi kruh “fractio panis” i dijeli ga svojim učenicima. To lomljenje Kristovog mističnog tijela bilo je polazište za transpoziciju misterija u umjetničko djelo. Tako je došlo do “lomljenja”, do raščlanjivanja Kristovog fizičkog korpusa. Simboličko značenje tog razlaganja, koje nije nikada rasap, kaotična hrpa fragmenata tijela, već se provodi u strogosti razlaganja, što u fizičkim i duhovnim dimenzijama proizilazi iz križa, nije samo moguća mistična vizija smrti, odnosno uskrsnuća, nego pokazuje kako u svakom dijelu dezintegriranog tijela egzistira integritet suštine, suštine svetog “vječnog tijela”. I Giorgio Segato i Mario Penelope i Sergio Guarino u Italiji i Alain Bosquet u Francuskoj, prepoznali su taj likovni koncept sakralne teme i upravo isticali tu ikonografsku posebnost djela ciklusa “Corpus Mysticum”, kao odraz modernog likovnog senzibiliteta koji se bavi suštinom Kristovog misterija, “Riječi koja je postala tijelom”.

Jedini ste hrvatski umjetnik koji je izlagao u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Što ste tada izložili i kakav je bio odjek vaših radova?

Najveće priznanje mom ciklusu “Corpus Mysticum”, bilo je kada sam pozvan da izlažem u Rimu u okviru programa kojim se obilježavalo 2000 godina kršćanstva. Te sam godine imao tri izložbe radova izabranih iz spomenutog ciklusa, koji su bili izlagani u tako značajnim, posvećenim prostorima, koje ste naveli. Za te rimske izložbe dodijeljena mi je 2000. godine Nagrada “I migliore dell anno”, na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu, u istoj dvorani u kojoj je papi Ivanu Pavlu II., Karolu Wojtili – bio uručen počasni doktorat.

Bili ste jedan od 15 umjetnika koji su pozvani da odgovore papi Ivanu Pavlu II. u njegovu Pismu umjetnicima. Što ste tada napisali?

Poznato je da je papa Ivan Pavao II. bio pjesnik i dramski pisac, koji je kao kršćanski duhovni autoritet promišljao i osjećao svijet, ne samo kao teolog, nego i kao umjetnik. U tom čuvenom Pismu upućenom umjetnicima svijeta na Uskrs 1999. godine, na koje sam imao čast biti pozvan odgovoriti svetom ocu, Papa je zabrinut za sudbinu svijeta. Govorio je, između ostalog, o “kulturi smrti” koja je dominirala u povijesti XX. stoljeća. Apelirao je na umjetnike da svojim djelovanjem humaniziraju posrnuli svijet, da oplemenjuju čovjekovo biće. Bio je svjestan sve većeg duhovnog osiromašenja modernog čovjeka. Citirao je poznatu misao Dostojevskog – kako će “ljepota spasiti svijet”, dakle dobro. U svom odgovoru koji je objavljen u posebnoj knjizi “Umjetnici odgovaraju papi Ivanu Pavlu II.”, objavljenoj u Milanu 2003. godine, napisao sam kako, ipak, po suštini svoje prirode, čovjek ne može prihvatiti nihilističke radikalizme, poput onoga egzistencijalističkoga “kako nema ni teološkog opravdanja ni historijskog objašnjenja egzistencije”. Upravo suština Vašeg pisma – odgovorio sam – govori suprotno. Ona vraća nadu ljudskom biću kroz religiju i umjetnost. Ako zaobiđemo ono opće mišljenje da je umjetnost sama po sebi neka vrsta religije, jedan oblik teofanije, onda se umjetnost koja nalazi snagu i nadahnuće u religiji i koja vodi dijalog s religijom, javlja kao autentičan izraz ljudskoga bića, izraz što kroz umjetnička ostvarenja svojom estetskom kvalitetom i svojim simboličkim smislom uspostavlja vrijednosti univerzalnih značenja. Umjetnost jest određeni oblik otkrivanja i način viđenja onoga unutarnjeg ljudskoga, ali ne u smislu nečega fantastičnoga, nego upravo kroz čovjekov svijet realnog, kroz njegovu egzistenciju, fizičku i duhovnu, kroz njegovo tijelo i njegovu dušu. Nije li stoga stvaranje slika, sakralnih slika, određeni estetizirani oblik utjelovljenja misterija o kojem govorite? Prisutnost Stvoritelja ogleda se u svemu… Vaša misao me se posebno dojmila, kada kažete da “Krist ne objavljuje samoga Boga, već potpuno otkriva čovjeka njemu samom”. U tom otkrivanju i umjetnost ima važno poslanje.

Uvijek ste se nadahnjivali najvećim majstorima prošlosti. Slavan je i vaš ciklus „Hommagio a Leonardo”, čijim tragom ste krenuli crtajući, među ostalim, ranjene anđele. Zašto vas je toliko opčinio taj veliki i zagonetni umjetnik i kako su se njegova djela odrazila u vašim radovima?

Zanimala me kompleksnost Leonardove genijanosti. Želio sam ciklusom radova, inspiriranih njegovim djelima, izraziti onu čudesnu i zadivljujuću suprotnost Da Vincijeve tajanstvene osobnosti. S jedne strane, on je znanstvenik superiorne ineligencije koji želi racionalnim metodama prodrijeti i objasniti tajne mehanizme prirode i čovjekovog bića, a s druge strane, Leonardo je umjetnik koji u slikarstvu izražava toliko ljupkosti i tajanstvenosti, posebno u postupku sfumato tehnike, da njegovi likovi, madone i anđeli, plijene dotad neviđenom ljepotom i misterijem. Leonardo je bio opsjednut smrću. To je izuzetno važna činjenica u sagledavanju njegove nedokučive prirode. Zadivljujuće je, također, kako je vješto, osim kista, baratao skalpelom secirajući ljudska trupla. Mojim sam ciklusom posvećenom renesansnom geniju želio pokazati Leonarda iznutra, simbolički preobražavajući vanjštinu njegovih savršenih likova. To je bio stanoviti spoj lijepog i ružnog te njihove nužne uzajamnosti, što je bio i jedan od principa njegovih promišljanja života i prirode.

Posebno vas je privlačila tema prepletanja erosa i thanatosa o kojoj ste ste, osim u likovnom izričaju, napisali i knjigu. Tu prije svega mislim na Juditu. Kako ste doživjeli i prikazali njezinu žrtvu?

Starozavjetna tema o hebrejskoj junakinji Juditi je posebno zanimljiva tema upravo zbog intrigantnog odnosa ili prožimanja erosa i thanatosa. Lijepa udovica spašava svoj opkoljeni grad od asirskog vojskovođe Holoferna na način da ga, svjesna svoje ljepote, uspijeva zavesti. Nakon provedene noći u postelji u vojskovođinom šatoru, odrubljuje mu glavu njegovim mačem. O tom složenom psihološkom odnosu žene koja zavodi muškarca koga u osnovi mrzi, a u kojemu vidi i nalazi svoju probuđenu ženstvenost, pisao sam u knjizi eseja “Eros, krv i svetost”. U ciklusu likovnih radova na ovu temu, naglasak sam stavljao upravo na toj drami u kojoj je odrubljena Holofernova glava istodobno Juditin trofej i njena mora. Ona je istovremeno grli i odbija od sebe…

Još jedna fatalna žena koja vas je privukla i likovno i literarno, bila je Marija Magdalena, koju ste posve osobito interpretirali. Čime vas je privukao taj tragični ženski lik i kako ste ga oživjeli?

Lijepoj ženi iz Magdale, Kristovoj vjernoj sljedbenici, posvetio sam također ciklus radova i napisao nekoliko eseja i roman naslovljen “Raspeće strasti”. U toj novozavjetnoj temi zanimala me preobrazba, odnosno preobraćenje žene kojoj je Krist oprostio grijehe i oslobodio je od demona. Bilo je izazovno, kako likovno izraziti ili sugerirati tijelom grješnice preobraćeni duh svetice. Lijepa , atraktivna, samosvjesna žena koja je vodila raskalašan život, postaje isposnica, skrušena grješnica koja meditira uz lubanju i raspeće i propovijeda Kristov nauk. Motiv Magdalene sam svodio, također, na vizualne znakove, na ikonografske simbole što u svojim značenjskim slojevima evociraju intimnu povijest jedne duše – od putenosti do askeze.

Napisali ste i više knjiga, među kojima bih istaknula „Smrt u slikarstvu” . Koji su se slikari posebno upisali svojim prikazima smrti u vaš senzibilitet koji je otkrivao najtajnije detalje na slikama?

Smrt je velika tema. U knjizi koju spominjete pisao sam o onim slikama od renesanse do danas, od Brueghela do Picassa, od Caravaggia do Bacona, dakle autorima koji su se na zanimljiv način, svaki u svom slikarskom izričaju, bavili ovom vječnom temom. Taj izbor slika pravio sam po afinitetu, dakle po srodnosti, tako da taj izbor radova mračih tematika u kojima se smrt javlja u raznim oblicima, od doslovnih do simboličkih prikaza, predstavlja, malroovski kazano – moj osobni, imaginarni muzej.

Još jedan velikan pera, Franz Kafka, o kojemu ste govorili, bio je za vas vrelo nadahnuća za poseban ciklus. Zašto Kafka i kako ste ga prikazali?

Istakao sam na početku našeg razgovora važnost koju je u mojoj mladosti imala Kafkina pripovjetka “Preobražaj”. Prije nekoliko godina napisao sam priču naslovljenu “Proces Kafkinog preobražaja”. Naime, zanimalo me je ono o čemu Kafka u svom djelu uopće ne govori. Na početku konstatira da se Gregor Samsa jednog jutra probudio kao insekt. Međitim o toj preobrazbi ništa ne znamo. U mojoj sam priči opisao, kako sam zamišljao taj tijek preobrazbe čovjekovog tijela u tijelo insekta, o detaljima transformacije ljudske anatomije u insektoliku formu, a da se pritom svijest aktera priče ne mijenja. Gregor Samsa ostaje svjestan svog stanja kojeg prihvaća kao bizarnu nužnost. Taj me je nadrealistički prosede jako zaokupljao. U ciklusu slika inspiriranih Kafkinim likom želio sam kroz psihoantomski prikaz piščeve fizionomije izraziti, odnosno simbolički projicirati karakter njegove osobe, sagledavane kroz književna djela koja nam je ostavio. To su kompozicije s dominantno sivim i crnim tonovima i tek s ponekim diskretnim kolorističkim akcentom. Taj asketizam u likovnom prikazu, bio je svojevrsni ekvivalent jednostavnosti literarnog postupka Kafkinog književnog izražavanja. Pisac “Procesa”, ostao je tuđ sebi i svijetu u kojem je živio. Ta pesimistička slika svijeta i tragično osjećanje egzistencije, osjenčava galeriju njegovih portreta kao neku vrstu poliptiha u kome se multiplicira, kao u kakvom nadrealističkom ogledalu, njegov intrigantni lik. “Ja sam u velikoj mjeri”, pisao je Kafka, “primio na sebe negativnost svoga vremena, koja mi je, uostalom, vrlo bliska, koju nemam prava ni pobijati, ali koju, u izvjesnoj mjeri imam pravo predstavljati.”

Što su o vašem djelu zapisali talijanski i francuski kritičari?

U različitim pristupima mom djelu, odnosno ciklusima koje sam izlagao u Francuskoj i Italiji, zajednička crta njihovih osvrta odnosila se na nadrealističko, ekspresivno prezentiranje sakralnih ili svjetovnih motiva u mojim kompozicijama, čija imaginarnost prodire u kompliciranu prirodu ljudskog bića. Pisali su kako sam starim temama davao novo viđenje, koristeći klasične i moderne medije izražavanja.

Slikali ste i crtali velike međunarodne zvijezde obilježene dramom i patnjom tijela, pokazujući drugo naličje slave. Kako je nastao taj ciklus i tko se u njemu pojavljuje?

Među slavnim ženskim likovima koje sam radio, izdvajaju se oni likovi čija je sudbina imala nešto tragično, što je na stanovit način obilježilo njihovu osobnost i u profesionalnom životu. To se izražava na simboličan način na njihovim portretima, kao što su na primjer portreti Edith Piaf i Juliette Binoche. Te su slike bile izložene u Parizu u Galeriji Lavigne-Bastille prije par godina. Izložba je bila naslovljena – “Lica”. Žena koja me posebno zanimala i kojoj sam posvetio jedan ciklus, bila je Marilyn Monroe. Taj holivudski vamp, ili ikona pop arta, kako su je nazivali, tipičan je primjer tragične osobe čiji je privatni život bio u suprotnosti sa glamurom planetarne slave fatalne žene, kako ju je svijet doživljavao. Mene je, za razliku od mnogih umjetnika koji su se bavili Marilyninim likom, više zanimala ona tamna strana njene zvijezde. Ljepota zasjenjena porazom, ekstaza prožeta bolom što ih nalazimo na glumičinim fotografijama bila su polazišta za skupni portret M.M., čiji je oreol slave lebdio nad unutrašnjim rasapom njenog bića. Paradoksalno kazano, koliko god je, posebno posredstvom moćnog utjecaja medija, kakav je film, pripadala svima, samoj sebi je sve više izmicala. Kada govorimo o Marilyn Monroe, nameće mi se jadna zanimljiva misao koju je Baudelaire zapisao u svom “Intimnom dnevniku”: “Ne mogu zamisliti neki tip ljepote u kome ne bi bilo nesreće”.

Čitavo vaše djelo, odnosno opus, odslik je našeg tragičnog doba u kojem su ljudi razapeti na Križ. Što mislite, zašto su propale sve humanističke teorije o boljem svijetu?

Uistinu teško pitanje postavljeno s razlogom. Kakav je svijet u kojem živimo sa svim njegovim apsurdima? Imperativ uspješnosti pod svaku cijenu nameće se kao oblik terora. Svi moraju biti zdravi, lijepi, dokazivati se svakog dana. Impresivni progres na polju tehnike pokazuje i porazno naličje tog progresa koji se zloupotrebljava na razne mračne i nastrane načine, na kriminal i prostituciju svake vrste. U novac koji je postao glavno mjerilo stvari, kako je pisao Cioran – “uselio se demon.” I doista, čovjekovo biće raspeto je između onoga što još, ipak, osjeća da jest i onoga što mu se nameće da mora biti. Čini se da je čovjek sve više u poziciji da ne živi svoj život, nego onaj život koji mu se nameće. Također suvremeni čovjek živi u nekoj paradigmi općeg straha. Može sjediti na nekoj terasi i piti kavu i odjednom odletjeti u zrak. Osjećaj nesigurnosti je postao dio njegove svakodnevice. Žao mi je da ovaj naš lijepi razgovor završavamo u pesimističkom tonu, ali bojim se da smo u situaciji da ćemo onu misao Dostojevskog, kako će ljepota spasiti svijet, preokrenuti u misao da ćemo – ljepotu morati spašavati od svijeta. Ipak, na kraju, treba reći da žrtva na križu nije bila uzaludna i da će svako zlo biti nadiđeno dobrim. To je i jedna od glavnih zadaća umjetnosti – da osmisli i oplemeni misterij, zvan ljudski život.

Što spremate u budućnosti?

Radim na završavanju tematskog ciklusa naslovljenog “Mit mode”, kojeg sam započeo prije dvije godine. Moda je kao fenomen jako zanimljiva s estetskog, sociološkog i filozofskog aspekta. U Rimu je 30. svibnja otvorena izložba, “Eros, krv i svetost”, koja će imati i modni aspekt. Crnogorska modna dizajnerica i povijesničarka umjetnosti, Anastazija Miranović, uradila je modne kreacije inspirirana radovima mog istoimenoga ciklusa o tri biblijske žene – Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni. Na literarnom planu radim na likovnim esejima koji tretiraju motiv mržnje u slikarstvu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI