Ninski muzej soli jedinstven je jer je solana jedna od rijetkih u svijetu koja prozvodi sol na tradicionalan i prirodni, ekološki način. Čisti okoliš, specifični klimatski uvjeti s brojnim sunačnim satima i pogodnim vjetrom uz izniman geografski položak osiguravaju ninskoj soli vrunsku kakvoću svjetskih razmjera.
Nin – to drevno utočište Liburna o kojemu je pisao znameniti grčki povjesničar Pseudo Skilak, rimska Enona, prijestolnica hrvatskih vladara smješten u plitkoj laguni okruženoj prirodnom pješčanim plažama već je nekoliko godina poznat po još jednoj kulturnoj atrakciji – svjetski vrijednom i atraktivnom ekološkom Muzeju soli.
U davnini glavni i kraljevski grad Dalmatinski, Nin ima posebno značenje u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. U njemu je 879. knez Branimir od pape Ivana VIII. primio pismo kao priznanje hrvatske države, 1069. godine Petar Krešimir IV u darovnici zadarskom samostanu sv. Krševana prvi naziva Jadransko more „našim morem“, dok 1080. godine za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira, papinski legat održava u Ninu crkveni sabor. Više puta razaran i od Mlečana i Turaka, zapušten tijekom stoljeća, ponovno se obnavlja i svojoj velikoj povijesti danas priključuje prvorazrednu muzejsku priču o solani smještenoj s istočne strane grada.
Solana se prostire na površini o 55 hektara u ninskoj laguni, a datira iz rimskog doba. Od 2002. posluje kao privatna tvrtka sa sjedištem u Ninu. Zahvaljujući svojoj bogatoj paleti proizvoda od soli, od industrijske, konzumne, do terapijske, već godinama je poznata kao nezaobilazno odredište koje posjećuju brojni turisti iz svih krajeva svijeta, od Europe do Japana, a svoj najpoznatiji proizvod „Cvijet soli“ čak izvozi u Japan.
Ljekoviti „Cvijet soli“
Solana je jedna od rijetkih u svijetu koja prozvodi sol na tradicionalan i prirodan, ekološki način. Čisti okoliš, specifični klimatski uvjeti s brojnim sunčanim satima i pogodnim vjetrom uz izniman geografski položaj osiguravaju ninskoj soli vrhunsku kakvoću svjetskih razmjera. Povećana količina joda, naime, nastala zbog alge petula koja se nalazi u morskoj vodi, osnažuje okusi i daje posebnu vrijednost tom proizvodu. U muzeju posjetitelji mogu kroz više edukativnih cjelina muzeja saznati o važnosti soli za ljudski organizam, pogledati izložbene alate i opremu koji se upotrebljavaju u tradicionalnoj proizvodnji soli, kupiti autohtoni hrvatski slani proizvod u djelu suvenirnice, te kušati „kavijar“ (cvijet soli). Pod nazivom fleur de sel, „cvijet soli“ je najzdravija i i najkvalitetnija vrsta soli jer uz povećanu količinu prirodnog joda, sadži i kalcij, magnezij, kalij i razne vrste minerala. Riječ je o najboljoj nerafiniranoj morskoj soli koja postoji, a dobiva se isključivo u idealnim vremenskim uvjetima, odnosno, skuplja u ranim jutarnjim satima ili kasno na večer kada nema vjetra. Pojavljuje se na površini mora kao tanki sloj listića soli, poput latica cvijeća koje se ubire ručno mikronskim sitima.
Osimm u prehrani, služi i za razne zdravstvene tegobe, pogotovo za osobe koje pate od nedostatka kalcija i magnezija. Od svih neprerađenih ekoloških soli, kristali cvijeta soli imaju najživlju, najaktivniju enegetsku strukturu jer nastaju isključivo u procesu prirodne proizvodnje soli. Zanimljivo je da Cvijet soli može upiti mnoge toksine u kemijski obrađenoj hrani i okolišu, te može pročistiti negativne vibracije u prostoru. Zbog toga je sol u prošlosti bila jako važna u obredima iscjeljenja i energiziranja prostora.
Povijest muzeja
Dakako, da je posebno atrkativna dionica o povijesti muzeja. U prvom razdoblju žetve soli, sol se prenosila na na drvenim nosilima do sabirnog mjesta gdje se obavljao utovar u sabirne vagone – vagonete. Nakon drvenih vagona, solana je upotrebljavala čelične, rudarske vagončiće koje su gurali berači soli ručno. Njih je zamijenila lokomotiva kojom se obavljao prijevoz od sabirnih mjesta do skladišta. Žetva, tj. berba soli obavljala se do 80-ih godina 20. stoljeća ručno, isključivo greblima i lopatama, nakon čega su se počela služiti i dodatna, motorna sredstva. U prvom desetljeću 21. stoljeća uložilo se u suvremenija prijevozna sredstva (traktori, kamioni, itd.) Muzej nudi cjelovit uvid u proces dobivanja soli koji je potpuno isti kao u rimsko doba. Štoviše, iz vremena antike u parku solane vidiljivi su ostatci kamenih vrata koja su propuštala morsku vodu u bazene. Ninska sol, ističu djelatnici muzeja, po mnogočemu je jedinstvena. Morska se voda prirodnim padom slijeva kroz bazene solane gdje isparava sunčevom energijom i vjetrom te se kristalizira u čistu prirodnu morsku sol. Prostrana polja ninske solane ujedno su i prirodno stanište raznolikom biljnom i životinjskom svijetu. Štoviše, posjetitelji ovog fenomenalnog prirodnog parka mogu vidjeti i zanimljive biljne vrste, koje su se prilagodile posebnim uvjetima ovog močvarnog prostora. Biljka slanuša prekriva bazene za isparavanje, a poznata je kao biljka od koje plamenci dobivaju ružičastu boju. Ima je samo u moru s crnim, peloidnim muljem iz kojega izravno apsorbira minerale, te je vrlo zdrava i ukusna. Slanuša, je dakako, samo dio bogate flore u solani.
Jedinstvene životinjske vrste
Kompleksnim djelovanjem sedimenata, slanoće vode, oblika bazena i lagune te biljnog svijeta koji raste na solani stvoreno je i stanište i raznolikom životinjskom svijetu. Polja oko bazena udomljavaju više od 280 vrsta ptica, mahom selica koje prelijeću ovaj dio Jadranskog mora na svojim dugotrajnim preletima do zimovališta, posebno onih u Africi ili u Mediteranu, a dvije rijetke i ugrožene vrste u manjem se broju na solani i gnjezde. Najpoznatije ptice močvarice su vlastelica, mala bijela čaplja, morski kulik i vodomar. Ribica obrvan, duga samo tri centimetra, živi u prve dvije faze bazena za isparavanje te se, zbog nestajanja odgovarajućih prirodnih staništa smatra ugroženom vrstom. Minijaturni račić slaništar izvanredno je prilagođen životu u iznimno slanoj vodi, ali i preživljavanju tijekom suše. Njegova jajašca, vidljiva samo pod mikroskopom, posložena u mulju mogu preživjeti bez vlage čak deset godina.
Gradovi pokraj nalazišta soli
Sol ima vrlo zanimljivu povijest. Najbogatiji gradovi nicali su pokraj rudnika soli , slanih jezera (Salt Lake City), a i jedan od najljepših gradova u Europi nosi ime Salzburg (njem. salz: sol. burg: grad). Stari Kinezi uveli su porez na sol i upotrebaljavali je kao sredstvo plaćanja. Marko Polo bilježi kako su u kolačiće od soli utiskivali lik Velikog Kana i služili se njima kao novčićima. Egipćani su je primjenjivali u procesu mumifikacije, dok su Grci često mijenjali robove za sol. Rimski su legionari plaćani u soli.