Ekonomija i sveučilišne pobune

Potkraj 2000 skupina mladih Francuza koji su diplomirali ekonomiju pokrenula je peticiju u kojoj je za ekonomiju rekla da je to „autistička znanost“ te je izrazila želju da se „oslobodi izmišljenih svjetova“. Kritizirajući stanje u kojemu se predaje samo neoklasična škola, a izostavljaju sve druge verzije ekonomske misli, ustvrdili su kako je matematika postala sama sebi sredstvom umjesto a postane svrhom

Ekonomsko rasulo današnjeg svijeta, sve veće razlike između siromašnih i bogatih, potonuće mnogih ekonomskih teorija, ali i sveučilišne dogme po kojima se predaje samo neoklasična škola ekonomije, potvrdile su mnoge od poražavajućih postavki koje su fizičar Filip Smith i ekonomist Manfred Max-Neef iznijeli u svojoj knjizi „Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do susjećanja i zajedničkog dobra“.

Kako podsjećaju potkraj 2000 skupina mladih Francuza koji su diplomirali ekonomiju pokrenula je peticiju u kojoj je za ekonomiju rekla da je to „autistička znanost“ te je izrazila želju da se „oslobodi izmišljenih svjetova“. Kritizirajući stanje u kojemu se predaje samo neoklasična škola, a izostavljaju sve druge verzije ekonomske misli, ustvrdili su kako je matematika postala sama sebi sredstvom umjesto a postane svrhom. Usprotivili su se i dogmatizmu i prosvjedovali što u nastavi nema kritike ni rasprave ili kako su napisali: „Većina nas odlučila je studirati ekonomiju kako bi stekla dublje razumijevanje ekonomskih pojava s kojima se ljudi danas suočavaju. No obrazovanje koje se danas nudi, odnosno najvećim dijelom neoklasična teorija ili pristupi koji se izvode iz nje, uglavnom ne ispunjavaju ta očekivanja. Dapače, čak i kad se teorija na početku opravdano odvaja od nepredviđenih okolnosti, rijedak je nužni povratak činjenicama. Empirijski aspekt (povijesne činjenice, djelovanje institucija, proučavanje ponašanja i strategija činitelja) gotovo ne postoji. Osim toga, taj je jaz u obuci, to zanemarivanje konkretne stvarnosti, stvara golem problem onima koji bi htjeli biti korisni u ekonomskom i društvnom kontekstu.“. Samo mjesec dana nakon pokretanja studentske peticije pojavila se druga peticija koju je potpisalo niz profesora ekonomije. Profesori se nisu samo složili s tvrdnjama studenata, već su identificirali pet problema koje bi trebalo prevladati u predavanju ekonomije – isključivanje teorije koja nije neoklasična iz fakultetskog programa, raskorak između ekonomskog obrazovanja i ekonomske stvarnosti, upotreba matematike tako da ona ne bude sredstvo, već sama sebi svrhom, metode predavanja koje isključuju ili spriječavaju kritičko mišljenje, nedostatak pluralnosti pristupa prilagođenih složenosti predmeta koji analiziraju. Ili kako su profesori zapisali: „U stvarnim znanostima objašnjenje se temelji na stvarnim pojavama. Valjanost i primjerenost teorije može se procijeniti samo u suočavanju s ‘činjenicama’. Zato mi, zajedno s mnogim studentima, osuđujemo pojavu pedagoškog pristupa u ekonomiji koji daje povlašteno mjesto iznošenju teorije te stvaranju modela i njihovoj manipulaciji bez razmatranja njhove empirijske primjerenosti. Takva pedagogija ističe formalna svojstva stvaranja modela te pri tome zanemaruje odnose modela, ako ti odnosi uopće postoje prema ekonomskim stvarnostima. To je scijentizam, odnosno intelektualno uvjerenje prema kojemu prirodna znanost osigurava potpuno znanje i rješava sve probleme, nauštrb svim drugim tumačenjima života. Nasuprot tome, prvi zadatak znanstvenog pristupa je da uz pomoć skupa empirijskih pojava pokaže informacijsku valjanost i učinkovitost neke apstrakcije. To bi morao biti glavni zadatak ekonomista i to nije matematički problem“.

Utjecaj tih izjava proširio se na druge zemlje. Nekoliko mjeseci nakon toga studenti postdiplomci na sveučiištu u Cambridgeu objavili su svoju peticiju, a godinu dana kasnije ekonomisti iz 17 zemalja okupili su se u američkom gradu Knasas Cityju i objavili svoje međunarodno otvoreno pismo svim ekonomskim fakultetima, u kojemu od njih traže da promijene ekonomsko obrazovanje i istraživanje. Zatražili su slijedeće – šire shvaćanje ljudskog ponašanja, uzimanje u obzir kulture, razmatranje povijesti, novu teoriju znanja, utemeljnost u praksi, širenje metoda i interdisciplinarni dijalog. U ožujku 2003. studenti ekonomije na Harvardu proglasili su vlastitu peticiju u kojoj su zatražili da se pokrene novi uvodni predmet kojim bi se postigla „bolja uravnoteženost i obuhvatio širi raspon gledišta“ i koji ne bi samo učio studnte „prihvaćenim modelima mišljenja, već bi ih također nukao na kritičko i dubinsko razmišljanje o uvriježenim istinama“.

Tom se pokretu priključuje sve veći broj studenata i akademika s drugih sveučilišta, uključujući one iz latinsko američkih zemalja. No, ekonomski fakulteti na golemoj većini sveučilišta ostaju nepromijenjeni. Onaj „dominantni“, napominju pisci – je otporan nasve poruke i dokaze koji bi mogli dovesti do bilo kakvih promjena. „Alternative“ su raspršene posvuda unaokolo i njih „dominantna struja“ smatra subverzivnima, ali one svejedno nisu u stanju srušiti neoliberalni zid. Prije ili kasnije, taj će se zid, međutim, sruštiti – najavljuju Smith i Max-Neef.

Alternativni uzorak humanije ekonomije



Postoje, naime, alternativni uzorak humanije ekonomije, raspršen, nedovršen pokret bez manifesta, doktrine ili autoriteta na kojega bi se naslanjao, poprimajući svoj oblik u „učionicama, poljima, šumama, selima, tvornicama, pustinjama, ribnjacima, sirotinjskim četvrtima čak i u otmjenim njujorškim hotelima. Postupno se pojavljuje kao globalni humanitarni pokret uzdižući se od dna prema vrhu. Iako mnogi izvan tog pokreta tvrde da je on nemoćan, malen i ograničen, Max-Neef drži da je riječ o „najvećem društvenom pokretu u povijesti i nitko ne zna do kuda seže“. Riječ je o spontano organiziranims kupinama koji obuhvaćaju desetke milijuna ljudi odanih promjeni. Taj pokret dakako stoji nasprut dominantog svijeta politike, pohlepe i moći kao usporedni svijet. Iako mnogi sumnjaju u to „golemo, podzemno gibanje tvrdeći da su ekološko opredijeljenje i nova ekonomija mrtvi, vrijedni upravo suprotno“ – tvrdi Max-Neef.

U svom Institutu za prirodni kapital u Kaliforniji Paul Hawken i njegovi kolege stvorili su golemu bazu podataka o organizacijama civilnog društva u 234 zemlje, područja i regija kojih ima gotovo 300. 000. Klasifikacija obhvaća doslovce tisuće disciplina i interesa, a među glavnim kategorijama su poljodjelstvo i obrada zemlje, zrak, biološka raznolikost, poduzetništvo i gospodarstvo, djeca i mladež, obalni ekosustavi, razvoj zajednica, kulturno nasljeđe, demokracija, ekologija, obrazovanje, energija, ribarstvo, šumarstvo, klimatske promjene, globalizacija, zelena industrija, zdravlje, ljudska prava, domorodačke skupine, mediji, rudarstvo, bilje, zagađivanje, iskorjenjivanje siromaštva, prava vlasništva, održivi razvoj itd. Upravo takva golema mreža incijativa civilnog društva, uvjeren je Manfred Max-Neef: „predstavlja divovski imunološki sustav koji će kad jednom globalni sustav moći što djeluje s vrha prema dnu upadne u svoju konačnu krizu, biti u stanju pokrenuti nastanak nove demokracije što djeluje s dna prema vrhu“.

Povijesni primjer razvoja po mjeri čovjeka

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća švedska zaklada Dag Hammarskjöld pokrenula je program pod nazivom „Od sela prema globalnom poretku“. U sklopu tog programa Manfred Max-Neef vodio je istraživačku skupinu Centra za razvojne alternative (CEPAUR) kojoj je bio zadatak formulirati alternativnu ekonomiju. Nakon trogodišnjeg rada i rasprava na međunarodnim seminarima na kojima su se okupili stručnjaci sličnih interesa, CEPAUR je 1986. sastavio dokument u kojem su bila zacrtana načela razvoja po mjeri čovjeka i teorija o temeljnim ljudskim potrebama. Konačni tekst objavila je zaklada, najprije na španjolskom, a dvije godine nakon toga na engleskome. Kroz mrežu zaklade tekst je postao dostupan u većini latinoameričkih zemalja i gotovo u istom trenu privukao je zanimanje i oduševljenje ne samo u disidentskim akademskim krugovima i alternativnim skupinama, već također među mnogim seoskim i indijanskim zajednicama. Izvorna verzija na španjolskom jeziku bil je dokument koji se tih dana najviše fotokopirao na cijelom konitinentu. Kako svjedoči Manfred-Neef – znali su doći u andske zajednice gdje su ih dočekivali lokalni čelnici s fotokopijom fotokopije, željni razgovarati jesu li dobro shvatili tekst i zadovoljavaju li njihovi projekti kriterije filozofije razvoja po mjeri čovjeka. Dirljivo je bilo, ističe autor, vdijeti kako su te rubne zajendice prihvatile njihova načela i pokrenule lokalne razvojne kakve klasični stručnjaci ne bi bili u stanju zamisliti. Prva pouka koju je stručna skupina izvukla iz tih sikustava bila je da jednostavni ljudi bez ikakva formalnog obrazovanja lako razumiju jezik razovja po mjeri čovjeka. Druga pouka je bila da ne može biti pravog razvoja ako tome ne pridonose ljudi svojim sudjelovanjem i kreativnošću a treća je bila spoznaja da ono što pokreće obične ljude ne pokreće nužno i fakultetski obrazovane ljude te su seljaci za tren shvatiliono za što je trebalo proći oko 15 godina da pobudi zanimanje na akademskoj razini. (nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI