U subotu 1. veljače 2020. godine Rijeka, Europska prijestolnica kulture je imala svoje svečano otvorenje. Protokolarni dio programa u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci može se opisati kao mediokritetski dosadan i površan. U onome što je predstavljeno na svečanom otvaranju nema niti hrabrog, niti alternativnog konvencionalnom, niti progresivnog, a kako se službeno pokušava Rijeka kao europska prijestolnica kulture predstaviti Hrvatskoj i Europi. Ništa impresivnija nije bila niti katatonična buka ‘opere Industriale’ u Riječkoj luci koje je kao trebala biti nešto odvažno i moderno i novo, no ispalo je naporno za gledanje i slušanje, već viđeno i neorginalno. No da bi uopće prosječni gledatelj shvatio što se točno događa na pozornici riječke luke bilo je potrebno prije samog događaja prostudirati program kojim se objašnjava što gledamo, jer ovako, naravno ništa nije jasno te je teško pronaći smisao između histeričnog izderavanja i eksperimentalnog stvaranje buke koja u glavnom pili živce. No postmoderna umjetnička scena u tome vidi nekakvu samo njima poznatu fuziju tradicionalnog i naprednog, dok se mi ostali jednostavno moramo pomiriti sa svojom nazadnošću i zatucanošću.
Klimaks postmoderne u Rijeci
Prije samog otvorenja, Rijeka 2020. već je u svojim najavama umjetničkih programa počela izazivati negativne reakcije u javnosti. Radi se o programskom pravcu ‘Doba moći’ koje je izazvalo najviše kontroverze, pogotovo najava radova Nemanje Cvijanovića koji sudjeluje unutar EPK s tri projekta, te je i sam zaposlen unutar EPK kao koordinator. Ova interesna isprepletenost gospodina Cvijanovića ne može se u potpunosti istražiti jer se organizacija EPK štiti odredbama GDPR-a, iako se radi o javnim novcima koji ulaze u EPK. Navedeno je sigurno znakovito, no trenutno nije tema, ali zanimljiv je element, jer baš takvi su se najviše potrudili ciljano provocirati javnost, onu istu javnost koja doslovno plaća kako bi ju se provociralo. Iako tek treba vidjeti što nam donosi kulturna godina pred nama, sama ceremonija svečanog otvaranja dala nam je popriličan uvid u klimu postmoderne koja vlada europskom kulturnom scenom, a koja trenutno doživaljava svojevrstan klimaks u Rijeci.
Očito smo izgubili granicu između onoga što se do nedavno nazivalo Visoka umjetnosti i što je percipirano kao nešto od nacionalnog interesa, pa je bilo podložno i financiranju iz proračuna, te onoga što je do nedavno bilo poznato pod nazivom alternativna umjetnička scena, odnosno Underground, a karakterizirala ga je eksperimentalna umjetnička scena. Taj underground je često bio opozicija Visokoj umjetnosti i ta dinamika je imala za zadatak postepenu transformaciju kulture koja je pratila samu društvenu transformaciju, a bez da nasilno i agresivno utječe na klasičnu umjetnost. Underground umjetnici čiji rad se pokazao kao uspješan eksperiment dobivali su svoje mjesto u kulturnom mainstreamu, gdje su svojim djelovanjem utjecali na danju transformaciju i time je spomenuta dinamika ta dva umjetnička svijeta dobivala svoj smisao.
Umjetnički eksperimenti kao visoka umjetnost
Danas ta dinamika više ne postoji, već svaki umjetnički eksperiment postaje visoka umjetnost bez kriterija, iako sama riječ ‘eksperiment’ upućuje na proces čiji rezultat može biti uspješan ili neuspješan. Sve se financira javnim novcem i sve je svedeno na pobunu, provokaciju, te određene aktivnosti koje graniče s kulturocidom. Tako smo na svečanom otvaranju Rijeke 2020. mogli slušati masakriranje libreta opere Nikola Šubić Zrinski, neki to nazivaju hrabrim, novim, drugačijim, a one koji kritiziraju naziva se glupima, nazadnima, te im se redovito zalijepi određena ideološka etiketa na čelo. S obzirom na to kako je već sada jasno kako će se EPK u ovih godinu dana svoditi na postmodernistički karneval ružnoće, ideologije i provokacije, te sveobuhvatne kulturne distorzije, trebalo bi se zapitati zašto dopuštamo određenoj skupini ovakvu kontrolu nad nacionalnom kulturom. Jer ovdje se ne radi o nikakvom undergroundu, ovdje se radi o najvišoj mogućoj manifestaciji europske kulture koja bi trebala predstaviti Hrvatsku Europi, što je na kraju i ideja postojanja Europske prijestolnice kulture. S obzirom na to kako Rijeka 2020. ima punu podršku i pokroviteljstvo ministrice kulture, osoba kojoj bi trebalo uputiti to pitanje je sam premijer, koji je na vrhu tog političkog lanca odgovornosti. No i njegovo nepojavljivanje na ceremoniji otvaranja govori samo za sebe.
Stvarni čuvari hrvatske kulturne baštine na margini
Europa se danas nalazi u situaciji u kojoj se umjetničke distorzije i eksperimenti financiraju iz državnih proračuna i EU fondova, dok se sa stvarnim očuvanjem kulturne baštine bave male neprofitne organizacije ili pojedinci na samoj margini kulturnog utjecaja, a na koje se izdvajaju mrvice i to u glavnom iz lokalnih proračuna, ili ne dobivaju ništa. Projekti stvarnog očuvanja kulturne i umjetničke baštine naše zemlje gotovo uopće nisu pronašli svoje mjesto na otvaranju EPK, a oni koji su se i našli bili su podvrgnuti destrukciji i distorziji, a u ime progresa. No unatoč tome svima su, od ministrice, pa do predstavnika interesnih skupina koje su se zalijepile na budžet EPK, puna usta upravo očuvanja kulturne baštine.
Na žalost današnji kulturni mainstream s prijezirom gleda na svoju vlastitu kulturnu baštinu, te to pokazuje upravo sakaćenjem iste, pod parolom, ‘različitosti’. Hrvatska kulturna baština je europski primjer različitosti i multikulturalizma koji je utkan u svaku poru našeg društva, te ništa, baš ništa od toga nije prikazano na svečanom otvaranju Rijeke 2020. koja navodno cijeli svoj program upravo temelji na tome. Teško je ne posumnjati u stručnost samih organizatora, odnosno ako mogu i dokazati svoju stručnost, onda je tek pitanje što točno rade institucije koje obrazuju takve ‘stručnjake’. No na opravdano zgražanje velikog dijela javnosti nad ovakvim cirkusom u Rijeci u kojem se utapaju milijuni javnog novca, akteri i podržavatelji ovog kulturnog i društvenog eksperimenta bez zadrške mu pružaju apsolutnu javnu podršku, vjerujući kako pokušaj javnosti da ukaže na izostanak zdravog razuma u ovoj cijeloj situaciji, jest zapravo napad na njih osobno i na njihov svjetonazor. Njima niti u jednom trenutku nije palo na pamet da postoje ljudi drugačijeg svjetonazora, koji vide vrijednost u umjetnosti i kulturi koju smo poznavali do nedavno kao ono što je zaista bilo vrijedno, lijepo, ono što je uzdizalo i pročišćavalo, te da se novac i te ‘druge’ i ‘drugačije’ javnosti troši u ovoj cijeloj prići, pa onda bi i oni trebali imati pravo izraziti svoj stav. No umjesto promišljanja, zgodno je i moderno danas same sebe etiketirati, jer zašto ne, već etiketiraju druge.
Kulturološki i svjetonazorski ratovi
Ovakve kritike ministrica kulture također doživljava kao napad na kulturu i umjetnost, te pokušaj cenzure umjetnika, namjerno ili slučajno odbijajući shvatiti kako se ovdje propituje i kritizira ono što se njezinim dekretom financira u kulturi, a što se nerijetko pretvara u isključivo iživljavanje nad umjetničkim djelom, ili nad samim čovjekom. Jer teško je razumjeti kako jedno ministarstvo može opravdavati stalno i specifično provociranje ljudi određenog svjetonazora i samo tog svjetonazora. To daje naslutiti kako se današnji kulturni mainstream odlučno obračunava s onima koje smatra odgovornima što su uopće bili u jednom trenutku underground. Ako je tako, a sve govori da je, onda su se time pretvorili upravo u one protiv kojih su se borili. Dobro došli u 21. stoljeće, stoljeće kulturoloških i svjetonazorskih ratova.
Autor: Matija Jakšeković