Na današnji dan umro je najveći hrvatski strip crtač u povijesti Andrija Maurović čiji su stripovi nadahnjivali generacije
„Fala bogu da sam otišao iz onog prokletog rada u preriju. Prerija je sloboda – kazao je slavni Stari mačak Andrije Maurovića na svom zalasku stripovne slave.
Bio je to dostojan oproštaj od publike samog Maurovića, buntovnika, pustolova i outsidera koji je svojim maštovitim svjetovima usrećio generacije čitatelja, dosegnuvši crtačkom vještinom svjetske vrhunce stvaralaštva. Ni jedan autor stripa nije bio voljen poput Maurovića, niti je ijedan morao toliko čekati na podršku struke!
Džungle i pustinje s istraživačima, morske pučine napučene gusarima, tajnoviti podzemni gradovi, daleke planete, prerije s kaubojima, bespuće Sjevera s lovcima na zlato, zagrebački Gornji grad s plemićima, bila su tek neka poprišta čudesnih stripova pomoću kojih su milijuni čitatelja obišli svijet. Impresivne crtačke kulture, u kojoj se koristio iskustvima postoktobarskog filma, westerna, njemačkog ekspresionizma i fantastike – Maurović je ostavio daleko iz sebe mnoge akademski obazovane umjenike.
Kada je Grafička zbika Nacionalne i sveučilišne knjižnice otkupila od Roberta Neugebauera (sina ctača Waltera Neugebauera) originalne strip crteže legendarnog autora –stripovi su spašeni i ostali su u Hrvatskoj iako je vlasnik imao primamljive ponude stranih kupaca. Riječ je o najcjelovitijoj zbirci Maurovićevih stripova u posjedu države. Izuzev malog broja djela koje je otkupio riječki Muzej suvremene umjetnosti i stotinjak crteža erotskog sadržaja što su pohranjeni u Modernoj galeriji. Maurovićeva djela, usprkos svjetske kvalitete, nisu u izvorniku sačuvana niti u jednom hrvatskom muzeju ili galeriji. Velik broj stripova, 80-ih je s nakanom ponovnog tisaknja završio u Gornjem Milanovcu, odakle nikada nije vraćen u Hrvatsku. Garfička zbika NSK sadrži 525 stripova među kojima su neki od najznačajnijih stripova – od prvih „Vjerenica mača“ i „Podzemna carica“, pa sve do klasika „Knez Radoslav“, „Ahuramazda na Nilu“, „Tomislav“, „Mrtvački brod“, „Opsada“, „Plantaža Beranda“, „Brodolmci na otoku Mega“, „Grička vještica“, „Rankov odred“, „Zlatni otok“, „Crni jahač“, pa sve do ilustracija iz Zabavnika.
A Maurovićeva biografija pustolovna je poput njegovih priča, Sin Bokeljke i Slovenca (apotekaraskog službenika) austro-ugarske vojske prezimena „Maurowitc), Andrija Maurović rođen je u malom mjestu Muo kraj Kotora. Nakon kratkog boravka u Krakowu, obitelj se preselila u Dubrovnik gdje je Andrija proveo dječaštvo. „Moje djetinjstvo u Dubrovniku bilo je puno slobode, fizičke akcije, divljanja…sve me zanimalo i to je mislim velik dar sudbine, ta želja da se sve vidi..bez toga ne bih postao slikar, već svećenik“, kazao je. Bio je slab đak, ali je izvanredno crtao, što su mu učitelji uzimali za dobro, te je čak izlagao kao gimnazijalac u dubrovačkim galerijama.
U Zagreb je prvi put došao 1920., želeći sudirati slikarstvo, no zbog nesretne financijske situacije, vraća se kući. U međuvremenu se, zanimljivo, bavio glumom u sarajevskom kazalištu nastupajući u nekoliko nijemih filmova. Godine 1922. uz pomoć dubrovačke općine ponovno započinje studij na Likovnoj akademiji, no profesore je smetalo što je radio za grafičke zavode i knjižare „te im tako konkurirao“. Kazali su: „ili akademija ili posao“. I tako je najbolji student crtanja ostao na akademiji samo godinu dana duhovito kazavši: „Talentirani se čovjek na akademiji zna iskvariti, zatvoriti u šablone, ja sam otišao u štampu, među ilustratore, neprekidno crtajući i tako sam se učio“. Poečo se svesrdno baviti crtanjem ilustracija, karikatura, plakata, a kasnije i grafičkim dizajnom. Kako ističe istraživač njegova opusa Veljko Krulčić, tadašnja Maurovićeva produktivnost nije bila samo razultat egistencijalnih potreba, već „i kreativnog htijenja i želje da svakodnevnim radom napreduje“.
Ne čudi da stoga u drugoj polovici tridesetih Maurović postaje vodeći zagrebački ilustrator, crtajući za dnevnike „Jutarnji list“, „Novosti“, „Ilustrirani periodični tisak“, „Koprive“, „Ženski svijet“ uz što je ilustrirao knjige domaćih i stranih pisaca za tiskare „Rožanovski“, „Tipografija“ i „Jugo štampa“. Crtao je plakate, kalendare i oglase posvećujući se u rijetkim trenucima slikarstvu. Impoznatan opus od nekoliko stotina ilustracija, karikatura i crteža izradio je za „Koprive“ u kojima će 1929. početi raditi takozvane proto stripove, crtane šale u nekoliko slika.
„Novosti najavaljuju senzaciju“
Prve prave stripove počinje raditi 1935. u „Novostima“. Nakon što su čitatelji upozoreni dan ranije: „Potražite svi sutrašnji broj jer ćete u njemu naći zanimljivu i senzacionalnu stvar“, u nedjelju 12. svibnja 1935. „Novosti objavaljuju oglas: „u današnjem broju započinje roman u slikama „Vjerenica mača“ – izraženog u obliku napetog novinskog filma prema djelu francuskog pisca Paula Fevala. Prve dvije pasice Maurovića i scenarista Krešimira Kovačića, otvorile su novu „vizualnu eru“. Atraktivna fabula o plemićkim intrigama na francuskom dvoru 18. stoljeća, avanturama odvažne Henriette požnjela je velik uspjeh.
Već u prvom stripu Maurović pokazuje svoje specifično likovno bogatstvo, prepoznatljiv nemirni crtež i samosvojnu strip-režiju koje će kasnije biti nazvane „Maurovićevim stilom“. Iako je isprva koristio poteze uobičajene za slikare i ilustratore, sa svakom se daljnom pasicom oslobađao, počevši oblikovati pročišćenije sličice. Fantastičan uspjeh stripa navodi redakciju „Novosti“ da pokrene tjednik „Oko“ – prvu zagrebačku strip reviju u kojoj uz pomoć scenraista što se nadahnjivao tadašnjim bogatim kino-repertorarom, crta plijen „Demona džungle“ (King- Kong), „Razbojnikovu vjerenicu (krimiće Edgara Wallacea, „Krvolok iz Tanipura (Tigar iz Ešnapura), „Testament Armstrong. Slijedili su vrlo ambiciozni stripovi „Ognjem i mačem“ kojeg terotičari drže „remek djelom“ stripovne umjetnosti“, „Zlatarevo zlato“ i „Gunka Das“ u kojima je Maurović impresivno zavladao praznim prostorom i načinom retuširanja koji se u svjetskim ralecijama javlja tek 30 godina kasnije!
Nakon „Vjerenice mača“ crta za novosti strip „Podzemna carica“ i „Ljubavnica s Marsa“. Prvi je priča o grupi ljudi što se spuštaju čeličnom iglom u središte zemlje gdje pronalaze čudesan grad Avankaran kojim je vladala okrutna Trimena.
Stvorio besmrtne junake
Bilo je to „socijal-utopističko“ viđenje društva u kojem je sve zajedničko. Stanovništo pozemnog svijeta je, naime, bilo podijeljeno u klase ljudi šišmiša koji se bave lovom, poljprivredom i ratovanjem, srednju klasu ljudi koji se bave tehnikom i industrijom, a vladaju učenjaci, umjetnici i književnici. I drugi je strip „Ljubavnica s Marsa“ (adaptacija znanstveno-fantastične priče „Aelita“ Alekseja Tolstoja)., pratio avanture inženjera Losa koji s bivšim vojnikom Gusjevom leti na Mars, gdje pronalaz visoko razvijenu, ali razjedinjenu civilizaciju u kojoj se Los zaljubljuje u svemirsku ljepoticu „Aelitu“, dižući s Gusjevom revoluciju protiv vladajuće klase. Mauroviće se, valja reći, nikada nije ugledao na druge strip majstore. Prema stripu odnsio se na izrazito režiserski način čemu su, bez sumnje pridonijeli česti izlasci u kino, gdje je uživao u westernima „studirajući pokrete konja“. Godine 1936. nastaju maestralni stripovi „Trojica u mraku“ i „Sedma žrtva“.
U to vrijeme Maurović započinje suradnju s legendarnim zagrebačkim fotofreporterom Franjom Fuisom. Prvi njihovi stripovi „Kugina jahta“ i „Lutalica Chogos“ bili su vezani uz morske avanture, nakon čega je slijedila najveća njihova uspješnica – trilogija „Gospodar zlatnih bregova, „Sablast zelenih močvara“ i „Pustovolina starog mačka“ koje povezuje lik glavnog junaka Old Mickeya, alias Starog Mačka – slobodljubivog tvrdoglavog strakelje crnog humora koji se uporno bori za pravdu. Maurović je uvijek govorio da mu je Stari Mačak najdraža kreacija u kojoj je anticipirao „svoj izgled pod stare dane“. Crani jahač, Polagana smrt, papiga Penelopa i konj Tupan donijeli su Mauroviću slavu kakvu nijedan autor stripa nije doživio. Čitatelji su znali zvati redakciju „Novosti“ tražeći novinare da im ispričaju nastavak stripa.
Kada Fuis pokreće svoj „Mickey strip“ – Maurović mu crta „Ubojicu s dječjim licem“ i „Tirani Gran Čaka“, no zbog sukoba s Fuisom 1938. prekida suradnju. Nakon neobjašnjive jedngodišnje stanke 1939. ujesen opet uspostavlja suradnju s „Novostima“ i Fuisom objavivši od početaka rata avanturističke stripove „Zlato“, „Junaci s granice“, „Velika glad u plemenu Gula-Gula, „Brod bez kompasa“ i „Mrtvačka trojka“ . Izbijanjem rata, dotadašnji dnevno-informativni tisak prestaje izlaziti, pa se produkcija stripa naprasno prekida. Dvije godine Maurović se bavi slikarstvom, a od 1943. priključuje se novpokrenutom „Zabavniku“ crtajući „Grob u prašini“ (avanture braće Seljan) i „Kneza Radoslava (ep od dolasku Hrvata), za koje teoretičari ističu da su „teško ponovljiva remek djela što su nadvisila sve ostalo u svjetskoj produkciji. U isto vrijeme, započinj Maurovićev rad na kompleksnom stripu „Ahuramazda na Nilu“ – za kojeg scenarsit Radovanović ističe da je bio udžbenik perziologije i egiptologije.
„Tomislav“ ostao nedovršen
Prije odlaska u partizane, crtao je „Zlatni otok“ po slavnom Stevensonovom romanu, i povijesni strip „Tomslav“, no, na žalost, nije ih dovršio. „Zlatni otok“ je nastavio Walter Neugebauer, a „Ahuramazdu“ i „Tomislava“ student ALU Albert Kinert. U partizanima je ilustrirao zidne novine, pisao parole i borbene plakate. U tjedniku „Novi svijet“1945. po scenariju Marcela Čuklja, radi „Mrtvački brod“ – o avanturama mornara Galea.
Godine 1948. dolazi do zastoja u strip produkciji, komunistička je vlast smatrala strip lošim i kapitalističkim utejcajem. Nakon Brozova raskida sa Staljinom, opet se pojavljuju straipovi pa Maurović 1950. na stranicama „Pionirske zastave“ objavljuje strip „Mimo i njegova četa“, te „Duh u logoru“. Slijedeće godine u novpokrenutu „Horizontu crta „Meksikanca“ po Londonu, a nakon toga stripove s nacionalno povijesnom tematikom „Opasada“ i „Cvijet u kamenu“. Sa stripom „Plantaža Beranda“ javlja se u „Vjesnikovom zabavnom tjedniku“. Velik uspjeh postiže s „Jahačem usamljene zvijezde“, a usput radi remake „Trojice u mraku“ te „Crvene orače“- strip o Indijancima.
Drugim svjetskim ratom bavi se u djelima“Brodolmci na otoku Mega“ i „Protiv smrti“. Iscrpljen radom, odlazi u bolnicu, nakon čega postaje „nov čovjek“, prestaje pušiti i piti, dovevši svoj život do granice asketizma.Ponovno je bljesnuo kolor stripovima u „Plavom Vjesniku“ od 1960. do 1963. Po scenariju Norberta Neugebauera nastaju egoztični stripovi „Biser zla“, „Ukleti brod“, „Kišova zagonetka“, „Uglomi, gospodar pećine“ , „Rankov odred“, „Čuvaj se senjske ruke“ i „Djevojka sa Sijere“. Redakcija Večernjeg lista potom ga angažira za „Gričku vješticu“, no, uvidjeviš da bi izlazak stripa trajao osam godina, bez objašnjenja prekidaju strip nakon 18 mjeseci.
Posljednja faza Maurovićeva stvaralaštva bila je vezana suradnjom s Rudijem Aljinovićem. Njih su dvojica za „Plavi Vjesnik“ kreirala strip „Barba Niko i Ivo“. Godine 1964., pak, nastaje strip „Posljednja petorica“ gdje bijele površine prekriva sivim tonovima pri čemu postiže važnu medijsku inovaciju. Posljednji stripovi su bili „Povratak Starog mačka“ 1968. i „Sinovi slobode“ u Modroj lasti. Nove generacije nisu međutim prihvatile „Starog Mačka“ kao one prije rata. Sedamdesetih se Maurović povlači u osamu, slikajući velika ulja na platnu s motivima mora i propasti svijeta, te stripove pornografsko-erotskog sadržaja. Shrvan teškom bolešću, umro je 2. rujna 1981.
