‘Pop up’ izložba “Sjećanja u prolazu” Slavke Pavić, postavljena u Velvet caffe galeriji u Dežmanovom prolazu, predstavlja zagrebačke kadrove fotografkinje, čija karijera seže u četrdesete godine prošlog stoljeća.
“Hodanje i fotografija liječe”, riječi su jedne od najvećih hrvatskih fotografkinja druge polovice 20.stoljeća, a trenuci koje je zabilježila dokaz su vremena zaustavljenog na fotografijama, kažu iz PRiredba studija, koji je organizirao izložbu.
Kako bi njezin opus bilo gotovo nemoguće obuhvatiti, te zbog nemogućnosti pristupa autoričinoj bogatoj arhivi, ona im je ustupila dostupne fotografije trenutaka određenih vremena, bilo da je riječ o arhitekturi, pejzažu ili detaljima kroz kompoziciju, bez da zajedno čine povezanu cjelinu.
“Korona i potres, našu dragu Slavku Pavić su trenutno odvojili od Zagreba, ali zahvaljujući njenoj životnoj energiji, susretljivosti i neiscrpnoj volji i želji za radom, vrlo rado se odazvala pozivu i odabrala fotografije koje je imala u kompjutoru, na svojoj trenutnoj adresi u Dramlju”, napomenuli su organizatori.
Vjeruju da će “njene fotografije, kadrovi Zagreba podsjetiti prolaznike na sve lijepe trenutke i kutke ovoga grada i vratiti vjeru i nadu da ćemo ponovo uživati u svim njegovim pričama i čarolijama.”
“U vremenima kada nam je kultura postala nedostupna, kada su kazališta, muzeji, galerije zatvoreni, svaki oblik umjetničkog izražavanja pokazuje nam kako je umjetnost nužnost bez koje je teško zamisliti život”, dodaju.
Slavka Pavić rođena je 20. listopada 1927. u Jajcu, a djetinjstvo i mladost je provela u Daruvaru. Nakon rata upisala je studij ekonomije u Zagrebu, a članicom fotokluba Zagreb postaje 1951. kada ujedno počinje javno izlagati.
Nakon deset godina postaje nositelj počasnog umjetničkog zvanja Fotoamater I. klase koje joj je dodjelio Fotosavez Hrvatske, a od 2005. Istaknuti izlagač Fotokluba Zagreb, koji dodijelio Upravni odbor Fotokluba Zagreb, gdje je bila i jedna je od osnivačica Ženske sekcije (1973.)
Dosad je imala 20 samostalnih i više od 300 skupnih izložbi, a radovi su joj u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu, Zbirci Galerije Badrov, te u različitim privatnim zbirkama.
Nagrađivana autorica objavljivala je u časopisima i revijama, posebno Telegramu i Oku, turističkim edicijama i izdanjima Školske knjige Zagreb te kao ilustracije u monografijama: Tisućljetni Zagreb; Hrvatsko Zagorje i Međumurje; Plavi Jadran i otoci; Prirodna baština Hrvatske; Naša domovima.
Vještinu crno-bijele fotografije svladala je uz poduku profesionalnog fotografa i supruga Milana Pavića, a Tošo Dabac rano je prepoznao njezinu kvalitetu, uvrstivši je već 1951. na IX. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije.
Nije radila razliku između poetskog motiva snimljenog u prirodi i industrijskog grafizma koji pronalazi na električnim žicama, u prometnim znacima, smeću ili oblacima, a, svaki oblik koji je formom zadovoljio autoričin smisao za red i kompoziciju sazdanu od svjetla i sjena, arhitekture, cjeline ili detalja, kao i ljudi u prostoru, tretiran je ravnopravno kao odabrana i interpretirana fotogeničnost, napominje se u najavi.
Sedamdesetih se kratko bavi eksperimentom, a 2006. napušta analognu fotografiju i posvećuje se digitalnoj.
Stvorila je niz antologijskih fotografija nezaobilaznih u povijesti hrvatske fotografije 20. stoljeća, a i danas je se često može vidjeti s fotoaparatom u ruci na otvorenjima izložbi i drugim društvenim događanjima.