Genij talijanskog individualizma

Pixabay

Vidjeli smo neumitne modifikacije kipa. Pojavljuje se portret. Opći tip nestaje. Prijelaz osvaja plan i uništava profil, a u borbi protiv profila teži da u plan unese osjete, osjećanja i ideje, koje kamen i mramor nisu kadri izraziti, čak ni onda, kad ih svjetlost oblikuje i miluje. Dok kipar, na svoju propast, poziva u pomoć slikarsku tehniku - valere, kontraste i polusjene - dotle se slikarstvo razvija i hrli ususret čovjeku, pokušavajući da ga, poput zaljubljene sirene, otme s društvene lađe, koja tone

Ėlie Faure upisao se u antologije svojim analizama najvećih majstora slikarstva, čija je djela istraživao u kontekstu vremena u kojima su nastala, ispitujući one nepoznate sile koje stvaraju genije. Još je značajnija njegova knjiga „Duh oblika” iz koje donosimo probrane dijelove kako su nastajali oblici prošlosti.

Kip će najprije, množeći se sve više, ističe pisac, u Grčkoj osvojiti frizove i celu i sve slobodne prostore na stjenovitoj uzvisini gdje se nalazi utvrda, a u Francuskoj će prekriti prizorima iz zanatstva, svecima, cvijećem i životinjama cijelo pročelje i pobočne portike gotičke građevine, a kasnije će tu i tamo sići na ulice, u stanove i u vrtove. Kip je kao i pojedinac: što veća postaje pravna jednakost, koja prikriva materijalnu nejednakost, pojedinac kvantitativno sve više raste, no kvalitativno, kao društvena jedinka, malo pomalo opada. Vidjeli smo neumitne modifikacije kipa. Pojavljuje se portret. Opći tip nestaje.

Prijelaz osvaja plan i uništava profil, a u borbi protiv profila teži da u plan unese osjete, osjećanja i ideje, koje kamen i mramor nisu kadri izraziti, čak ni onda, kad ih svjetlost oblikuje i miluje. Dok kipar, na svoju propast, poziva u pomoć slikarsku tehniku – valere, kontraste i polusjene – dotle se slikarstvo razvija i hrli ususret čovjeku, pokušavajući da ga, poput zaljubljene sirene, otme s društvene lađe, koja tone.

Veliki atenski slikari, Parazije, Zauksis i Apel, javaljaju se u 4. stoljeću. A na zapadu u 15. stoljeću, kod Avinjonaca, Flamanaca, Burgunđana i Talijana, slikarstvo se počinje oslobađati svoje primitivne tehnike, da bi ostvarilo potpun, isključivo slikarski izraz najdubljih, najsloženijih i najprofinjenijih nijansa duha. U to je vrijeme na Zapadu, kao i u Grčkoj, od velike arhitekture hramova ostala još samo uspomena.

Slika je – slobodna

Kad se javlja slikarstvo, za kiparstvo više nema mjesta, osim možda za ukrašavanje fontana i vrtova. A najveća je arhitektura bespovratno mrtva. Jedino slikarstvo može izraziti ono što arhitektura i kiparstvo u tom času pokušavaju izreći. Jer je slikarstvo – u likovnoj umjetnosti – dakako jedini jezik, koji odgovara oslobođenom pojedincu.



Ono predstavlja oslobođenog ili bolje rečeno razvijenog pojedinca. Građevina se može sagledati sa svih strana. Velike, koje svi doduše ne mogu shvatiti, ali ih mogu osjetiti, i velike neprekinute konture masa, što teže prema geometrijskom izrazu, u određenom času prestaju biti jezik kipara i arhitekta: jer one tada više ne predstavljaju zajednička vjerovanja, koja se mogu izraziti samo u tom obliku, sažetom, globalno zbijenom obliku, što ga jednim jedinim pogledom možemo obuhvatiti.

Slika je nešto posve drugo. Ona je slobodna. Njezin prostor nije stvaran. On pripada isključivo duhu. Jedino se duh u njemu može kretati u svim smjerovima, jedini on može po svojoj volji raspoređivati volumene i arabeske po njegovoj površini i u njegovoj dubini, uranjati oblike u sjenu ili ih isticati u svjetlosti, uvlačiti svjetlost i sjenu u najskrovitija mjesta između oblika.

Također, prikrivati, otkrivati ili po volji samo nagoviještavati najsloženija i najdenostavnija osjećanja, najtananije i najsnažnije osjete, oslobađati u isto vrijeme sve mogućnosti svoje kromatske ljestvice, ovdje izvući kakav akord, ondje kakav ton, stvarati more i nebo, zastirati ih maglom ili oblacima, otvarati ili zatvarati šume, govoriti samo o čovjeku ili ga potpuno prešućivati.

Slikari heroji

Slikarstvo predstavlja pojedinca, religoznog ili nereligioznog, okrutnog ili nježnog, čulnog ili čistog, sklonog čas lirzimu, čas pripovijedanju, čas drami ili jednom i drugom i trećem istodobno, slobodnog da bude samo ono što jest, da ponovno za vlastitu upotrebu stvara svemir koji će, ako je povezan i logičan, posve sigurno biti životan, ma kako bio fantastičan. I to da ga stvara u većini slučajeva upravo naglašeno protiv predrasuda i praznovjerica mnoštva koje je izašlo ih hrama kao i on sam.

I mnoštvo i pojedinac stekli su nezavisnost, kada se raspao organizam, kojemu su on pripadali kao njegovi sastavni dijelovi: mnoštvo je tada postalo bezoblična masa tih sastavnih dijelova, nepovezanih međusobno zato što im nedostaje zajednički mit i društvena kohezija, a pojedincu ta kohezija nije potrebna, jer on sam u svom srcu nosi mit i cijelo društvo. U tim strašnim kritičkim razdobljima, kada gotovo svi pojedinci lutaju dezorijentirani po besplodnoj pustoši svog duha i djeluju samo nasumce, prema svojim porivima i navikama, neki među njima, i to u prvom redu slikari, nose u sebi heroizam svijeta.

Jedina je njihova zadaća, da u svojim dušama, na svoj način ponovno ostvare prvotno jedinstvo, da bi ga netaknuto predali budućem organizmu. Kad se ruše stupovi hrama, zadaća je slikara heroja, da podmetne svoja pleća i da pridržava arhitrav, dok ga ne smijeni drugi slikar i ne dopusti mu da umre.

Golemi vizualni orkestar

Promotrimo iz bližega, u čemu se sastoji moć slikarstva u razdobljima snažnog procvata pojedinca. Zađimo odmah u središte 16. stoljeća, kada se čini, da mletački majstori pronalaze formulu slikarstva, od koje će europski slikari živjeti tri stotine godina. Ono već tada poprima izrazito simfonijski karakter – ako usvojimo ovaj muzički termin, da bismo bolje shvatili to mletačko slikarstvo i ako ga usporedimo s tadašnjim slikarskim manifestacijama na Zapadu i s manifestacijama prijašnjeg stoljeća u Italiji, jednako kao i u Francuskoj, u Flandriji ili u Njemačkoj.

Giogione, Tizian, Tintoretto i Veronese, dva stoljeća prije muzičara, po prvi put u Novom vijeku – jer u starini je to bez sumnje pokušao Parazije, samo što njegova zadaća nije bila tako složena – sjedinjuju sve elemente, po kojima slikano djelo postaje potpun, zaokružen, izražajni svijet. Prostor je osvojen. Njegov smijeh i njegov mir i njegove drame, sva njegova lica pretaču se u oblik i u pokretu i oblikuju ga igrom odbljesaka koji ga spajaju sa svjetlošću.

Sve su stvari odsad međusobno povezane. Golemi vizualni orkestar, neprestanom razmjenom sazvučja, odjeka, valera i isprepletenih pasaža, usklađuje oluju, što se diže na obzoru, s vrškom dojke, koju miluje sjena drveta, jantarsku ogrlicu, toplu od puti natopljene krvlju, združuje sa smirajem dana, a treperenje srebrne rese oblaka u potoku spaja sa siluetom cvijeta. Kad je ta povezanost oblika ostvarena, tada sveopće i lepšavo kretanje obojenih atoma, koji se međusobno sporazumjevaju i prepoznaju, postaje duboko stvarno, kao svijet, što ga arabeska, zatalasana oko nevidljivog središta, nastavlja u svim dimenzijama imagirnanog prostora, gdje se kreće slikarev duh.

Do vremena Giorgionea i Tiziana, unatoč Masacciovu naporu, slikarstvo je ostalo melodijsko. Kao što pjevač izvija svoju zvučnu krivulju nizom zvukova u vremenu, tako je slikar u prostoru raspoređivao svoje boje posložene jedne do drugih.

Simfonija pojedinca

Pojedinac, u kojemu su se elementi društvenog stila u rasapu nalazili jedan pored drugoga prije nego što su postali međusobno ovisni, napredovao je korak po korak prema svom vlastitom jedinstvu, što će ga moći formulirati tek onoga dana, kad bude imao dovoljno hrabrosti i genijalnosti, da u sebi organizira te razjedinjene elemente. Kad je društveni organizam nenačet, svaki čovjek pjeva svoju dionicu. Kad se taj organizam sruši, nekolicina ljudi pjeva sve dionice zajedno. Slava je Italije u tome što je, ona porodila prva bića dovoljno snažna, da odigraju tu ulogu. To nam objašnjava i činjenicu što se ona ispcrpla najprije i najbrže od svih. Potresan svojim strastima, pojedinac se ondje, i brže nego drugdje razvija, no brže se i troši.

Velika simfonija pojedinca morala se prirodno pojaviti u zemlji, gdje se pojedinac najpotpunije oslobodio i koja se po tome isticala u Europi već u vrijeme, kada su francuske katedrale izražavale najuzbudljiviji trenutak kršćanske ravnoteže. Prije sredine 12. stoljeća, Arnoldo i Brescie, proglašavaju republiku u papinskom gradu. Kada se izvan Italije, u Parizu, javlja prvi univerzitet, u Bologni postoji univerzitet već pedesetak godina. A na njemu se predaju pravne nauke, a ne teologija.

Talijanska je crkva u 13. stoljeću izgubila svoju prvotnu čistoću. Dok na sjeveru Francuske gradska općina ubire najdivnije plodove pronalaska gotičkog luka, pozivajući samo mnoštvo, već oslobođeno romaničke teokracije, da izgradi svoju društvenu poemu, dotle talijanski gradovi gotovo svuda podižu gradske vijećnice umjesto hramova. Nepristupačni nazupčani zidovi dižu se nad golim kamenim pločnicima kao odraz partikalurizma, koji iz dana u dan postaje sve izrazitiji.

Pojedinac raste usred uličnih ratova, napajan zavišću i bijesom. Dok francuski klesar i slikar još rade u istoj radionici rame uz rame, dok u Francuskoj još nema traga lirskoj ili misaonoj poemi pojedinca, koja bi skupila u sebi mnogoobrazno jedinstvo katedrale, dotle Franjo Asiški i Toma Akvinski, već u to vrijeme, a ubrzo za njima Dante, Giotto, Duccio, Simone Martini i braća Lorenzzetti, riječima, formulama i slikama punim divne snage sažimaju ono najsvjesnije i najplemenitije, što je kršćanska ideja mogla usaditi u glave i u srca.

Novi simfonijski duh

Mletački su se simfoničari mogli roditi onda, kad su da Vinci, Michelangelo i Rafael, završavajući napor toskanskih melodičara, Angelica, Ghirlandaija, Lippija, Signorellija i Piera della Francesca, u kalupu svoje duhovne snage pretopili talijanski oblik, razvijen do najneumoljivije realističke istinitosti: talijanski se individualizam javio tako rano, da je za čitavo stoljeće pretekao sve slikare Zapada, kojih je poziv bio, da izraze najviše osjećanje i najsvestranije osjete, što ih je simfonijsko slikarstvo ikada pokušalo fiksirati.

Društveno je tijelo u Italiji zaista već od polovice 16. stoljeća bilo izdisaju, dok je na Zapadu, zbog vjerskih ratova, moralna sanga među pripadnicima zaraćenih konfesija održavala društvenu povezanost još uvijek punu društvene energije. Kad ta moralna snaga počinje slabiti, kad pojedinac više misli na korist svoje kese, nego na korist svoje vjere, tada Velasquezove harmonije skupljaju oko dječjeg lica sve ono najskrovitije, što lebdi u prostoru Španjolske, gdje srebro fatamorgana i rumenilo sutona podrhtavaju poput cvijeća.

A na drugom mjestu, krv i mast Flandrije i drveće i vode, izvijeni u blistavoj izmaglici, organiziraju se sred meteža Rubensova orekstra. A još malo dalje, Rembandt na svom platnu mrvi zlato dronjaka i tropski žar, da bi njima pomilovao čelo siromaha ili osvijetlio kolijevku.

Velik događaj suvremenog europskog svijeta ne predstavljaju, dakle, ni renesansa ni reformacija, ni revolucija, koja je zacijelo bila predodređena da do kraja razori srednjovjekovno društvo i za sve ljude stvori mogućnost, da se odvoje jedni od drugih i tako oslobode elemente društvenog tijela, što se u temeljima preobražavalo. Taj veliki događaj predstavlja pojava novog simfonijskog duha, što su ga Mlečani bili začeli, a Rubens, Rembrandt i Velasquez unijeli u ćutila europskog čovjeka, Spinoza i Leibnitz u njegovu misao, Newton i Lamarck u njegovu nauku, njemačka muzika u njegovo osjećanje.

Moć pojedinca

Pojedinac je bio ostvaren u djelima velikih slikara 17. stoljeća, a zatim se pred njim ispriječio njegov pesimizam i on je, nastojeći da ga prevlada, potražio utočište u onoj panteističkoj negaciji koja je samo prvi korak prema novom stapanju raspršenih elemenata u velikom kalupu zajednice. Likovna simfonija na kraju posvuda nailazi na granice prostora, ona više ne može izaći iz prostora i kreće se isključivo u njegovoj golemoj, ali dometom oka ograničenoj sferi, punoj isprepletenih odjeka. Oni, napokon, postaju šuplji i jednolični: zato je likovna simfonija upravila svoje kretanje prema glazbi, kadroj da stvara imaginarni svijet, potpuno oslobođen od predmeta i sposoban da ponese srca, s onu stranu vidljivog svijeta, u beskrajno područje iluzije, koja ima moć da organizira razjedinjene elemente, a objavljuje se sama sebi pod prividom volje, što pobjeđuje ništavilo.

Kad veliko slikarstvo teži da dočara zvučnu simfoniju, tada mora, ako neće da ga nestane, zvučnoj simfoniji priznati prvenstvo. Uzbudljiva je konstatacija da su se Keiser, Händel i Bach rodili nekoliko godina poslije smrti Velasqueza i Rembrandta.

U suvremenom svijetu nije teško zapaziti, da se glazba javlja kao najsavršenije sredstvo integracije u času kada je slikarstvo još više razumsko – kad ono zacijelo prestavlja čak krajnji domet razumske konstrukcije – pa je zato nemoćno izraziti domet razumske konstrukcije — pa je zato nemoćno da izrazi već na svim stranama započeti preporod najdubljih, najneodređenijih i nejnedodirljivijih društvenih nagona.

Kad u Italiji nastupa razdoblje glazbe, veliko slikarstvo umire. No, ondje se glazba pojavljuje kao lijek protiv gotovo potpune društvene anarhije, zasad još samo u obliku melodijske arabeske. Njezin čas, naime, još nije došao, budući da likovna simfonija Zapada razija u isto to doba sve svoje mogućnosti drugdje, izvan Italije. Veliki je melodičar Monteverdi, suvremenik velikog simfoničara Rubensa – i on je prvi moderni glazbenik, jer je Palestrina još uvijek pripadao svijetu gotike. Već su majstori pjevači podizali zvučnu katedralu — raspršenu, namijenjenu mnoštvu, organsku u isto vrijeme kada su majstori zidari u Francuskoj dovršavali građenje katedrale od kamena, olova i stakla.

Dok heroj slikarstva nosi u sebi cijelo mnoštvo, heroj glazbe okuplja to mnoštvo oko sebe…

(Nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI