Hrvatska – zemlja nesretne sudbine i sretnih kriminalaca

Photo: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Dok se god ne pojave političari i sudstvo koje će konačno početi riješavati kriminalnu privatizaciju, ali i ekonomisti koji imaju iole pojma o očuvanju nacionalne privrede – Hrvatskoj nema spasa, osim daljenjeg potonuća u sveopći kriminal, kaos i iseljavanje

Tko je Joyti De-Laurey – dobro znaju engleski građani kada je izbila strahovita afera oko zarada bankarskih institucija.

Tko su sve hrvatske inačice dotične gospođe, međutim, nećete nikada doznati.  Štoviše, masa svjetski poznatih kriminalaca iz povijesti od braće Arellano, Neda Kellyja, Johna Gottija, Luckyja Luciana, blizanaca Kray, Dutcha Schulza, Billy the Kida do Meyera Lanskyja sitne su ribe u usporedbi s hrvatskim kriminalcima – tajkunima iliti privrednicima stvorenima nakon  Domovinskog rata – od fatalnog Kutle do Todorića, sve mahom majstora vrhunskih prijevara i ljudi  koje su bezobzirno štitile sve političke garniture s pogubnim ishodom.

Smrtonosna sprega politike i sudstva, stranačkih veza, korupcije, grabež i pljačka bez ikakvih posljedica po počinitelje – stvorila je od Hrvatske, izmučene i iskasapljene u ratu, s 15.000 poginulih boraca kriminalnu državu srednjoameričkog tipa – koloniju stranih tvrtki i banaka koje rade što hoće.

I iskasapljeni mediji koji su uspjevali razotkrivati desetljećima kriminalne radnje pojedinaca koji su uništavali stotine tvrtki više nemaju osnovnu  funkciju – jer institucije na njihova otkrića ne reagiraju.  Tajkun koji je pokrao milijune, bit će oslobođen, ali će država ovršiti umirovljenika zbog 25 kuna ili deložirati obitelj zbog 20. 000 kuna glavnice. U Hrvatskoj se vjerojatno nikada neće doznati koliko, u stvari, zarađuju inozemne banke na lihvarskim kamatama, koliko su iste oduzele stanova građanima, gdje su završili ti isti građani, kakvi su prihodi čak i nižih menadžera, jer se sve te banke raskošno reklamiraju u  tiskovinama i na televizijama. Dok se god ne pojave političari i sudstvo koje će konačno početi riješavati kriminalnu privatizaciju, ali i ekonomisti koji imaju iole pojma o očuvanju nacionalne privrede – Hrvatskoj nema spasa, osim daljenjeg potonuća u kriminal i iseljavanje. Gospođu De-Laurey s kojom je počelo veliko javno razotkrivanje istine o  bankama u Britaniji, u Hrvatskoj nećete vidjeti u zatvoru, iako je prisutna u muškoj i ženskoj inačici u svim korporacijama i bankama i jako dobro povezana s političkim moćnicima svih predznaka.

Spomenuta dama bila je osobna pomoćnica u gradskoj bankovnoj tvrtki Goldman-Sachs u Londonu – naivnim, ali i neukim hrvatskim tajkunima inače doboro poznatoj po kamatama koje su osjetili tek pošto su im došle na naplatu. Zanimljivo je da su njezini poslodavci bili toliko bogati da dugo vremena nisu ni primjetili kako im na računima nedostaju milijuni dolara. Kada su konačno shvatili da ih je ljepoškasta pomoćnica opelješila – De-Laurey je uhićena, optužena i suđena. Slučaj je bio senzacionalan i izazvao mnogo kontroverzi u Britaniji kada se pokazalo da bankari u Goldman Sachsu imaju astronomske osobne prihode. U jednom trenutku, britanski tisak je imao više simpatija za De- Laurey nego za bankare pa je to nagnalo direktora Goldman Sachsa Edwarda Scotta Meada na komentar „da se osjeća da se postupak vodi protiv njega“.



De-Laurey je bila primljena na posao da bude osobna tajnica u prestižnoj investicijskog banci za neveliku plaću od oko 20 000 funti godišnje plus premije. Počela je raditi za ekstremno bogatu bankarku Jennifer Moses i njezina muža Rona Bellera koji uskoro više nisu mogli bez njezine pomoći. Organizirala im je rođendanske zabave, izenađenja i izlete u inozemstvo, savršene sjednice i činila sve ne bi li glamurozni par održao svoj snobovski stil života. No, dakako, nisu znali da njihova predana tajnica krivotvori potpise na njihovim čekovnim knjižicama i da sebi doznačuje čekove koji terete njihove tekuće račune.  Započela je s malim iznosima, na kako to njezini šefovi nisu primjećivali, iznosi na čekovima postajali su sve veći i veći. Samo četiri mjeseca De-Laurey je počinila veše od sedmadeset krivotvorenja kako bi uzela novac s tekućeg računa.Zatim je počela prebacivati goleme iznose novca na bankovne račune što ih je otvorila u inozmestvu na svoje djevojačko prezime. I drugi članovi njezine obitelji bili su upetljani u prijevaru: njezina majka, liječnica i njezin suprug, bivši šofer, pomagali su joj u obavljanju transakcija.

De-Laurey je prvo iznenadila svoje susjede u prigradskoj četvrti skupim preinakama svoje kuće i kupnjom čak nekoliko luksuznih automobila za sebe, majku i druge članove obitelji. Kupila je i specijalni motorkotač s personaliziranim registarskim tablicama za svog muža Tonyja. Učestalo je uzimala dopust i odlazila na putovanja, često na Cipar, a susjedima je govorila o svojim namjerama da ondje kupi luksuznu vilu i brodicu. Oni su pretpostavljali da je dobila zgoditak na lutriji. Zatim je smislila još mučniji način kako će prevariti šefove – rekla im je da ima tumor na vratu maternice – pa su joj oni, iz suosjećanja, dali novce potrebne za boravak u Sjedinjenim Državama kako bi ondje mogla biti podvrgnuta specijalističkom tretmanu. Naravno – novce je potrošila provodeći se u najskupljim hotelima Beverly Hillsa. Videći da joj šefovi idu toliko na ruku, počela je planirati svoje umirovljenje. Kupila je vilu s dvama bazenima na Cipru, koja je koštala sedamsto tisuća funta, a naručila je i luskuznu talijansku brodicu za svoga  muža, range rover i po narudžbi proizveden aston martin. Da bi sve to platila, nekako si je omogućila pristup bankovnom računu Edwarda Scotta Meada, jednog od direktora Goldman Sachsa.  Mead je bio nejverojatno imućan, toliko imućan da mu je, kada je ona uspjela prebaciti dva milijuna funta s njegova računa na svoj, trebalo četiri mjeseca kako bi primjetio da tog novca nema.

To je otkrio dok je gledao koliko novca ima na banci kako bi doznačio dobrotvornu donaciju svom starom kolegi. Kada je sve izbilo na svjetlo dana, De-Laurey je bila uhićena i optužena, a isto tako njezina majka i muž. Nekon senzacionalnog suđenja, na kojima su otkrivani neugodni detalji, proglašena je krivom i osuđena na sedmogodišnju zatvorsku kaznu. Njezin muž i majka osuđeni su na kraće kazne kazne, a bijesni Mead javno ju je žigosao kao „lažljivicu i kradljivicu“, rekavši da je „zlorabila povjerenje mnogih ljudi na najciničniji i najpromišljeniji način“. No, velik dio britanskog tiska, ne samo tabloidi, nego i kvalitetni listovi bili su krajnje kritični prema banci – osobito prema tako golemim plaćama njezinih najviših direktora. Novinstvo je diglo viku i na nemaran način na koji Goldman Sachs obavlja svoj posao, dopuštajući De –Laureyjevoj ulaziti u bankovne rečune s toliko lakoće. Sudski je proces izložio na takav način svijet investicijskog bankarstva javnosti, da je, na kraju, bilo veoma malo onih kojima su bankari i dalje bili simpatični. I Meadov osobni život došao je pod povećalo za vrijeme sudskog postupka, budući da je De- Laurey navela kako joj je on dopuštao uzimati novac kao protuuslugu za njezino prikrivanje ljubavne veze koju je imao. Mead je bijesno opovrgavao da joj je dopustio uzimati novac iako je priznao da je imao ljubavnu vezu.

Kada je De-Laureyevoj odrezana sedmogodišnja kazna mnogi su osjećali da presuda nije poštena – iako je proglašena krivom. Zakoniti poslovi kojima se bavio poslovni svijet nisu se, tvrdilo se, mnogo razlikovali od onoga što je činila De-Laurey, jer je prijevara i zloporaba povjerenja bila često njehovim sastavnim dijelom. Da je dotična bila manje pohlepna, zaključili su britanski novinari, njezine krađe možda nikada ne bi bile ni primjećene. Kao što je to izrazio jedan novinar, moto Goldman-Sachsa bio je: kreativnost i maštovitost, a njihova namještenica Joyti De-Laurey te je riječi razumjela doslovce. Naravno, da bi ova ljupka dama u Hrvatskoj odmah bila puštena na slobodu, pogotovo ako ima političke veze.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI