Hrvatsko likovno blago u Čapljini

Zagrebačka Moderna galerija s ovom je izložbom gostovala tijekom travnja u Umjetničkoj galeriji kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini prikazavši hrvatski likovni genij koji je obilježio epohu

Bili su svjetski putnici, istraživači, žudjeli su za svjetlima i pejzažima Dalmacije i zagasitim sutonom hrvatskog Sjevera, bonvivani i tragičari koji su pohodili sve europske zbirke slikarstva i kiparstva iz kojih su učili, družili su se s znamenitim umjetnicima epohe, ukratko – bili su sjetni pjesnici hrvatskog slikarstva i najveći slikari hrvatske moderne.
Stoga je i provorazredan kulturni događaj godine kojega smo izabrali uz blago Katarine Velike u Klovićevim dvorima i izložbu Emanuela Vidovića u Umjetničkom paviljonu gostovanje najvećih majstora hrvatske moderne u Čapljini.
Zagrebačka Moderna galerija s ovom je izložbom gostovala tijekom travnja u Umjetničkoj galeriji kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini prikazavši hrvatski likovni genij koji je obilježio epohu.
Izložba je bila nastavak prezentacije najvrijednijeg blaga zagrebačke galerije u Ulmu, Veneciji, Beču, Den Haagu, Parizu, Novom Sadu i drugim gradovima. Riječ je bila o prvorazrednim djelima velikana moderne nastala tijekom 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Izložbena priča je nastavljena prezentacijom slijedećeg naraštaja velikih protagonista moderne – radovima redom nastalima na temeljima secesijskih i plenerističkih dometa te na naznakama avangardnih odjeka kod pređašnjeg prvaka Miroslava Kraljevića, što je omogućilo bujan razvoj modernih likovnih poetika koje zauvijek svjedoče bogatstvo hrvatske moderne, slobodno možemo reći u vrhu europskih dometa.

Oda mrtvima

Vladimir Becić, Crnčićev i Čikošin đak bio je zastupljen maestralnim platnima „Planinski pejzaž s potokom“, „Motiv s Neretve“ i „Ribar“ u kojima je u zagasitim nijansama prikazivao arkadijsku atmosferu i „povratak redu“ u kontempaltivnom pejzažu vrlo bliskom gauguenovskim himnama apsolutnoj ljepoti i harmoniji prirode.
Jedan od najvećih likovnih prevratnika, osnivač „Grupe trojice“, slikar, kritičar i leksikograf Ljubo Babićpredstavljen je slavnim djelom „Pred izlogom Cvjetarne“ u kojem je prikazao tamni muški lik koji gleda iznad cvijeća ispred kojega su osmrtnice – veličanstvena oda mrtvima. Ne manje je bila snažna slika „Kamene kuće u Orebiću“ nalik idiličnim pejzažima Toscane kao oda životu i posveta onim sretnim trenutcima koje čovjek provede na selu u potpunoj tišini i savršenom miru. Tu je i „Dalmatinski pejzaž“ – velebna oda besmrtnoj ljepoti Dalmacije. Jerolim Miše predstavljen je, među ostalim, glasovitim djelima „Autoportret“, „Siroče“ i „Zagrebačka periferija“ u kojima je razvidan njegov „magični realizam“ u kojem je očita tzv.euklidovska konstrukcija koja pripada „povratku redu“. Opustjela otočka mjesta zavičajne Dalmacije i krajolici gradske periferije puni su sjete, bujnog kolorizma i neposredne opservacije optičkih fenomena.

Svjetski putnici

Zlatko Šulentić – svjetski putnik koji je putovao kroz Afriku, Brazil, Indiju, Maleziju, te širom Dalekog istoka i Europe koja su mu priskrbila naziv pictor et viator podjednako je lako slikao psihološki produbljene portrete, prošavši put od čvrsto zatvorenih oblika kubističke provenijencije do prozračnog kolorita intimstičkog predznaka ( „Autoportret“, „Place du Tertre“, „Baška“).
Marino Tartaglia („Autoportret“, „Akt s leđa“, „Mrtva priroda“) uzbuđuje intimističkim oblicima motivske čistoće i finog kolorističkog sklada u kojima je očito postizanje sinteze pasltičkih vrijednosti. Tartaglia je također imao filmsku biografiju – nakon firentinske Akademije družio se dvije godine s futuristima u Rimu u čuvenim kavanama Caffe Greco i Caffe Argano, a posebno su ga nadahnjivale debate s likovnim kritičarima revije La Ronda u kojoj se raspravljalo o povratku klasičnoj konstrukciji slike. Autoportret, „Portret moje žene“ nalik portretima engleskih aristokrata , „Orebić“ u sjajnim bojam fascinatna su, pak, ekspresionistička platna (tzv. drugi ekspresionizam) Vilka Gecana. Vladimir Varlaj tijekom 20-ih godina često je odlazio u Dalmaciju, a nadahnjivali su ga i sjevernohrvatski pejzaži te se mogla vidjeti njegova slavna platana „Voćnjak na selu“ i „Dalmatinski pejzaž“ sa sjajnim registrom boja kojima je postigao aposlutni smirenost prizora uz isticanje prirodnih oblina u prikazima u kojima je očita sinteza stvarnog i idealnog svijeta.
„Mrtva priroda“ i „Kuće u snijegu“ djela su Marijana Trepšea, također praškog đaka koji se 1920. usavršavao i u Parizu gdje je upisao pa napustio Akadmiju de la Grande Chaumiere teško razočaran njezinim programom. Učio je od grupe okupljene oko Mauricea Vlamincka čije je gestualno slikarstvo širokih poteza kista i velikih ploha i čistih boja utjecati i na njegov izraz te trajno obilježiti opus koji se oblikovao 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća.
Jednog od najvećih slikara avangardista Milivoja Uzelca su predstojeći Prvi svjestki rat i mobilizacija potjerali u Prag gdje se njemu, Varlaju i Trepši priključuje Gecan. U Pragu nastaje niz slika 1919. godine koje su pokazali na na VII. Proljetnom Salonu u Zagrebu inaguriravši kao „Praška četvorica“ ekspresionizam u nas. Uzelac je potom živio u Parizu sudjelujući redovito na Jesenjem Salonu. Od 1935. boravio je na jugu Francuske te u Provancei nastaju mnoga djela. Ljeto 1940. proveo je u Dubrovniku, a do smrti je živio u Parizu. U vječnom gradu „Svjetla“ živio je i radio Leo Junek (Lorris Junec) od kojega su se mogla vidjeti platna „Autoportret pred zidom“, „Na Seini“ i „Mrtva priroda“ u kojima je razvidan sav njegov genij. To su aposlutne himne ljepoti, slike koje se kupaju u blistavim bojama, pogotovo u slici Pariza s dijelom grada iznad rijeke.
U Pariz je bio zaljubljen i Juraj Plančić koji je kao stipendist francuske vlade živio u glavnom gradu Francuske i to prvo na Montmartreu a potom i u predgarđu Rosny sous Bois gdje je naslikao 40-ak slika koje se danas drže vrhuncima hrvatskog modernog slikarstva pariške provenijencije. U Čapljini su se mogla vidjeti i „Nedjelja na selu“, „Ruže“ i „Proljeće“ u kojima je očit sav Plančićev genij . Na kraju slikarsku dionicu zatvrala su djela Omera Mujadžića – intimista i samotnika koji nije volio slikati „okružen ljudima“. „Autoportret“ , „Kolportrer“ i „Prvi koraci“ otkrivaju slikara zaljubljena u intimističke interijere gdje tiho struji život i oni posvećeni trenutci kada upijamo ljepotu samog postojanja sretni što smo još uvijek tu. Uz bogatu kiparsku dioicu probranih europskih majstora Frangeš Mihanović ( „Kralj Tomislav“, „Pjesma Uskrsnuća“), Ivana Meštrovića („Slikar Vladimir Becić“,) i Frane Kršinića („Dijana s lukom“, „Judita“, „Buđenje“ i „Ivan Meštrović“) ovom se po svemu iznimnom izložbom zaokružila dionica ove veličastvene izložbe koja potvrđuje visoku europsku vrijednost hrvatskih slikara i kipara.



Facebook Comments

Loading...
DIJELI