Civilizacija se spustila na gore razine nego u Drugom svjetskom ratu, a gubitak se ne očituje samo u bezumlju svjetskih događaja, planetarnom kaosu i ratnim sukobima kojima se crtaju nove karte svijeta za strane velesile i multikorporacije kojima je podlegla i Hrvatska koja sve ubraznije stavlja preostale državne tvrtke na bubanj. Ovaj tekst posvećujemo svim prijateljima iz tiskanih i elektroničkih medija koji su zbog privatizacije Večernjeg lista, likvidacije Vjesnika, mobbinga na radijskim i televizijskim postajama oboljeli od najtežih onkoloških bolesti, izgubili život ili se za nj teško bore
Poznata priča o Stamatisu Moraitisu, Grku koji je zaboravio umrijeti, vrativši se teško bolestan na kristalno modre plaže svog djetinjstva gdje je dane provodio sjedeći u vinogradu, osluškujući tisućeljetne ritmove otoka, šum mora i vjetra, zvonjavu stare crkvice, okopavajući vinograd – danas je paradigma novog života stotina tisuća izbjeglih iz današnje civilizacije koja je sveopćim otuđenjem, obeščovječenjem, masovnim migracijama i programiranim globalnim siromaštvom stvorila milijune u potrazi za novim životom.
Grci koji su još tijekom velikog ekonomskog udara 2008. počeli napuštati osiromašene gradove odlazeći na selo i na otoke ne bi li preživjeli, vratili su se prastarim tradicijskim modusima življenja,stvorivši nov način egzistencije suprotan civilizacijskom i smrtonosnom ritmu.
Labilna Europa sa milijunima osiromašenih, agresivna Amerika, Rusija i Kina, pripremljeni ratni fitilji diljem svijeta od Irana do Sjeverne Koreje koje, ako planu, više neće biti ni moguće ugasiti, ekonomsko i etičko beznađe u koji svijet nazustavljivo tone, tehnička epoha u službi masovnih manipulacija ekonomskih elita i sveopće kontrole obezglavljene mase hipnotički prikvačene na umjetne kompjuterske produžetke stvorila je civilizaciju digitalnog roblja, porazivši u konačnici život sam, te ne čudi da sve više ljudi traže svoje„grčko“ utočište, odnosno nov načina opstanka.
Moritis je bez sumnje postao simbol nove mogućnosti preživavljanja suprotno i usprkos civilizaciji. Podsjetimo, tom grčkom ratnom veteranu je devet različitih američkih doktora postavilo dijagnozu raka pluća 1976. godine. Dali su mu šest mjeseci života te preporučili agresivan tretman protiv bolesti. Odbio je,vrativši se na Ikariju.
U početku je provodio dane u krevetu dok su se njegova majka i žena brinule o njemu. Povratila mu se vjera. Nedjeljom ujutro se penjao na maleno brdo gdje se nalazi grčka pravoslavna kapela u kojoj je njegov djeda služio kao svećenik.Kada su njegovi prijatelji iz djetinjstva otkrili da se vratio, počeli su dolaziti svako popodne.
Pričali bi satima uz bocu ili dvije lokalno proizvedenog vina. Sljedećih mjeseci se počeo osjećati jačim. Jednog dana je želio posaditi nešto povrća u vrtu. Nije očekivao da će doživjeti i ubrati ga, ali je uživao u suncu, udišući zrak pored mora.
Šest mjeseci je došlo i prošlo. Moraitis nije umro. Umjesto toga, ubrao je povrće osjećajući se ohrabreno, očistio obiteljski vinograd. Prilagodio se rutini otoka, budio se kada je želio, radio u vinogradu do podneva, pripremao si ručak te odrijemao. Uvečer bi često otišao do lokalnog kafića gdje je igrao domino i do poslije ponoći. Godine su prošle, a njegovo zdravlje se poboljšalo. Dozidao je par soba na roditeljsku kuću kako bi ga djeca mogla posjetiti. Proizvodio je i do 1500 litara vina godišnje u svom vinogradu. Tri i pol desetljeća kasnije, imao je 97 godina, a nije imao rak. Nikad nije išao na kemoterapiju, uzimao lijekove niti tražio bilo kakvu drugu terapiju.
„Kada sam se poslije 25 godina vratio pitati svoje doktore kako je to moguće, oni su svi bili mrtvi“, rekao je Moraitis koji je umro kada je imao 102 godine. Ikarija sa svojim dugovječnim stanovništvom, koje, kako je rekla jedna stojednogodišnjakinja „zaboravlja umrijeti“, ali i drugi grčki otoci danas su simbol nove mogućnosti opstanka o kojoj se vrlo malo piše. Doduše, rijetko se medijski prate i drugi „bjegunci“od civilizacije koji su odavno zamjenili vrevu i neljudsku ubrzanost današnjih megolopolisa za smiraj kakvog otočkog ili seoskog jutra.
Iako hrvatsko selo već 22 godine umire, Slavonija je gotovo ispražnjena, svaka treća kuća u Baranji je na prodaju, a hrvatski seljaci upravo pred izlaskom na ulice, vjerujemo da će jednom, usprkos egzodusu – biti bolje. Svijet se i tako kroz povijest dizao iz pepela. Vjerovao je to i Moraitis.