Izdavač Josip Pavičić otkrio nam je koliko doista Hrvati ulože svoga vremena u čitanje knjiga

Pixabay

Koliko Hrvati čitaju? To smo pitanje uputili izdavaču Josipu Pavičiću koji nam je rekao: “Uvijek sam sumnjičav kad je riječ o anketama o čitanju knjiga. Čitanje je intelektualna aktivnost koja pripada strogo privatnoj sferi i teško ju je egzaktno izmjeriti. Knjižara točno zna koliko je knjiga prodala, knjižnica ima precizne podatke o broju posudbi, no nitko ne može pouzdano utvrditi koliko je knjiga stvarno pročitano. Sve što se o tome može zaključiti počiva na ne/istinitosti osobnih iskaza. Što će reći, na vrlo nesigurnom terenu koji se po stupnju nesigurnosti može usporediti s područjem intimnog ljubavnog života. Koliko sam knjiga imao? Na to će pitanje malo koji konzument iskreno odgovoriti. Ergo, anketni nalaz da Hrvati malo čitaju, odnosno da su prije više čitali nego što čitaju danas treba uzeti s velikom rezervom. S oprezom treba uzeti i općeraširenu tvrdnju da na sklonost čitanju bitno utječu tehnološke novosti i novi mediji. Sve je to na klimavim nogama i ovakvim ili onakvim dojmovima.

Prema onome što ja o tome znam i što sam osobno doživio, a živ sam 75 godina, danas (u doba moje starosti) s čitanjem je, ne samo u Hrvatskoj, nego posvuda, otprilike isto kao što je bilo jučer (u doba moje mladosti). Postoje ljudi koji su zainteresirani za čitanje, kojima je čitanje životna potreba i navika, i ljudi koji ništa od tog nemaju i kojima ništa od tog ne treba. (Uostalom, da bi čovjek proživio lijep život nije nužno da pročita i jednu jedinu stranicu: dovoljno je da gleda, kreće se, sluša, vjeruje, sumnja, ljubi, raduje se i trpi.)”, ističe Pavičić i nastavlja: “ Dakle, zainteresirani su uvijek čitali, čitaju i danas, i uvijek će čitati. Za njih je čitanje nešto kao raketa kojom praktički besplatno putuju na zvijezde: rijetko kad stignu, ali uživaju u putovanju. I usput otkrivaju tajne svijeta. Čitanje je dragocjeni kapital, grumen zlata, što se stječe u obitelji i školi (koju ovdje shvaćam kao istoznačnicu za društvo). Promjene u obitelji, koje dugoročno mogu utjecati i na kulturu čitanja, u ovoj ćemo prilici ostaviti po strani, da bismo se pozabavili nekim promjenama u školi, koje negativno utječu i na obrazovnu i na odgojnu ulogu škole, pa i na stjecanje čitalačkih navika.U tradicionalnoj su školi svi učenici morali (škola je među ostalim i vrsta prisile) pročitati određen broj literarnih naslova. Čitalo se zato što se moralo, čitalo se iz zadovoljstva, a čitalo se i ‘za ocjenu’. Tako je bilo i ne bi bilo loše da tako bude i danas, ali nije. Barem ne kad je riječ o najprezerenijoj (a zapravo najučinkovitijoj) čitalačkoj motivaciji, čitanju ‘za ocjenu’, jer ocjene u osnovnoj školi – sa srednjom je, srećom, nešto drugačije – više nema. Ona formalno nije ukinuta, ali stvarno je nestala.

Nastavnici su popustili pod dugogodišnjim pritiscima s raznih strana, među kojima je najjači bio onaj što je dolazio od roditelja, i prestali ocjenjivati i nagrađivati trud i uspjeh. A prestali su tako što su svima počeli dijeliti petice. A kad petice dobivaju i oni koji su ih zaslužili i oni kojih ih nisu zaslužili, kad ih dobivaju svi, ne dobiva ih nitko. Nema ocjenjivanja, nema stimuliranja marljivih, nema demotiviranja neradnika, (i kad je riječ o našoj temi) nema stvaranja dragocjenog čitalačkog kapitala”, pojašnjava izdavač.

“Odustajanje od ocjenjivanja u osnovnoj školi ima poguban utjecaj ne samo na potencijalne čitatelje, nego i na cijelo društvo. Izjednačeni su oni koji rade i oni koji ne rade, koji žele i koji ne želi, sposobni i nesposobni, lijenčine i marljivi.Nema kriterija za razlikovanje uspjeha od neuspjeha. Potkopana je cijela društvena arhitektonika. Ali, da se vratim na našu temu, a tema je koliko se u Hrvatskoj čita. Čita se mnogo više nego što bi se očekivalo u situaciji kad se mnogi, a među njima je nažalost i škola, trude da se izbriše što više razlika između kulture i nekulture. još nešto. Kad bi svi oni koji u Hrvatskoj nešto pišu i objavljuju, nešto i čitali, krvna slika čitanja i nečitanja znatno bi se popravila. U korist čitanja”, zaključuje izdvač Josip Pavičić.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI