Je li moguća “humanistička” ekonomija?

Što je uopće ekonomija danas, koliko je pogrešnih postavki i nevjerojatnih teorija koje rezultiraju pogubnim posljedicama u nju ugrađeno i postoje li uopće mogućnosti neke nove "humane ekonomije" - u svom poznatom djelu "Raskrinkana ekonomija - od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra" (naklada "Izvori") odgovaraju veliki protivnici konvencionalne ekonomije - fizičar Philip Smith i ekonomist Manfred Max-Neef

Sve veće siromaštvo, odnosno koncentracija bogatstava u rukama malobrojnih, neprestano zaduživanje države, nezaposlenost, iseljavanje i velika socijalna nesigurnost nisu samo poražavajuća sliku devastirane Hrvatske. Procesi su posvuda isti. I u uzdrmanoj Europskoj uniji i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je sve više siromašnih građana, i u Aziji i Africi koje su davno postale utočišta bogatih zapadnih korporacija i jeftine radne snage uz prisuće najmoćnijih svjetskih banaka i institucija za spašavanje “posrnulih gospodarstava”. Bez sumnje, globalistički procesi uz neokolonijalne ratove na Bliskom istoku za novu raspodjelu političke, financijske i gospodarske moći velesila, naposljetku nameću brojna pitanja i rasprave o ulozi i svrsi današnje ekonomije koja rezultira sve pogubnijim rezultatima.

Što je uopće ekonomija danas, gdje su nestala njezina humanistička načela, koliko je pogrešnih postavki i teorija u nju ugrađeno tijekom stoljeća i postoje li uopće mogućnosti neke nove “humane ekonomije” – u svom poznatom djelu “Raskrinkana ekonomija – od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkog dobra” (naklada “Izvori”) odgovaraju veliki protivnici konvencionalne ekonomije – fizičar Philip Smith koji je sedam godina bio izgnanik u Brazilu za vrijeme makartizma u Americi, a 25 godina je predavao na sveučilištu u nizozemskom gradu Groningenu, te ekonomist Manfred Max-Neef.

Max-Neef je postao ekonomist na čileanskom sveučilištu, a akademsku karijeru je započeo šezdesetih godina kao predavač na Berkeleyju. Izbliza je mogao pratiti ekonomske fenomene radeći u Organizaciji za hranu i poljodjelstvo (FAO) i Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), tijelima Ujedinjenih naroda, baveći se problemima najdubljeg siromaštva u gradskim i seoskim područjima. Sam Max-Neef najbolje opisuje razlog nastanka zajedničke knjige: “Jednog sam dana u jednom selu u andskom gorju stajao u blatu, a preda mnom je, također u blatu, stajao mršavi čovjek, gladan i bez posla, s petero djece, ženom i bakom. Dok smo tako gledali jedan drugoga, najednom sam postao svjestan toga kako mi nedostaje jezik kojim bih mogao razumno komunicirati u takvoj situaciji. Moj cjelokupni način izražavanja u kontekstu konvencionalne akademske ekonomije bio je krajnje nedostatan da bih bio u stanju reći bilo što razložno. Bio sam naviknut na uspostavljanje dijagnoze i na analizu, ali ne i na razumijevanje. Znao sam sve o siromaštvu i raspolagao svim statističkim podacima, no svjededno sam ondje ostao bez riječi kad sam pogledao siromaštvu u lice. Postalo mi je jasno da moram izumiti novi jezik. Bio je to začetak mojih načela ‘bosonoge ekonomije’. Tada sam se ponovno rodio kao neumoljivi protivnik konvencionalne ekonomije zbog njezine nesposobnosti da objasni siromaštvo i, prema tome, socijalnu pravdu”. Kako ističe Max-Neef, za njega osobno je bilo “čudesno spoznati koliko znanstvenici iz prirodnih znanosti lako otkrivaju mnogobrojne nedosljednosti i matematičke apsurde u ekonomiji kad se jednom odluče upoznati s tom disciplinom”.

Globalizacija kao nova kolonizacija

Vizija boljeg svijeta prema kojem su stremili ponukala je pisce da formilaraju kritičku analizu ekonomske misli na početku 21. stoljeća. Činjenica je da nikada nije postojalo pravedno društvo, napominju, ali i da nisu sva društva jednako nepravedna, što stvara zamršenu i višedimenzionalnu sliku koja pokazuje današnji svijet. Sažeto izraženo, raspodjela gospodarske i financijske moći određuje koliko je neko društvo pravedno. Što je moć usredotočenija na jednom mjestu, to je društvo manje pravedno. Taj jednostavni odnos osobito se tiče osnovnog ekonomskog predloška ekonomske teorije koja veliča nerelgulirano tržište. Budući da neregulirano (takozvano “slobodno” tržište) neizbježno vodi koncentraciji ekonomske moći, jasno je, želi li se stvoriti bolje društvo, treba sagledati tržišni predložak i zapitati se je li uistinu nemoguće zamijeniti ga humanijom alternativom. Naime, upravo ekonomski ustroj današnjeg globalnog svijeta postavlja najveću prepreku oblikovanju pravednijeg svjetskog društva. Politička moć podložna je gospodarskoj moći jednostavno zato što gospodarska i financijska moć daju političku moć. No, dok se protiv političkih režima može pokrenuti otpor, to je nemoguće s ekonomskim sustavom čiji su mehanizmi uglavnom nevidljivi. Razvidno je to i u primjeru zapadnih zemalja u kojima je vidljiv stupanj regulacije tržišta iako se one u protekla tri desetljeća kreću prema deregulaciji, osobito u monetarnim i financijskim sektorima. Kolonizacije kojom su velesile u povijesti poharale siromašnije zemlje (koje se u kontekstu razvoja opisuju kao “rubno područje”), bile su promicane političkim i vojnim sredstvima kao ekonomski aranžman u sklopu kojega su siromašnije zemlje priskrbljivale jeftinu radnu snagu, sirovine i poljodjelske proizvode, istodobno služeći kao tržište za gotove proizvode. To je upravo svrha onoga što se danas naziva globalizacijom i s njom naširoko slavljenog “ravnopravnog položaja”. Gotovo da i nije više potrebna vojna sila, ističu autori, već samo nevidljiva ekonomska moć koja neometano nastavlja višestoljetni proces pljačke. Zato globalizacija i jest omiljena na unutrašnjem i međunarodnom planu među onim pojedincima i zemljama koje imaju najviše bogatstva i moći.



Opsjednutost rastom proizvodnje

Ekonomski sustav u kojem živimo prisljava veliku većinu čovječanstva da živi u bijedi i siromaštvu, ali to nije jedina posljedica, upozoravaju autori. Taj sustav ugrožava sve oblike života – pa čak i sam život kao takav. Deseterostruki, pa čak i stostruki rast proizvodnje, te usporedno trovanje i iscrpljivanje prirodnih bogatstava, prouzročili su u proteklim desetljećima nemilosrdni udar na sposobnost ekosustava da podupire život. Ali to nije slučajna osobina ekonomskog sustava, već je ona ukorijenjena u njemu samome. A to je izravna posljedica stava prema životu što ga nameće neoliberalni ekonomski svjetonazor koji vrijednost može prepoznati samo u materijalnim stvarima. Opsjednutost rastom proizvodnje, koja je svojstvena takvom razmišljanju, duboko je uvriježena među vodećim ekonomistima. A društveno-ekonomski sustav koji se temelji na predlošku rasta, nikad ne može biti održiv. A upravo je današnja ekonomija posvećena bezgraničnom rastu proizvodnje, ističu Smith i Max-Neef. Štoviše, većina ekonomista temelji svoje postavke na nevjerojatnoj pretpostavci da se ne može naštetiti ekosustavima, odnosno, po drugoj postavci, da je priroda u stanju vječno priskrbljivati neograničene zalihe sirovina. Štoviše, čini se da su neoliberalni ekonomisti spremni bezobzirno iskorištavati gospodarstvo do krajnjih granica te da ih ne zanima budućnost života na Zemlji izvan konteksta podataka za sljedeće tromjesečje. Snažni otpor koji klasični ekonomisti i teorije pružaju onima koji bi htjeli stvoriti pravedniji i/ili održiviji svijet nije bez vrijedonsnih sudova, već se u svojoj biti suprotstavlja i pravdi i održivosti. Stoga predložak suvremene ekonomije nije gospodarenje već iskorištavanje, krematistika u aristotelovskom smislu. Pohlepno ljudsko ponašanje koju su kroz cijelu povijest osuđivale sve religije, danas se smatra hvalevrijednim u svijetu modernog ekonomista.

Kako je ekonomska struka evoluirala iz različitih mogućnosti, birane su teoretske konstrukcije koje su išle u prilog nepravdi te je ekonomski poredak u društvu po ukusu onih koji imaju najveću korist.

Duhovnost izopćena iz sfere znanosti

Kao znanstvenici, Smith i Max-Neef uzroke koje su doveli do današnjih golemih kriza nalaze i u povijesnim odabirima. Zapadna civilizacija mnogo se puta nalazila pred važnim “račvanjima” od kojih je odabirala gore, što pokazuju kroz nekoliko primjera velikih duhova koji su pokušavali usmjeravati svijet. U Italiji 13. stoljeća bogati mladić Giovanni di Bernardone postat će sv. Franjo Asiški i ponuditi ljudima drukčiji svijet – sveopći svijet Božje ljubavi. Nešto kasnije, također u Italiji, prepredeni Machiavelli će zapisati: “Mnogo je sigurnije ako vas se drugi boje, nego ako vas vole”. Francesco Pico della Mirandola priprema se 1487. za javnu obranu svojih 900 teza o skladu među različitim religijama i filozofijama. Uvjeren da je istina mnogostruka, a nikad jedinstvena i općenito vrijedna, žudi za duhovnom obnovom koja bi pomirila čovječanstvo. Giordano Bruno izgara na lomači zbog svojeg panteizma, vjerujući da je Zemlja život i da ima dušu. Descartes šapće: “Kroz prozor vidim šešire i kapute prebačene preko automatskih strojeva”. Za Galilea i Newtona jezik prirode bit će matematika, a u znanosti će biti važno samo ono što se može izmjeriti.

Goethe, čiji su znanstveni doprinosi nepravedno zasjenjeni njegovim golemim dostignućima u književnosti i umjetnosti, bio je nezadovoljan zbog, kako je smatrao, ograničenja njutnovske fizike. Za nj je znanost bila “jednako toliko unutrašnji put duhovnog razvoja koliko i struka čiji je cilj prikupljanje znanja o materijalnom svijetu. Za nju nije nužno samo strogo obučiti sposobnosti promatranja i mišljenja, već i druge ljudske sposobnosti uz pomoć kojih se možemo uskladiti s duhovnom dimenzijom koja se nalazi u pozadini materijalne dimenzije i prožima je. To su sposobnosti poput osjećaja, mašte i intuicije. Goethe je ustvrdio da je u pristupu znanosti najviši cilj pobuđivanje osjećaja zadivljenosti kroz kontemplativno promatranje, kroz koje znanstvenik naposljetku uočava Boga u prirodi i prirodu u Bogu. U svim tim idejama i ponuđenim svjetovima, obrazlažu Smith i Max-Neef, čovjek je odabirao mogućnosti u kojima su osjećaj, intuicija, svijest i duhovnost izopćeni iz sfere znanosti. Osobito su sveučilišta izabirala putove Machiavellija, Descartesa, Galilea i Newtona. U svemu tome osobito upada u oči nauk konvencionalne ekonomije koji, koliko se to može činiti nevjerojatnim, tvrdi da “ne sadrži vrijedonosne sudove”. Struka u kojoj je matematika umjesto sredstva postala cilj sam po sebi, i u kojoj je važno samo ono što se može izmjeriti, proizvela je modele i tumačenja koji su teoretski privlačni, ali su potpuno odvojeni od stvarnosti, tvrde autori. Ne čudi da su danas shizofrenija, depresija i narcisodinost zrcalo naše egzistencijalne stvarnosti svijeta koji se nalazi u kaotičnom stanju. Čovjek danas živi u svijetu razočaranja, u kojemu napredak postaje paradoksalan i apsurdan te zaključuju da je ljudski rod stigao do točke u evoluciji čovjeka koja je obilježena time što znamo mnogo, ali razumijemo vrlo malo toga.

Ekonomski jezik

Sam jezik ekonomije, kako tvrde, postao je dominatan u 20. stoljeću. Razdoblje potkraj 1920-ih i 1930-ih, doba takozvane Velike depresije, poklapa se s pojavom kejnzijanske ekonomije (kao izvedenice iz imena britanskog ekonomskog teoretičara Johna Maynarda Keynesa 1883.-1946.). Taj jezik, ustvari podjezik, je u mnogočemu bio proizvod krize, ali ju je mogao protumačiti i prevladati. U pedesetim godinama pojavio se takozvani razvojni jezik, koji je bio optimističan, utopijski i veseo. Ekonomistima je vladao osjećaj da “smo napokon otkrili kako možemo promicati istinski razvoj i iskorijeniti svjetsko siromaštvo”. Taj je jezik, napominju autori, bio u skladu s povijesnim izazovima, a mnogo toga pozitivnog se i ostvarilo upravo u tim desetljećima. Međutim, u tri posljednja desetljeća 20. stoljeća pojavljuje se neoliberalni jezični izraz koji još uvijek prevladava u razdoblju u kojemu je svjetsko siromaštvo dramatično naraslo, teret dugova osakaćuje gospodarstvo mnogih zemalja i izaziva prekomjerno iskorištavanje i ljudi i prirodnih bogatstava, dok razaranje biološke raznolikosti dopire do razina neviđenih u ljudskoj povijesti. Katastrofalni učinak tog jezika, koji je u potpunom neskladu s povijesnim izazovima, toliko je jasan da to svatko može vidjeti. Možda je došao trenutak, tvrde autori, da se izradi alternativni atlas u kojem se nalazi put kojim nismo krenuli te vidjeti mogu li se u njemu pronaći usmjerenja koja će čovjeka izbaviti iz egzistencijalne zbrke. Možda bi bilo dobro i uvidjeti kako uopće ne postoji razlog za izgnanstvo intuicije, duhovnosti i svijesti iz područja znanosti. Jer, činjenica je da, onako kako se primjenjuje pod čarolijom neoliberalnog izričaja, sve više iskrivljuje stvarnost, pridonoseći zbrci i krivnotvorenju znanja. Nikakva vrsta dugoročne održivosti neće se postići, smatraju Smith i Max-Neef, bez korjenitog pomaka u jezičnom izrazu koji neće biti jezik moći i dominacije.

Povijesni put

Nevjerojatno je koliko je teorija, od glasovite “kako je glad siromaha prirodna” , utkano u same osnove ekonomije, a na koje autori podsjećaju u svojoj analizi, odnosno raskrinkavanju mnogih njezinih mehanizama. Od samog početka temelj nove ekonomije bila je postavka da dihotomija u društvu nije samo posljedica toga kakve stvari jesu, već i toga kakve moraju biti. No, ekonomija nije bila uvijek ista, podsjećaju autori. U uvodnom poglavlju svoje Politike Aristotel jasno povlači razliku između onoga što naziva oikonomia (umijeće gospodarenja domaćinstvom) i krematistike (umijeća stjecanja). Aristotelova oikonomia obuhvaćala je pročavanje i primjenu različitih područja u vezi s (re)produkcijom upotrebnih vrijednosti poput poljodjelstva, obrta, lova, sakupljanja hrane, rudarstva, pa čak i ratovanja. Također je obuhvaćala raspravu o značenju i vrijednosti, o etici i estetici, kao sastavni dio njegova “umijeća življenja i dobrog življenja”. Bio je to pristup ekonomskom procesu usredotočenom na upotrebnu vrijednost, koji se svodio na proizvodnju u svrhu potrošnje za vlastite potrebe i osnovni cilj poboljšanja blagostanja u domaćinstvu. Trgovina (krematistika) imala je u tome drugorazrednu ulogu. Aristotel je u sklopu krematistike uveo temeljnu razliku između dviju vrsta trgovine. Jedna je bila podređena logici upotrebne vrijednosti i iz toga proizlazi oikonomia (opskrba domaćinstva proizvodima s upotrebnom vrijednošću kojih je na unutrašnjem planu vladala oskudica, u zamjenu za proizvode kojih je bilo napretek), a druga se ticala “umijeća stjecanja novca” – akumulacije prometne vrijednosti putem trgovine – koje je on smatrao manje važnim s logičkog i povijesnog gledišta. U trenutku kada je to drugo načelo bilo uspostavljeno kao svrha samom sebi – odvojeno od šire logike upotrebne vrijednosti oikonomie – ta vrsta krematistike više nije bila presudno sredstvo oikonomie te je Aristotel smatrao da je ona prema njoj izvanjska i “neprirodna”.

Na aristotelovsku ekonomiju, koja se bavila umijećem življenja i dobrog življenja, a vrijedila je za sve građane, nikako se nije moglo pozvati kao na opravdanje za održavanje statusa quo. Ali tu se dogodilo žalosno račvanje. Izvrtanjem Aristotelova tumačenja, logika upotrebne vrijednosti podređena logici prometne vrijednosti postala je temelj nove ekonomije, iz čijega je jezika pojam krematistike (koja se sada naziva ekonomijom) potpuno nestao. (Nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI