Filmska ekipa iz inozemstva koja je nedavno snimala filmove o Dalmatinskoj zagori, navela nas je da se prisjetimo kakva blaga skiva ovaj kraj surove ljepote prepun bogatstava
Pravo umjetničko blago skriva Dalmatinska zagora o kojoj su nedavno i strani filmski redatelji imali prigodu snimati filmove i otkrivati onu „tajnovitu zemlju“ čija kulturna povijest seže u pradavnine.
A surova ljepota Dalmatinske zagore uzbuđivala je stoljećima duhove. Kako je svojedobno uz izložbu „Dalmatinska zagora-nepoznata zemlja“ zapisao dr. Joško Belamarić: „Ako krenete strmim kamenjarom iznad Kotora, Dubrovnika, Splita, Trogira i Šibenika, kada se udaljite od njihove skladne arhitetkure, osunčanih vinograda i maslinika, gajeva naranči i lovora i kada more ostane za leđima, naći ćete se kao Andrićev ‘mladi konzul’ Amédée des Fosséss iz Travničke kronike s druge strane planinske kose, pred divljom tišinom jednog drukčijeg svijeta.
A što skriva taj divlji svijet? Podsjetimo da se umjetnička povijest Zagore začinje još u paleolitiku kada su u dalmatinskim špiljama nađene kamene rukotvorine, dok početak neolitika u Zagori zastupa tzv. keramika impresso (6000.- 4.500 g. pr. Kr.). Ključni nalazi su iz pećine Tamanica kod Sinja, Male pećine kod Neorića i iz korita rijeke Cetine kod Trilja. Kultura je karakteristična po ukrasima u tehnici utiskivanja (otisak nokta, prsta, vrhova šiljatih predmeta do utiskivanja s raznim školjkama). Među najimpresivnijim su nalazi Danilske kulture (4 500.- 3. 900 pr. Kr.) nazvane po eponimnom lokalitetu – Danilo kod Šibenika. Od ostataka materijalne kulture stanovnika čija su naselja bila na otvorenom bogati su ostaci keramčke produkcije, točnije lončarstva i plastike. Grubo ukrašeno posuđe bogato je ornamentalnim izričajem izvedenim udubljivanjem, urezivanjem, žigosanjem i reljefnim oblikovanjem, a ukrasi su ispunjeni crvenom i bijelom inkrustracijom. U to davno doba od motiva javljaju se reljefne spirale u obliku slova S i C, ispunjeni trokuti i cik-cak motivi. Fino posuđe je rijeđe, a najimpresivniji nalazi ove slavne kulture su ritoni na četiri zdepaste noge namijenjeni vjerskim ritualima uz kult plodnosti.
Drugu veliku kulturu – Cetinsku (što se iz toka rijeke raširila na prostoru Ravnih kotara pa sve do Peloponeza i srednje Bosne u vremenu od 2500. do 1500. pr. Kr.) karaketeriziraju nekropole s gorbnim humcima – tumulima. U centru tumula bio je jedan ili više grobova od kamenih ploča s kamenim obložnicama, a grobovi su redovito kružnog tlocrta. Mrtvi su pokapani polaganjem u kamenu škrinju ili bi se spaljeni ostaci pokojnika polagali u keramičku urnu. Kako je Cetinska kultura vremenski usporedna s ranim brončanim dobom, iz tog su vremena i mnogi nalazi bodeža od bronce, kamenih sjekira, kremenih nožića, ali i brončani i keramički nakit. Željezno doba predstavlja kultura Delmata. Bogati nakit, oružje i keramika nađeni su u gradinskim objektima naseljenima već u prethodnom kasnom brončanom dobu. Kako se Zagora zemljopisno približno poklapa s teritorijem ilirskih Delmata, Rimljani su cijelu regiju nazvali Dalmacijom, a delmatski su prostor nadzirali iz vojnih logora Burnum, Andetrium, Tilurium i Bigeste. Zaslužni Klaudijevi veterani dobili su od cara zemlju ta osnovali grad sa statusom klonije u današnjem Čitluku kod Sinja- Aequum.
Iako su i druga delmatska nasselja romanizirana, dugo se zadržao mješoviti kulturni facies. Ti su se gradovi ponajprije razvijali na povišenim gradinama, u blizini prometnica. Rimljani su Ilirima lukavo približavali rimski način razmišljanja , utrvši put posvemašnoj romanizaciji.
Latinski je jezik posve zamijenio ilirski koji je u kasnoj antici i zaboravljen. Preko čitavog prostora Rimljani su razapeli mrežu cesta, a sama zagora bijaše premrežena i seoskim naseljima i gospodarskim objektima (Villae rusticae). Osim u Aequumu, važni arheološki nalazi pronađeni su na Gardunu kod Trilja (Tilurium), Sinju (Osinium) i Danilu (Rider). U tim se naseljima pojavljuju i uvezeni kipovi, ali i mjesna produkcija osobite vrijednosti. Najvrijedniji nalaz je uvezena glava Herakla od panteličkog mramora, vjerojatno poslana naručitelju u Dalmaciju. Ne manje bitan je kip Dijane Lucifere. Prikazana je u kontrapostu s bakljama u rukama, dok je na leđima odlomljeni mlađak mjesec. Budući da je kip nađen na ekvunskom forumu, nedvojbeno je da se božica štovala u nekom od tamošnjih hramova.
I kod Ilira se štovala Dijana koja se prikazivala na reversu novca ilirskoga kralja Baleja. Među reljefima očuvalo se nekoliko posvećeno mejsnim kultovima, koji su se od ilirskih vremena protegnuli u rimsko doba (reljef iz blizine Čitluka s prikazom Dijane i Silvana i reljef Dijane iz Prološca kipara Maksimina). U Cetinskoj krajini bio je zastupljen i kult Dioniza (Bakha) i Libera (reljef iz Vrlike). Po Dalmatinskoj zagori proširili su se i orijentalni kultovi (Mitra) od kojih je najznačajniji nađen u Prološcu. Zanimljivo je da iz Prološca potječe i jedina figurica Fortune-Izide što svjedoči i o prodoru egipatskih kultova. Carski kult predstavljen je među ostalim na fragmentu kipa iz Equuma, glavi mladića iz Kijeva, ploči i fragmentu tropeja iz Tilurija i reljefu s prikazom Gorgone. Privatni portreti su rijetki (glava žene iz Košuta i sinjski ženski portret). Nađene su i brojne nadgrobne stele vojnika iz Tilurija, Bigeste i Andetrija.
Kršćanstvo
Središte iz kojega se kršćanstvo širlo u Zagoru bila je Salona. Zagora je pripadala biskupijama Skardoni, Saloni i Naroni, ali je u 6. stoljeću to veliko podučje bilo ponovno podijeljeno. Zanimljivo da najvažniji grad u zaleđu (Aequum) nije postao središtem biskupije, što bi upozoravalo da je grad vjerojatno stradao jer bi mu kao rimskoj koloniji pripao biskupski status. Tragovi kultnih kršćanskh objekata nađeni su u Niskom otoku kod Sinja, Sinju, Cisti Velikoj, Prološcu i Zmijavcima. U šibenskom zaleđu važna su kršćanska središta Bilice, Tepljuh, Danilo i Trbounje. U Otoku kod Sinja nađena je bazilika naronitanskog tipa. U Cisti je, pak nađen vrlo složen i slojevit kompleks građevina od rane antike do ranoga srednjega vijeka.
Na groblju pokraj crkve sv. Mihovila u Prološcu sistematski je istraživana crkva koja je, po svemu sudeći, sjela na prijašnji mitrej, a kasnije gradnje gotovo su uništile prvotnu crkvu. Na Dikovači u Zmijavcima također je istražena ranokršćanska crkva, dok je u šibenskom zaleđu važna crkva u Bilicama s trikonhalnim svetištem (karakterstikom 6. stoljeća).
Crkvena dekoracija bazilika je jedinstven kulturološki fenomen. Za razliku od primorja, gdje biblijskih scena gotovo i nema, na prostoru Zagore klesani su reljefi sa starozavjetnim i novozavjetnim motivima. Likove karakterizira jedonostavnost i plošnost. Spomenimo još za ovo ključno razdobolje da su u zmijavačkoj bazilici nađeni fragmenti dvaju pluteja. Na prvom pluteju je scena Danijela u lavljoj jami u lokalnoj interpretaciji dok drugi plutej prikazuje borbu dvaju fantastičnih zvijeri koje jedna drugoj lome rog…
Srednjovjekovne tvrđave
Od 13. do početka 16. stoljeća čitav prostor doživljava procvat fortifkacijske arhitekure. Na području od Velebita i Zrmanje od Neretve (ne uzimajući pri tom u obzir fortifikacije gradskih središta) nastat će negdje oko 100 do 150 različitih utvrda bilo da se radi o jednostavnim kulama-promatračnicama, sjedištima pojedinih mjesnih velikaša (kaštelima, dvorcima), središtima različitih teritorijalnih jedinica i posjeda, utvrdama. Godine 1242., naime, Hrvatsku su ospustošili Tatari, ukazavši na nedstatak jačih fortifikacija i potrebu njihove gradnje. Doba je to kada jačaju bojne velikaške obitelji (koje u južnim krajevima po predaji potječu od onih 12 hrvatskih plemena s kojima je Koloman sklopio ugovor Pacta Conventa), te započinju njihovi međusobni sukobi za teritorij. S druge strane, jača i otpor prema središnjoj vlasti hrvatsko –ugraskih kraljeva, prvo Arpadovića, a naročito onih iz lože Anžuvinaca, kojima je želja preko sustava feudalnih i vazalnih regula učvrsiti središnju vlast. Krajem toga razdoblja, tj. od druge polovice 15. stoljeća opasnost od otomanske najezde sve je prisutnija. Fortifikacije, tvrđave, utvrđeni gradovi na prostoru Zagore u potpunosti prate sve promjene na tome tipu arhitekture koje se odvijaju diljem Europe, a rezlutat su promjena u načinu ratovanja i opsjedanja, pojave novih vrsta oružja (topništva).
Početkom razvijenog srednjeg vijeka okosnicu gotovo svake tvrđave tvori donžon – visoka i čvrsta kula ili građevina koja svojim načinom gradnje i smještajem čini tvrđavu u tvrđavi i omogućuje onima koji se brane da se u njoj održe dugo nakon zauzimanja ostalih dijelova tvđave. Donžon je najčešće i stambeni prostor vlasnika tvrđave. Ostali dijelovi (kaštel) su također opasani visokim bedemom i kulama s kruništima koje zatvraju jedno ili više dvorišta (vanjsko i unutrašnje) u kojima se smještaju kuće za posadu, štale i drugo. Naše utvrde (osim Klisa i Knina) površinom ne zauzimaju velik prostor i često su ograničene svojim smještajem na vrhovima strmih krševitih brda, rubovima dubokih kanjona Zramnje, Krke, Čikole i Cetine. A sve navedeno samo je djelić prirodnih i umjetničkih ljepota koje su mladi strani filmski redatelji imali prilike vidjeti na svojim putovanjima Zagorom…
