Sve moćniji lobiji poslovnih krugova pitaju se zašto javne usluge i državna socijala ne bi mogle njima biti stavljene na raspolaganje za ostvarivanje dobiti, kao što su im na raspolaganju sve druge aktivnosti. Ako se može zaraditi na restoranu ili brijačnici, zašto ne na školstvu ili zdravstvu
Siromaštvo u koje Hrvatska nezaustavljivo tone, gubitak nacionalnog suvereniteta u gospodarstvu, lažni mit o dobrobiti slobodnog tržišta, koncesije, kolonijalni mentalitet – sve su procesi koje na globalnoj razini opisuje oxfordski profesor Colin Crouch. Slijedi li Hrvatskoj i privatizacija svih javnih usluga – veliko je pitanje?
I osjetljivo pitanje socijalne države jedno je od onih s kojim se Hrvatska također sve teže nosi, a s kojom se bavi autor. Povijesni odnos, kako ističe, između socijalne države i tržišnog sektora uvijek je bio složen, razlikovao se od države do države, ali gotovo se svugdje smatralo da se ozbiljan i svima važan posao oko socijalne države mora na neki način distancirati od tržišnog natjecanja i logike profita.Takva je pretpostavka bila od temeljne važnosti za pojam demokratskog građanstva, jer je ona sadržavala sustav raspodjele i odlučivanja koji nije u sebi nosio nejednakosti kapitalističke komponente društva.
Lobiji i privatizacija javnih usluga
Sukob oko egalitarnih zahtjeva demokracije i nejednakosti koje proizlaze iz kapitalizma nikada neće moći biti riješen, upozorava Crouch, no mogu se postići manje ili više konstruktivni kompromisi. Danas su te pretpostavke pred ozbiljnim izazovima, a sve moćniji lobiji poslovnih krugova pitaju se zašto javne usluge i državna socijala ne bi mogle njima biti stavljene na raspolaganje za ostvarivanje dobiti, kao što su im na raspolaganju sve druge aktivnosti. Ako se može zaraditi na restoranu ili brijačnici, zašto ne na školstvu ili zdravstvu? Ima li valjanih razloga da se zabrinemo zbog komercijalizacije socijalne države i ima li rasprava o privatizaciji išta zajedničkog s problemom postdemokracije – pita se pisac.
Pokušaji da se kapitalističkoj praksi pripoji nešto što su dosad uglavnom bile javne službe, mogu poprimiti različite oblike: tržišta u okviru javnog vlasništva, privatizacija sa ili bez potpuno slobodnog tržišta, prihvaćanje financiranja inozemnim privatnim kapitalom, ponekad i bez prethodno izvršene privatizacije ili razvijenog tržišta, prihvaćanje financiranja inozemnim privatnim kapitalom, ponekad i bez prethodno izvršene privatizacije ili razvijenog tržišta. Odnos tržišta i privatnog vlasništva nejasniji je negoli se često podrazumijeva. Dakako, savršeno tržište uz privatno vlasništvo ekonomskih izvora pruža uvjete za kapitalizam iz ekonomskih udžbenika, i oni su jedan drugome dobro prilagođeni. Ipak, potpuno je moguće imati tržište bez privatnog vlasništva: neka institucija koja posjeduje javne izvore može odlučiti hoće li usvojiti sistem cijena i tarifa s ciljem da stvori tržište preko kojeg može dodijeliti izvore javnim službama ili će oni biti besplatni. Ova je ideja nadahnula mnoge reforme u socijalnim državama u 1980-im, posebice u Velikoj Britaniji, koje su često utrle put stvarnim privatizacijama. Od vladinih ministarstava i ustanova koje pružaju neku vrstu javnih usluga tražilo se da se prema drugim jedinicama ponašaju kao da su u tržištnom odnosu te da napuste model suradnje između kolega koji je dotad regulirao njihove odnose:značajan je primjer bilo uvođenje takvog unutarnjeg tržišta u službe zdravstvenog osiguranja. Crouch pri tome uvodi generički pojam komercijalizacije za sve te aktivnosti, s obzirom da se svaka od njih temelji na pretpostavci da će se kvaliteta javnih usluga poboljšati ako se postojeća praksa i etika javne usluge djelomično zamijene onima kakve su tipične za trgovačke aktivnosti.
Pod općenitijim pojmom
Takav koncept točniji je od naziva „otvaranja tržištu“, budući da neke od uvedenih aktivnosti sad pridonose iskrivljavanju tržišta umjesto njegovoj većoj transparentnosti. A i komercijalizacija je općenitiji pojam nego privatizacija, koja se, strogo govoreći, odnosi samo na premještanje izvora vlasništva. Kapitalizam je svoja najznačajnija dostignuća i najveću potvrdu dobio industrijalizacijom. Porast proizvodnje materijalnih dobara koja je to omogućila, podržavao je spiralu između ulaganja u tvornice i opremu, proizvodnje i prodaje proizvoda, naknadnih ulaganja koje je ta prodaja financirala, procesa koji je postao veliki motor blagostanja i prosperiteta 19. i 20. stoljeća. No, kapitalizam je proširio svoj doseg, stvorivši ne samo proizvode i metode proizvodnje, nego je i energijom privukao sve više životnih sektora u svoj krug. Ljudske aktivnosti koje su izvan tržišta i sustava akumulacije dovedene su unutar njih procesom poznatim kao „artiklizacija“. A to možemo primjeniti i na usluge jednako kao i na proizvodnju materijalnih dobara. U stvari, kapitalizam je nastao u postsrednjovjekovnoj Europi upravo u sektoru usluga, prvenstveno bankarskih, a posljednjih su desetljeća banke ponovno postale temeljne za kapitalizam. Kapitalizam može svoje dosege proširiti ako usluge koje su bile pružane kao, primjerice, društvena ili obiteljska obveza pretvorimo u nadničarski rad i prodamo. Velik dio političkog sukoba dva protekla stoljeća, podsjeća Crouch, odnosio se na granice koje su drugi interesi, premda između sebe jako različiti – na primjer crkvene zajednice ili radničke klase – pokušali podići oko rastuće snage kapitalizma koji je pod svoj nadzor pokušavao dovesti sve veći broj životnih područja.
Naposljetku su postignuti razni kompromisi: nedjelja i vjerski blagdani bili su manje više izuzeti od kapitalističkog radnog tjedna, obiteljski je život ostao izvan procesa artiklizacije, uglavnom zbog povlačenja većine udanih žena s tržišta rada: uvedena su razna ograničenja glede iskorištavanja na radnom mjestu. Od sredine 20. stoljeća niz osnovnih usluga barem je barem je djelomično oduzet tržišnoj logici i kapitalističkom djelovanju, jer se smatralo da su previše važni i opći. Kao što je ustvrdio T.H. Marshall šezdesetih u spomena vrijednoj formulaciji, ljudi su stekli pravo na te proizvode i usluge, posebice usluge, na osnovu svoga državljanstva, a ne zato što su ih mogli kupiti na tržištu. Kao što je razlikovna crta demokracije postala da pravo na glasovanje ili pravo na pravedan sudski proces nisu na prodaju, isto se to odnosilo na pravo na izvjesne usluge: da su one stavljene na tržište to bi predstavljalo neku vrst smanjivanja vrijednosti prava građanstva. Kako Crouch upozorava – ideja da su zakonita i demokratska prava tržišno nedodirljiva u većem je dijelu kapitalističkih društava ostala mit: građani i imućne skupine mogu platiti najbolje odvjetnike i upotpuniti svoja demokratska prava svojom lobističkom moći. Pa ipak, retorički moralni apel na jednakost pred zakonom i glasačkom kutijom nepobitan je. Te usluge nisu nužno besplatne, no cijena je nominalna i tako podešena da ne bude korištena kao čimbenik odmjeravanja ili raslojavanja.
Demokratska faza
Lista usluga razlikuje se od jednog društva i vremena, no obično uključuje pravo na neke stupnjeve obrazovanja, zdravstva, razne oblike pomoći (obuhvaćajući razne usluge za djecu) u slučaju potrebe, financijsku pomoć u starosti ili u slučaju privremenog ili trajnog gubitka sposobnosti zarađivanja zbog nezaposlenosti, bolesti ili invaliditeta. Iako su se sukobi oko isključivanja tih usluga iz artiklizacije i tržišta često bili oštri i teški, zadatak onih koji su pokušavali suziti uplitanje kapitalizma u društveni život bio je olakšan činjenicom da su najvećim dijelom vremena najbolje mogućnosti zarade i proširenja u djelokrugu bile u industrijskoj proizvodnji. Taj je porces dobio poseban poticaj u godinama oko Drugog svjetskog rata, potpuno demokratskoj fazi većine zapadnog svijeta, kada su zahtjevi zahuktale ratne tehnologije davali vanjski poticaj za pronalaske, istraživanje i razvoj, s mogućnošću da se i kasnije, u vrijeme mira, ti postignuti rezultati iskoriste. Tada su pregovorima postignuti važni kompromisi o radničkim pravima i socijalnoj državi. Vrhunac tog procesa pada između 1960-ih i 1970-ih.
Dok su inovacije u proizvodnji roba neprestano dobro napredovale, nova su postignuća iziskivala sve skuplja istraživanja i velika ulaganja. Istodobno, počele su se otvarati mnoge mogućnosti snabdijevanja populacije sve boljim uslugama i proizvodima: novi oblici prodaje, sve veći broj putovanja, nove financijske i ekonomske usluge općenito rastuća potražnja za restoranima i drugim vrstama prehrane, veće zanimanje za korištenje zdravstvenih, obrazovnih, pravnih i profesionalnih usluga uopće.
Kapitalističke tvrtke su pokušale sve više izvlačiti profit iz tih sektora, dodavši ih proizvodnji robe i, postupno, pokušavši zamijeniti njima proizvodnju. No, tu se, međutim, pojavio jedan problem. Neke od tih usluga, potencijalno vrlo profitabilne i masovne, vezane su uz socijalnu državu, zaštićene od privatnog vlasništva i tržišta, jer su sastavni dio paketa izbornih prava tipičnih za sredinu 20. stoljeća. Sve dok postoji socijalna država, sva ta moguća područja za pravljenja profita isključena su iz dometa kapitala. Postindustrijski kapitalizam je, dakle, počeo s pokušajem rušenja dogovora koje su u industriji postigli njihovi prethodnici te rušenja zapreka komercijalizaciji i artiklizaciji, a koje su zapreke proizlazile iz sklopa građanskih prava sredinom 20. stoljeća. U tome ga je snažno pomogla WTO – Svjetska trgovinska organizacija, koju su vlade supersila zadužile da liberalizira međunarodnu razmjenu dobara i usluga. WTO nema druge odgovornosti i ne priznaje druge ljudske prioritete, to je institucija stvorena tijekom uspona postdemokracije i ima niz posve postdemokratskih odgovornosti.
Jedino pravo koje WTO štiti od slobodne konkurencije je pravo na patent – odatle njezina podrška multinacionalnim farmaceutskim tvrtkama u sprečavanju siromašnih država da stave u promet jeftine, konkurentske lijekove od životne važnosti. Osim liberalizacije postojećih tržišta, WTO pokušava uvesti tržište u sektore kojim se prije upravljalo po drukčijim načelima. Posebice, idnetificirala je socijalnu državu, uključujući javno obrazovanje i zdravstvene usluge, kao područja koja bi se trebala otvoriti tržištu ili privatizaciji. Kao posljedica tih pritisaka, sadržaj paketa prava koja pripadaju državljaninu neke zemlje gotovo je svugdje doveden u pitanje. (nastavlja se)