Svi su stigmatici imali na sebi znakove muke Kristove: na rukama, nogama i oko srca imale su rane ili crvene mrlje, a ispod poprištene kože vidjela se krv. Često su ovi znakovi bili i oko čela, na mjestu koje bi odgovaralo položaju trnove krune; na ramenu, jer je tako Krist nosio križ, ili na leđima, jer je tamo bio bičevan. Krvarenje ili znakovi, kod nekih su se obnavljali povremeno, kod drugih su trajali više godina, često I do smrti. Začudno je da se rane i znakovi nisu upalili i nisu se gnojili, a kako nisu bili psihičke naravi, ljekarije im nisu korisile
Tajna stigmatizacije i pojedinaca koji su neobjašnjivo dobivali Kristove rane i danas je jedan od najfascinanntijih fenomena u kršćanstvu. Iako racionalni duhovi neće nikada priznati neobjašnjive i znanosti nedostupne pojave, ipak ne mogu osporiti da je čitava ljudska povijest ispremrežena nikada objašnjenim tajnama – od prirodnih do vjerskih fenomena, što više nego zorno svjedoči da ne postoji samo ovaj vidljivi svijet i da je stvarnost mnogo zagonetnija nego što čovjek može spoznati…
Razgrnuti tajnu sa zagonetke stigmatizacije, pokušao je splitski svećenik, dr. Miroslav Matijaca (1885. – 1963.) napisavši vrlo čitano štivo, „Enigma stigmatizacije“. Kada je uz njegova pojašnjenja, analize i povijesne primjere stigmatika, pridodana i rasprava slovenskog liječnika, dr. Ivana Matka, „Medicina o stigmatizaciji“, nastala je knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?“, koja je donijela niz primjera iz povijesti o toj pojavi.
Što je stigmatizacija?
Grčka riječ stigma znači ubod, znamenje, žig na čelu ili rukama pobjeglih robova, a katkada i žig na čelu ili rukama zarobljenih neprijatelja. U kršćanskoj terminologiji, stigmatizacijom se označavala činjenica da je netko odlikovan znakovima ranjenog Krista, odnosno ranama razapetog Spasitelja. Antoine Imbert-Gourbeyre, profesor na medicinskoj školi u Clermonu od 1852. do 1888., u svom opsežnom dijelu, “La stigmatisation, l ́extase divine et les miracles de Leurdes: repense aux libres-penseurs”, Pariz, 1894., naveo je čak 320 slučajeva stigmatizacije. Među njima je bio 41 muškarac.
Sve su te osobe imale na sebi znakove muke Kristove – na rukama, nogama i oko srca imale su rane ili crvene mrlje, a ispod poprištene kože vidjela se krv. Često su znakovi bili i oko čela, na mjestu koje bi odgovaralo položaju trnove krune, na ramenu, jer je tako Krist nosio križ, ili na leđima, jer je tamo bio bičevan. Krvarenje ili znakovi kod nekih obnavljali su se povremeno (periodski), kod drugih su trajali više godina, često do smrti. Začudno je da se rane i znakovi nisu upalili i nisu se gnojili, a kako su bili psihičke naravi, ljekarije im nisu koristile.
Kako je naveo liječnik, rane i znakovi nastajali su najviše kod osoba osobitih sklonosti (redovito kod žena), a popraćeni su bili i drugim pojavama. Tako su osobe bile u jednom ili drugom dijelu tijela oduzete, živjele su duže vremena bez jela i bez spavanja, znale su čitati tuđe misli, razumijevale ili su govorile strane jezike koe nisu učile, bile su vidovite i djelovale su “na daleko”.
Imbert-Gourbeyre nastojao je što točnije utvrditi kod ženskih osoba i životnu dob kad su dobile stigme. U najmlađoj dobi, u dobi od samo 8 godina, dobila je stigme Bretonka, Magdeleine Morice, a slijedile su je druge djevojčice koje su dobile stigme kad im je bilo 9, 12, 13 i 14 godina, pa sve do slučaja, Delizie di Giovanni, palermitanske redovnice, koja je bila stigmatizirana u svojoj 75. godini.
Iako je utvrđeno da spomenuti profesor medicine nije bio ni malo kritičan u prosuđivanju povijesnih vrela i da je trebalo brisati više slučajevakoje je navodio, dr. Miroslav Matijaca je istaknuo da je “broj stigmatiziranih osoba stvarno veći nego što znamo iz pisanih izvora”.
Slučajevi u Sloveniji
I među Slovencima je bilo stigmatiziranih osoba. Liječnik, dr. Anton Brecelj, u svojoj studiji o stigmatizaciji, tiskanoj u ljubljanskom “Času”, opisao je glasniku Leonove družbe godine 1932./33., br. II-V, slučaj stigmatizirane Magdalene (Lenčke) Gornik iz Gore kod Sodražice, koja je umrla 23. veljače 1895., stara oko 60 godina.
Dr. Ivan Matko (1885. – 1945.), docent i primarijus internog odjela u Općoj bolnici u Mariboru, bavio se tim slučajem. On je 1933. napisao raspravu, “Problem stigmatizacije (zaznamovanja) v medicinski luči”. Knjižicu sa 100 tiskanih stranica izdala je, kao svoj prvi svezak, Knjižnica Zdravniškega vestnika, a tiskala Sava d.d. u Kranju.
U isto vrijeme pisao je i Matko o ovom predmetu u “Wiener mediz. Wochenschrift” pod naslovom: “Die Stigmatisierten Jugoslawiens”. Matko je tim svojim radnjama govorio i o stigmatiziranoj Jerici, nekoj djevojci iz Dolenjske, o kojoj je svojedobno pisao i Hitzinger u Danici, godine 1851., na strani 192., pod naslovom: “Nekaj o zamaknjenih”.
Osim ovih dvaju pravih slučajeva stigmatizacije u Sloveniji, Matko je iznio u svojim radnjama i slučaj varalice, Johance Jerošek, iz Vodica u Gorenjskoj, koju je raskrinkao salezijanac, dr. Valjavec. Vlasti su ju u listopadu 1913. zatvorile i početkom 1914. osudile na deset mjeseci tamnice zbog varanja. Za neku Jeričevu iz Zibike pri Šmarju pri Jelšah, Matko je rekao da je riječ samo o nekom “ludilu”. Spomenuo je i ono što je ubilježio koruški kroničar, Joh. von Victring, o koruškoj Katarini koja je živjela u XIV. stoljeću, ali je bilo teško kazati je li bila Nijemica ili Slovenka, a još teže dati točan sud o činjenicama koje su se na njoj zapažale.
Franjo Asiški
Slučaj sv. Franje Asiškoga, najstariji je poznati slučaj stigmatizacije, jer se riječi sv. Pavla Apostola: “Ja nosim na svome tijelu znakove rana Gospodina Isusa” (Galać, VI, 17), prema mišljenju gotovo svih tumačitelja Svetoga Pisma, ne tumače u smislu da bi sv. Pavao imao prave stigme, nego je on htio samo naglasiti da je mnogo i tjelesno za Isusa trpio.
Franjo Asiški često bi se povukao na brdo Alverniju kod Arezza s nekoliko svojih drugova, gdje je postio i molio. Godine 1224., popeo se posljednji put sa svoja tri vjerna pratitelja. Imao je 42 godine, ali je već bio vrlo slab, jer su ga mučile razne bolesti. U jednoj samotnoj kolibi, udaljen od svojih drugova, proveo je čitav mjesec u molitvi i u razgovoru s Bogom.
“Kad je molio u šumi, odzvanjala je od njegovih uzdaha; močio je kamenje svojim suzama; tukao se u prsa, i, kao da je ondje našao neko skrovito mjesto, razgovarao se naglas s Bogom. Odgovarao Mu je kao svom Sucu, zvao ga je kao Oca, govorio je s Njim kao s prijateljem” (Tommaso da Celano).
Toma iz Celana u Abruzzima u Italiji (rođen oko 1190., a umro oko 1260.), bio je jedan od prvih drugova sv. Franje. Napisao je na latinskom jeziku dva svečeva životopisa i život sv. Klare. Od njega potječe, najvjerojatnije, i glasovita tužna pjesma, Dies irae, koja se pjeva na Misama za mrtve.
No, kako najstariji izvori opisuju nastanak stigma kod sv. Franje? Proizlazi da kad se približavao dan Uzvišenja sv. Križa, Franjo je razmišljao o mukama Kristovim. Promišljao je bez prestanka i bio u trajnom zanosu, ekstazi. Vidio je boli križa, ali ih još nije osjećao. Trpio je osjećajno, ali ne osjetilno. Noć prije svetkovine Uzvišenja sv. Križa, izašao je po običaju iz kolibe i došao do hridine. U šutnji je razmišljao tako intenzivno o bolima Kristovim, te je želja, da ih podnese, nadvladala tjelesnu slabost. U jednoj viziji, koja nije bila samo vizija, opazio je na nebu jednog Serafina sa šest sjajnih i zažarenih krila. Letio je brzo prema Franji i sličio je propetom čovjeku. Krila su bila tako smještena da se par krila širio nad glavom, drugi je bio raširen za letenje, a treći je pokrivao tijelo. Franjo je osjećao kako mu se ta slika utiskuje u tijelo i dušu i bio je isti čas obuzet velikim veseljem, ali i velikom boli.
Kad je viđenje nestalo, Franjo je još stajao na istom mjestu čudeći se svemu što bijaše osjetio. U tami je osjetio kako mu se haljina prilijepila uz prsni koš zbog jedne otvorene rane. Ruke i noge bile su mu zgrčene od silne boli. Tajanstveni pečati boli koje je tada nosio na svom tijelu, bili su uzrokom da je osjećao neka mješovita čuvstva: uzvišenja i poniženja, stida i veselja. Jedan ga je drug našao zaplakana i smućena na studenoj rosnoj travi. Na rukama i nogama pokazalo se nešto poput krvava mesa, koje je na jednoj strani poprimilo krvav oblik i bilo malo crnje, baš kao tamne glave čavala. Na lijevoj strani prsa, bila je otvorena široka rana iz koje je izlazila topla krv, koja je močila haljinu i curila sve do nogu.
Drug mu je omotao rane s nešto krpa koje je na tanko izrezao. Na Franjine noge navukao je vunene čarape, ali prije toga je postavio po komadić kožice na rane, kako ih ne bi povrijedila oštra vuna. Franjo je, pak, sam povukao rukave svoje haljine preko ruku.
No, tuđa znatiželja stala ga je tada mučiti. Naime, svaki od njegovih drugova htio je oprati njegovu rubeninu. Pokoji, nestrpljiv da se uvjeri o istinitosti događaja, stavio bi svoje prste u rane na prsima. Franjo više nije htio ostati na Alverniji. Skupio je drugove i saopćoi im da je odlučio sići s brda sam, s bratom Lavom. Jašući na magarcu, kojega je poslao, grof Orlando Cattani, vlasnik velikog imanja pod Alvernijom, sišao je polako s brda…
Činjenice stigmatizacije
Činjenice stigmatizacije proučavaju teologija, psihologija, parapsihologija, psihoanaliza i medicina. Glasoviti talijanski pjesnik, Francesco Petrarca, u svom djelu De vita solitaria, II, 11, napisao je da je Franjo primio “stupendum insigne sacrorum Stigmatum” – “čudesne znakove svetih rana”. U pismu, naprotiv, upućenu firentinskom liječniku, T. de Garbu, izarzio se ovako: “Profecto Francisci stigmata hinc principium habuere: Christi mortem tam jugi et valida meditatione complexus est, ut cumeam cum Domino videretur, tandem ab animo in corpus veram rei effigiem pia transferret opinio.” U prijevodu: »I, doista ovo je bio uzrok Franjinim stigmama: on je Kristovu smrt tako neprestano i duboko razmatrao, da, kad ju je već davno u dušu bio prenio, pa mu se činilo da je on sam s Gospodinom na križ propet, pobožno je vjerovanje napokon od duše na tijelo prenijelo pravu sliku rana.”
Poznati filozof i liječnik iz vremena talijanske renesanse, Pietro Pomponazzi, u djelu, “De incantationibus” (glave od VI. do VIII.), napisao je kako se “može tvrditi da su Franjine stigme prirodne naravi, plod njegove jake uobrazilje, ukoliko Crkva ne bi drukčije prosudila”. U svom djelu, koje je napisao 1520., a tiskano je bilo 1556., dakle mnogo kasnije autorove smrti, Pomponazzi je tvrdio da se razumom ne može spoznati, je li neka činjenica čudo ili ne; mogućnost i postojanje čuda rješava vjera. U svim svojim djelima, Pomponazzi je naglašavao da je pripravan pokoriti se odluci Crkve, jer postoji “dvostruka istina”: filozofska i vjerska.
I dominikanac, Toma Coconnier (Kokonié), profesor dogmatike na sveučilištu u Freiburgu (Švicarska), u svom je djelu, “Hypnotisme frans.” (Pariz, Lecoffre, 1897.) isključio svaki nadnaravni utjecaj na stvaranje stigma sv. Franje i prihvatio tumačenja koja su o tome dali prof. Beaunis i Liebeault. Beaunis, profesor fiziologije u Nancyju, doslovce je napiao: “Dovoljno je da čovjek gleda pozorno neko mjesto na svom tijelu, da neko vrijeme živo na to misli, pa će već to prouzročiti neke osobite osjećaje, žiganje, vrućinu, itd.” I nastavio je dalje: “U potvrdu toga imaš još sjajniji dokaz kod glasovitih mistika srednjega vijeka; na njihovu čelu, rukama i nogama nalazile su se prave rane”(Le somnambulisme provoqué).
Pojave rana pod hipnozom
Beaunis je spomenuo slučaj kada je hipnotizirao jednu osobu i rekao joj da će joj se, kada se probudi, na tijelu, na mjestu koje je on tada dirao, pojaviti mrlja žive crvene boje. I doista, najprije se pokazala jedna blijedo-crvena mrlja koja je, malo pomalo, postajala sve intenzivnija, dok na koncu nije na tom mjestu iscurilo i nekoliko kapi krvi.
I R. Schindler u djelu “Nervensystem und spontane Blutungen”, 1927., donio je kliničke dokaze da je kod nekih osoba, hipnozom, moguće izazvati potkožno izlijevanje krvi, dakle, nekom vrstom liječničkog liječenja. Kako se vidjelo, ova nauka imala je dodirnih točaka s Kantovom naukom.
Kod histerije je česta pojava malenih kožnih ekimoza (točkastih crnih podliva), a u ne baš posve rijetkim slučajevima, dolazilo je do većih krvnih izljeva koji su se često opetovali i koji bi se mogli smatrati izrazom duševnih procesa. U stigmatizaciji se nije radilo o hipnozi ili o sugestiji koje su inducirale treće osobe, nego o autosugestivnim stanjima proizvedenim zahvaćenjem psihičkih energija u tjelesne funkcije. Stoga ne obeshrabljuje, bez sumnje, zaključak da se stigmatizacija može uvrstiti u red morfoloških djelovanja psihe na organizam. Pritom ne mijenja ništa bitno ni činjenica da se ta djelovanja ne pokazuju nigdje na tako začudan način kao u tim slučajevima, u kojima se misli i predodžbe točno prenose na tijelo.
Na takav zaključak uputila su, napokon, i iskustva Aleksandre David Neel, koja je na sebi, autosugestijom mogla proizvesti razna, za naša obična poimanja, prava “čuda” s kojima se upoznala u Tibetu, i to na osnovi čiste i svjesne koncentracije volje i nekih vježba tijela. (Usporedi njezina djela: “Arjopa, F. A. Brockhaus Verlag”, Leipzig, 1930. i “With Mystics and Magicians in Tibet”, Pelican Books).
Dr. A. Lechner je, pak, pripovijedala, da je Elizabeta K., neka teško histerična protestantkinja, mogla s pomoću autosugestije izazvati prave stigme na rukama, nogama i čelu, pa joj je I krv tekla iz očiju (“Das Rätsel von Konnersreuth im Liechte eines neuen Falles von Stigmatisation”, Elberfeld, 1933.).
W. Jacohi je isticao kako je vjerojatno da su mnoge osobe koje su imale stigme, bile podložne histeriji (“Die stigmatisierten”,1923.). Međutim, Prosper Lambertini (poslije papa Benedikt XIV.), raspravljajući u svom opsežnom djelu “De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione” (knjiga IV., dio I.,glava 33, br. 19) o tom pitanju, istaknuo je da Franjine stigme nisu mogle nastati prirodnim putem snagom živog predočivanja. Naprotiv, on nije vidio čuda u činjenici da se netko znoji krvavim znojem ili da mu poteče krv iz očiju (na istom mjestu, glava 26, br. 5).
Kritična istraživanja isusovca, Herberta Thurstona, objavljena u stručnim časopisima, nedvojbeno su dokazala da se samo potkožno krvarenje ili stvaranje prišteva na stalnim mjestima na tijelu, ne smije nipošto smatrati čudesnom pojavom. Čudesan karakter stigma može se utvrditi samo na osnovi nekih osobitih činjenica u pojedinom slučaju, imajući u vidu osobu na kojoj se slučaj obistinio. Ukoliko nije riječ o prijevari, pa bila ona i podsvjesna, često se može neobična pojava smatrati posljedicom živa predočivanja, razumije se, ako te osobe imaju za to posebne sklonosti.
Istina, Katolička crkva, 17. rujna slavi spomen onoga dana kada je sv. Franjo dobio stigme, a iz službenih molitava koje se čitaju tog dana u Misi i Breviru, jasno proizlazi da je tom faktu Crkva pripisivala – nadnaravni karakter. Ali je činjenica također, da se u Enciklici pape Pija XI., izdanoj prigodom 700. godišnjice stigma sv. Franje, za stigme ne kaže da su miraculum, nego da su – mirus eventus (Acta Apostolicae Sedis 1. IX. 1924., br. 9). Okolnost, pak, da su stigme bile jedan od motiva kanonizacije, ne mijenja pitanje. Jer, Crkva je nepogrešiva u kanonizaciji svetaca, a ne u pojedinim motivima koji ju na to navode.
O tome, potječu li stigme iz naravnih uzroka ili ne, raspravljao je i veliki medicinski kongres u Fontainebleau (Fontenblo) 1936. godine. Mišljenja učenjaka bila su posve različita, a na kraju je pariški neurolog Lhermitte izjavio, da je u ovom pitanju nauka, usprkos svim istraživanjima, ondje gdje je bila godine 1850. (Luise Rinsizjavioer, “Die Warheit über Konnersreuth, Fischer Bücherei Frankfurt/M.-Hamburg, 1954.”, str. 86. i 87.).
Inače, knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?“ može se naručiti izravno kod nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e-mail: [email protected], www.naklada-pavicic.hr)