Šteta što u turističke vodiče na stranim jezicima, pogotovo ljeti, nisu uvršteni tekstovi pokojnog dr. Branka Fučića, najvećeg istraživača prebogate kulturne i povijesne baštine Istre i Kvarnera, napose glagoljaških natpisa koji nude najzbudljivije putovanje ovim dijelom Hrvatske
Putujući Kvarnerom i Istrom dr. Branko Fučić je u malim, nerijetko skrivenim romaničkim i srednjovjekovnim crkvicama otkrivao neizmjerna umjetnička blaga hrvatske baštine, kako smo pisali u prvom dijelu, ukoričena u knjizi “Terra incognita” u izdanju Kršćanske sadašnjosti.
Šteta što ova, za hrvatsku kulturu kultna knjiga nije prevedena na više jezika kao svojevrstan kulturni vodič jer je pisana britkošću i strašću velikog istraživača, doktora znanosti i teologije, akademika i dobitnika Herderove nagrade koji je svako znanstveno štivo pretvarao u veliko avanturističko putovanje.
Samo je Fučić mogao ispričati skandaloznu zgodu iz 11. stoljeća živim uzbuđenjem, dajući putnicima precizne upute kamo da se kreću. Kada se nađete u gradu Krku, pisao je, pregledajte najprije starinske gradske zidine i kule, a potom i krčku katedralu i romaničke crkve sv. Kvirina i Majke Božje od Zdravlja, nekoć sv. Mihovila. Kad iziđete iz katedrale, krenite uzbrdo, presjecite glavnu gradsku ulicu i u istom smjeru uzbrdo u ulici Dinka Vitezića potražite br. 11.
Na podestu stubišta, izložena je masivna kamena ploča, a na njoj uklesan glagoljski natpis iz 11. stoljeća. S glagoljskim natpisima iz Plomina i Valuna, upravo se taj krčki natpis svrstava u red najstarijih do sada poznatih hrvatskih glagoljskih natpisa.
Kamen su našli, svjedoči Fučić 1953. kao ugaoni kamen ove kuće, ali su ga dali izvaditi i postaviti na zaštićenije mjesto. Kuća na kojoj je natpis bio ugrađen bila je osam stoljeća mlađa od tog kamena. Natpis je uklesan starijim oblicima oble glagoljice. Na natpisu piše starim hrvatskim jezikom “se zida Maj opat i Radonja, Rugota i Dobroslav. Sve je to značilo “ovo zida čovjek po imenu Maj, a bio je opat.”
Zatim se nabrajaju tri stara hrvatska narodna muška imena.To su imena triju redovnika glagoljaša koji su živjeli s opatom Majem. Što je u 11. stoljeću u gradu Krku zidao opat Maj danas ne znamo, možda crkvu, samostansku dogradnju, ali tako velik i težak kamen nitko ne dovlači iz velike daljine. Kako je kamen s Krčkim natpisom nađen pri nekom rušenju, kamen svjedoči da je u samom gradu Krku postojao – uz latinske samostane i jedan glagoljaški, tumači Fučić. Koji bi to od poznatih samostana mogao biti, još je otvoreno pitanje – možda sv. Lovro. No dok stojimo pred kamenom sjećamo se jedne zgode iz naše nacionalne povijesti, koja se dogodila upravo tu u gradu Krku, a opisao ju je Toma, arciđakon splitski.
On piše kako su se bili pobunili glagoljaši i predvođeni glagoljaškim opatom Potepom, svrgnuli zakonitoga krčkoga latinskog biskupa i na njegovo mjesto postavili neuka i bradata starca glagoljaša po imenu Zdedu ili Sedeha. Sve se to dogodilo u 11. stoljeću, negdje šezdestih ili sedamdesetih godina, u onom stoljeću, a možda i u onom samostanu gdje je i kada bio uklesan Krčki natpis.
Priča o Božjem ribaru
Nadasve je zanimljiva i tajanstvena priča koju je 1946. Fučiću ispričao stari prijatelj, barba Marko Buničić-Vicenić o tajanstvenom biću koje su stari Cresani zvali “Božji ribar”. U vrijeme barba Markova djetinjstva ribarilo se za vrijeme mrakova, u mrkim noćima bez mjesečine, a modru se ribu tražilo i skupljalo svjetleći vatrom, zapaljenom smrekovinom. Bilo je to oskudno svjetlo, ali ribe je bilo. Kad bi se riblja jata okupila i zgusnula pod zapaljenom vatrom, lažđa mrežarica bi je zapasala mrežom, stegla i izvukla ulov na brod. Ribu bi se zatim dovuklo na kraj i u svitanju dana čistilo i sortiralo, i pravedno dijelilo. Jedan kup riba bio je namijenjem “Božjem ribaru” kojega su poznavali svi creski ribari. U mrklim noćima, kruti od bdijenja i nesanice, promrzli od noćnog hlada, naime, ribari bi ga vidjeli. Nikada on nije prišao njima. Ostajao bi na krajnjem rubu dokle bi se protezalo svjetlo. Nečujno bi doveslao s mračne, daleke pučine pa bi promatrao što creski ribari rade.
Nitko mu nije vidio oči jer šešir zastirao pogled. Kako bi nečujno doveslao, tako bi usred ribolova i nestao. Ali kada se god pojavio, creski su ribari imali bogati ulov, što su pripisivali intervenciji “Božjeg ribara” pa mu nikad nisu ostali nezahvalni, ostvaljajući mu na žalu uvijek kup ribe. Od starog barba Marka, naš je znanstvenik doznao da su “Božjem ribaru” creski ribari prinosili darove još potkraj 19. stoljeća.
Najtajanstvenije putovanje
Najtajanstvenije putovanje, kako je pisao Fučić, imao je na svom rodnom otoku Krku gdje je proučavao ruševine malene jednobrodne, srednjovjekovne crkve koja se nalazi usred šume nedaleko od sela Brusići na zapadnoj strani otoka. Bio je tamo zaintrigiran zagonetnim imenom crkvice “Sveti Šinšer”. Unutar crkve sada rastu stabla, no, usred crkve netko je položio kamenje u obliku kruga, a unutar toga zabo grančice kojima je odrezao sve izbojke osim dvaju u obliku križa pa na te improvizirane križeve objesio krunice, čisla, ružarije. Objasnili su mu domaći ljudi u Brusićima da su oduvijek u šumu hodočastile žene iz cijelog otoka do ruševina sv. Šinšera, i ovdje, klečući, molile krunicu i ispunjavale svoje zavjete, a u znak zavjeta vješale na grančice križeve svoje krunice. I to vijekovima, kako su pričali ljudi, uvijek kada netko oboli od groznice. Žene se dakle zavjetuju nekomu svecu koji pomaže u bolestima, koji je u staroslavenskoj crkvenoj terminologiji “sveti vrač”. I naš nenadmašni istraživač otkriva Sergija i Baka! Sergius, grč. Sergios, u Dubrovniku Srđ, u čakavskom ambijentu postao je Serj ili Šerj, pa odbacivši ono dočetno j, ostao je Šer. Šin,pak znači također sveti ali u albanskom jeziku.
Na primjer prezime Šimrak je albansko i znači “sv. Marko”. “Šin” može biti i rumunjski, odnosno vlaški pridjev koji znači “svet” pa je npr. “Šintamaria” Velika Gospa. Prema tome “Sveti Šinšer” je sveti Sergije. Ali otkuda vlaški jezik na Krku? Sva nova naselja na zapadnom dijelu Krka, tumači Fučić, bila su naseljena osim Hrvatima i Vlasima i to pod Frankopanima sredinom 15. stoljeća. Tragao je za “svetim Šinšerom” naš akademik i u biskupskom arhivu grada Krka i u Državnom arhivu Venecije ali nije našao ni spomena. Zato jer već odvano nema crkve. Sv. Sergija u upotrebi. Jedini trag našao je najstarijem sačuvanom zapisniku kaknonske vizitacije krčke biskupije koju je 1565. objavio Petar Bembo gdje piše da je već tada crkva bila ruševina!
Zamislite smao snagu kultne tradicije, upozorava nas Fučić, koja tjera krčke žene Romanke I Hrvatice da najmanje 400 do 500 goina hodočaste u ruševine crkve jednoga orijentalnog sveca.
Pobjedinički Krist s otoka Suska
Sasvim je osobita i priča o “Velom buohu” tj. “velikom Bogu” ili Velikom križu” kako Suščani zovu svoje veliko drveno rezbareno raspelo koje je ostalo zarobljeno na otoku Susku, u susačkoj župnoj crkvi, još od onih davnih dana kad Susak nije bio župa, nego posjed benediktinskoga samostana, tj. benediktinske srednjovjekovne opatije sv. Nikole. Nekadašnja redovnička crkva te opatije, otkriva nam autor, zametak je današnje, znatno produljene župne crkve, a jedini vidljiv trag koji podsjeća na drevne susačke benediktince – osim glasovita Raspela – kamena je polukružna luneta s reljefnim znamenjem križa, danas ugrađena na vanjštini zida koja je nekad stajala nad portalom, a isklesana je u 11. ili 12. stoljeću. Stan uz crkvu u kojemu sada stanuje susački župnik, možda je deset puta pregrađivan dio stare benediktinske opatije. Onako kako danas župnik iz svog stana može ravno ući u crkvu, tako su nekad monasi tijekom svojih molitava časosolova po danu i po noći i za svoje zajedničke konventualne mise ravno ulazili iz opatije u crkvu, u klupe svog redovničkog kora. A svaki put pred njihovim očima i nad njima lebdio je “Velik buoh”.
Kada je ga prvi put vidio 1946., svjedoči Fučić, laštio se svježe premazan uljem, istim onim kojim Suščani premazuju svoje barke. Kasnije su restauratori ustvrdili da je susačko Raspelo tijekom svoje duge prošlosti bilo na nekim mjestima prebojano 5, a na nekima 7 puta. Te 1946. godine raspeti Krist imao je trnovu krunu na glavi, zatvorene oči,uspravnu a ne pognutu glavu, ravno uspravno tijelo s dugom perisomom, a noge su mu bile rastavljene i pribijene dvama čavlima. Sve se te oznake nisu podudarale i nisu odgovarale znakovima koje znamo u razvoju oblikovanja raspetoga Krista kroz stoljeća.
Kao što je poznato, Krist je isprva prikazivan kao živ, kao pobjednik nad smrću, stoga je imao otvorene oči, uspravno držanje glave i tijela. To je Christus triumphans, tumači Fučić – pobjednički, a ne patnički Krist koji često ima na glavi kraljevsku a ne trnovu krunu. Promjene nastaju tek u 13. stoljeću kada teologija stavlja naglasak na smrt Kristovu na križu kao na dovršeno Kristovo djelo Otkupljenja i kad se nova, franjevačka osjećajna pobožnost uživljava u spasiteljske rane, u prolivenu krv i muke Kristove. Tada raspeti Krist na križu zatvara oči, priklanja glavu, a tijelo mu se počinje savijati.
No, kako nam otkriva naš pisac, već su ranije znali da je susački “Veli buoh” izvorno bio romanički raspeti Kristi iz 12. stoljeća, a to su restauratori i potvrdili kada su mu skinuli svih onih pet ili sedam premaza 1964. godine. Susački “Veli Buoh” tada je progledao, otvorio oči, oči pravog romaničkoga, živoga pobjedničkog Kirsta. Početak Raspela gubi se u davnini. On je prešao u legendu koja priča da je Rapelo tajnovito doplovilo morem, s otvorene pučine, s druge obale, iz Italije.
Kako pričaju stari Suščani – križ je došao s povjetarcem sa zapada i doplovio do uvale “Pot tarnàk” 3. svibnja. Još se i danas zove “Ke krizà” ona ravnica iznad uvale, gdje su počinuli ljudi koji su Raspelo izvukli iz mora da ga prenesu u susačku crkvu. Svake godine na taj dan, 3. svibnja izlazi procesija iz crkve i dolazi do tog mjesta gdje stane, tu se čita evanđelje, tu se učini “đir” uokrug pa se procesija vraća u crkvu. Jedanput je neki biskup iz Osora htio Suščanima uzeti Raspelo i prenijeti ga u katedralu u Osor, ali ga nikako nisu mogli iznijeti kroz crkvena vrata jer je – pričaju Suščani “bil destinan za Susak”.