Misteriji egipatske umjetnosti

7dnevno

Egipćanin ostavlja bez kiparskog ukrasa svoje hermetički zatvorene hramove, smještajući u njihovu gustu tamu samo kakvu mumiju krokodila, ili kakav mali kip kopca. Ali, tijekom četiriju ili pet tisućljeća, kip se ne udaljuje od geometrijskog principa po kojemu se izgrađuju kanali i brane i podižu piramide, piloni i divovske kolonade, što jednoličnom svemiru udaraju pečat čovjekova genija

Povijest umjetnosti majstorski je opisao francuski pisac, Ėlie Faure, upisavši se u antologije svojim analizama najvećih majstora slikarstva čija je djela istraživao, otkrivajući skrivene zagonetke. Još je značajnija njegova knjiga „Duh oblika” iz koje donosimo probrane dijelove kako su nastajala remek djela prošlosti.

U prijelazu egipatskog organizma na kršćanski organizam, napominje Faure, očituje se ona potresna kriza, kroz koju u isto doba prolazi i čitava helenska civilizacija: tada se činilo da je društveni svijet zauvijek propao i da je pojedinac prepušten na milost i nemilost struji vremena, a od velikog graditeljstva i velikog kiparstva nije bilo ostalo ni spomena.

Bilo kako bilo, dok je god postojala egipatska društvena zgrada, a to znači do Ramzesa III., egipatska umjetnost nije mogla ni zamisliti pojedinca kao element neovisan od te zgrade, iako mi danas nastojimo shvatiti njezino kiparstvo kao nezavisno od njezine arhitekture, tada ga ne razumijemo. To ne znači, da ona želi uklopiti kip u građevinu. Naprotiv, ona još oštrije nego grčka umjetnost luči kip od građevine.

Egipćanin ostavlja bez kiparskog ukrasa svoje hermetički zatorene hramove, smještajući u njihovu gustu tamu samo kakvu mumiju krokodila, ili kakav mali kip kopca. Ali, tijekom četriju ili pet tisućeljeća, kip se ne udaljuje od geometrijskog principa, po kojemu se izgrađuju kanali i brane i podižu piramide, piloni i divovske kolonade, što jednoličnom svemiru udaraju pečat čovjekova genija.

Tisućljetna nepromjenjivost zakona

To je još impresivnije i još značajnije nego postepeno izlaženje kipa iz svetišta, karakteristično za likovnu epopeju Europe. Egipatsko je društvo hijerarhizirano, ono je tijesno uklopljeno u politički organizam, sličan po glomaznosti onom bazaltnim blokovima koji se uzdižu u dvoranama, samom svojom težinom učvršćeni za vječna vremena; stoga to društvo ostavlja pojedincu slobodu, da do mile volje sanjari u apsolutnim granicama, što mu ih je ono sa svih strana zacrtalo.



Tako inženjer te zemlje kopa rezevoare i kanale, izvan kojih se vode Nila neće moći preliti, tako i sama priroda, poplavljujući područje do određene linije, neumoljivo odjeljuje plodnu zemlju – kamo prodire vlaga i žednu zemlju – jalovu od sunca. Egipatski se kip kreće unutar svojih vlastitih međa, izvan kojih počinje carstvo užarenog prostora. On je oblik sam po sebi, mikrokozmos. On je besmislen ako nije koncipiran geometrijski, jednako kao vidljivi svijet, koji započinje tamo gdje kip završava.

Tisućljetna nepromjenjivost zakona, po kojima raste žito za kruh, ovdje na najodređeniji način objašnjava nepromijenjivost duše. Pojedinac je u tolikoj mjeri ovisan o njoj, da mu njegov duboko unutrašnji nagon ne dopušta da izađe izvan granica geometrijskog oblika, koji pravilnost mijena prirodnih pojava prenosi i u odnos pojedinca prema političkom poretku i koji ritmu njegova duha udahnjuje veličanstvenu jednoličnost.

Kad oslabi njegova snaga i žeđ za saznavanjem, akademska je formula tu, i ona će ga, unatoč svemu, zadržati unutar okvira, što su ga odredili priroda i zakon. Kad ga snaga i radoznalost potpuno napuste, on će predati riječ ljudima koji će među te savršeno nepokretne obale života izvana unijeti revolucionarno kretanje svojih strasti. I ostavši u dubini duše isti, pojedinac će dopustiti da se sruše njegovi hramovi, ali će i dalje sijati pšenicu, gledati je kako raste i žeti je u iste dane u godini, od pamtivjeka i za vječna vremena.

U tome je egipatski misterij. Pojedinac se ondje krišom javlja, naslućujemo ga u divnoj i ponekad podrugljivoj profinjenosti slikarija u grobovima, gdje je sav svakodnevni , radni, skromni i zdravi život brodara, pastira, zemljoradnika i mlinara prikazan na zidovima, crtežom nježnim poput poezije svitanja u seoskom krajoliku: drhtaj na vodi, lepet krila, neprekidni cvrkut, čaške koje se otvaraju da uhvate rosnu kap, pjev veslača, treperenje trave, podrhtavanje preljeva posvuda razasutog dragog kamenja…

Istovjetnost pojava u Egiptu i Indiji

Ali, pojedinac nikad ne izlazi iz sebe, kao ni sam astronomski svemir, kao ni kasta koja u zakonu i u mitu održava disciplinu preuzetu iz svemirske zakonitosti. Polagani i ograničeni razvoj pojedinca odvija se isključivo unutar velikog arhitektonskog ritma. Vidimo, kako se udovi kipa u samoj masi bazaltne, dioritne ili granitne kocke pomalo oslobađaju, zaobljuju i izdužuju, kako kroz crte lica počinje probijati zasužnjeni plamen, a duh nastoji da talasavi planovi, koji ga omeđuju, neprimjetno naglase jedan element, da krišom iščeznu na drugom mjestu, da čudesnim spajanjem s likovnim i poetskim osjećanjem produže svoje neprekinute modelacije sve do skrovitih međa unutrašnjeg prostora, što ga vanjska svjetlost miluje na svim njegovim površinama i intimno se s njim povezuje.

Kipar ne može prijeći granice neizbježivog mita i vidljivog svijeta i zato nevidljivi svijet pripada njemu. Unutar neprekoračivih granica utvrđene likovne predožbe on će moći bekonačno profinjavati, milovati i modulirati masu da bi iz nje na sve strane širio neprekinuti val nijeme harmonije. To je jedinstveno čudo. Slikarske se težnje pretaču u muzikalno kretanje sredstvima kiparstva, koje i dalje ostaje sa svih strana zatvoreno nepogrešivim profilima građevine. Individualna se simfonija ustvaruje upravo u tišini samoga kipa, dok slikarstvo grobnica nigdje ne prelazi granice melodije.

Čini se, ako da Egipat na taj način želi priopćiti budućnosti, da se sve može izraziti unutar krutih međa najnetolerantnijeg mita, ako se individualna stvarnost ne nastoji zamijeniti indvidualističkim načelom, no isto tako, ako se ta stvarnost ne žrtvuje radi društvenog načela. No, istina je, da se individualizam u istom času osvećuje, jer na primjeru Egipta pokazuje, da svaki organizam, ma kako bio logično sazdan i silan, mora propasti zatvoren unutar svojih vlastitih granica, ako ponekad ne pozove u pomoć strastveni žar pojedinaca, da bi u njemu otkrio konstitutivne elemente i na taj način pripremio buduću kombinaciju tih elemenata u kojoj će se ostvariti novi poredak.

U Indiji, kad gledamo iz bližega, nailazimo na neobičnu istovjetnost pojava, iako se na prvi pogled čini da one nemaju nikakve sličnosti s Egiptom. U Indiji ništa nije geometrijski oblikovano. Sve je kaotični organizam, prepun pupoljaka mesnatih biljaka nejednakih po visini, po obliku i nejednoliko raspoređenih na površini močvare. Pa, ipak, i ondje je sve podređeno vlasti tiranskog društvenog shvaćanja, koje se poziva na duhovnu nasladu crpenu iz zlokobnog i veličanstvenog mita, utjelovljenog na zemlji u neumitnoj vladavini kasta, pa stoga ne propada nego već trideset stoljeća traje bez vidljivih promjena.

Ili bolje rečeno, i ondje se to društveno shvaćanje mijenja, ali se mijenja krećući se u svom vlastitom krugu i ne dopušta pristup ničemu izvana, ili sve, što dolazi izvana, odmah asimilira poput tamnog mora prepunog nemani i prekrivenog blistavim cvjetovima, mora, koje kao da se tromo valja između muljevitih obala bogoslužja, plodnosnog u obnavljanju svojih simbola, kao što su plodni rođenje i smrt.

Egipatski optimizam i indijski pesimizam

U Egiptu je redovitim mijenjanjem podložna i čovjeku milostva prirodna sredina rađala optimizam i određivala pojedincu stalno mjesto u nepomičnom društvenom sistemu, a u Indiji, nesređena, nemilostiva i grozničava sredina rađa pesimizam, a pojedincu, čak i kad se on želi osloboditi neumoljivog sistema mistike, ne dopušta da izađe izvan njegovih granica, koje su uostalom tako pokretne, da ih on i ne može točno utvrditi.

U Indiji pojedinac svaki čas izviruje iz struje, sad čelom, sad rukom ili koljenom. Ali, struja ga uvijek ponovno zahvaća. Indijsko kiparstvo podsjeća na čovjeka, koji je zapao u mulj i sada se uzalud otima, da bi se izvukao iz njega. Lirizam i očajanje sukobljuju se u dušama ljudi. Religiozni i senzualni duh izranja iz vječno pokretne materije, koja ga svaki čas stvara, da bi ga odmah zatim ponovno progutala.

Indijsko je kiparstvo slika tog sveopćeg kretanja, koje ne izlazi izvan svojih neodređenih međa i upravo mu ta neodređenost ne dopušta da izađe izvan njih. Kao što je u Egiptu slikarski duh, milujući masu kipa svojim profinjenim talasanjem, uporno ostajao unutar društvene građevine, tako u Indiji slikarski duh neprestano teži, da se prelije izvan granica kiparstva, no za čas, pun nekog bola, ponovo u njih vraća. U Indiji kiparstvo nema jasno određene obrise, kao što ih nemaju ni bogovi, ni pojedinci, pa čak ni arhitektura. Neko nesređeno i tragično kretanje udahnjuje mu život.

Velikim mlazovima svjetlosti i sjene, silnim kontrastima, što ih neprestano stvara i ukida, to kretanje potresa stijenu punu nijansa poput slike, kleše u njoj izbočine i udubljenja nalik na valovite pokrete gmazova, na skokove divljih zvijeri ili na ljubavne grčeve. Kiparstvo ostaje utonulo u svoju kamenu atmosferu. Duša se grozničavo baca na pokušaje, koji ne izviru iz zajedničkog središta, koji su svaki put iznova osuđeni na propast, ali udahnjuju materiji duh velikog slikarstva.

Upravo se suprotno događa u Egiptu, gdje se oblikovana materija neprestano nadahnjuje duhom arhitekture, da bi živjela organizirana oko jedinstvenog središta. Ali, u Indiji i u Egiptu centar je problema pojedinac, što na mahove izranja iz društvenog kalupa, a i tu i tamo problem se razrješava u kiparstvu, koje u Egiptu neće, a u Indiji ne može izaći iz hrama.

I kao što je u Egiptu bila potrebna grčko-rimska najezda da bi izašao iz svog hermetički zatvorenog bloka, tako i u Indiji tek u 10. stoljeću, dolaskom muslimana, a kasnije kršćana, prodire malo stranog zraka u njezinu opojnu atmosferu, no u isto vrijeme arhitektura — iako se u početku produhovljuje — veoma brzo gubi čvrstinu, iscrpljuje se i vulgarizira, a kiparstvo koje je nekada mijenjalo oblik planina, počinje se gubiti u anegdoti, slikovitom detalju i ukrasu.

Katedrala s tisuću glasova

Uostalom, indijsko je kiparstvo mijenjalo oblik planina upravo u velikoj budstičkoj epohi, a tada ga je mijenjalo i kiparstvo Kine, i tada je kiparstvo u Kambodži i na Javi imalo snage da stvara veličanstvene čarolije u koje se pretočio svemir zajednički ljudima, šumama i životinjama, da bi ondje kovitlao, plesao i nestajao. Susret budizma s indijskim pesimizmom i kineskim pozitivizmom morao je biti izražen u kiparstvu, jer se budizam razvijao nošen potrebom za društvenim idealizmom, koja je uvjetovala otkriće i kultiviranje pojedinca.

Ali u Kini kao i u Indiji jedinstvenost idealne građevine bila je tako snažna, da i tu tijekom četiriju ili pet stoljeća kao i u Egiptu tijekom četiriju ili pet tisućljeća, uočavamo istu grandioznu pojavu: stotinu ili možda tisuću ljudi klesalo je u istoj stijeni lik istog boga, a lik je tog boga uvijek ostajao jedinstven: to je jedinstvo bilo tako čvrsto povezano s njihovom duhovnom strukturom, da se činilo da slika Božja izvire iz jednog jedinog srca, da je zamišljena u jednom jedinom mozgu i ostvarena jednom jedinom rukom.

Analognu pojavu nalazimo nekoliko stoljeća kasnije na kršćanskom Zapadu, ili točnije rečeno u Francuskoj, jer katedralu ispunjenu s tisuću glasova možemo uporediti s kamenim kolosima ili sa spiljama, ukrašenim kiparskim radovima. A renesansa na Zapadu, kao i grčka dekadansa, donosi suprotnu pojavu: ondje nam se često čini kao da je tisuću anarhičnih pojedinaca modeliralo najkrhkiju figuricu, komponiralo najmanju sličicu. U Kini, u Indiji, kao i u Meksiku ili u zemljama islama, kao u Egiptu, kao u dorskoj Grčkoj, heroj je gotovo nepoznat.

S budizmom se, doduše, javlja legenda o Rami i njegova povijest ukrašava zidove palače u Angkoru. No, to je na istoku jedini trenutak i jedino mjesto koje možemo usporediti s Partenonom i s katedralom, jer i u njemu osjećamo traženje ravnoteže između nemirna života čovjekova i božanske nepokretnosti.

Na istoku mnoštvo predstavlja heroja. Kroz kinesku pustinju prolaze divovski kipovi, ratnici, slonovi deve i konji poput građevina povezani s ravnicom i u toj pustoši nalik na one prirodne neravnine, koje su karakteristične za taj predio, kao geološka okosnica, što ponekad dopire do površine tla, a ponekad je i probija. Zemlja prodire u njih, on ih prati kao što posvuda prati kineskog poljodjelca koji je sav njome natopljen, pa mu njegova kućna božanstva otkrivaju sastav humsa, smjer vjetra, mjesečeve mijene i vrijeme pogodno za poljske radove.

Ondje, kao i u Indiji, pojedinac počinje izranjati iz mnoštva i to veoma bojažljivo, tek od onog časa kada dolazi Europljanin i razara opću zgradu, u kojoj je pojedinac nalazio zaklonište.

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI