NAJLJEPŠE KNJIGE – ‘Duh oblika’ (6. dio)

7dnevno

I Španjolska je jedna od slikarskih zemalja, napominje Faure. Pa, ipak je na prvi pogled čitavo tlo Španjolske kiparski oblikovano. Kostur je tla posvuda vidljiv, iako nije tako zbijen kao u Grčkoj, gdje obrubljuje i zaštićuje sve nastanjene zaljeve

Kako okolina utječe na nastanak remek djela, pojašnjava francuski pisac Ėlie Faure, koji se upisao u povijest svojim analizama najvećih majstora slikarstva čija je djela istraživao otkrivajući skrivene zagonetke. Kako su nastajala remek djela prošlosti, donosimo iz njegove knjige „Duh oblika”, u kojoj objašnjava tajnovite procese stvaranja.

I Španjolska je jedna od slikarskih zemalja, napominje pisac. Pa, ipak je na prvi pogled čitavo tlo Španjolske kiparski oblikovano. Kostur je tla posvuda vidljiv, iako nije tako zbijen kao u Grčkoj, gdje obrubljuje i zaštićuje sve nastanjene zaljeve. Ovdje su naselja smještena uz rijeke na andaluzijskim ravnicama ili na visoravnima Kastilije i Estramadure. Granitni su planinski lanci daleko.

Podnevna žega primorava stanovništvo da se danju zatvara u kuće, a život se odvija uvečer, u neobično doba dana, kad od sunca na zalazu, atmosfera poprima jednoličnu narančastu boju, kad tama na bijeloj žbuki zidova postaje na neki način prozirna proput dragog kamenja. Kad uzvitlana prašina — koja, ovdje, čini se, igra ulogu, što je u Veneciji i Nizozemskoj igraju vodene kapi — daje nepomičnim ili pokretnim oblicima izgled priviđenja, jednostavno oblikovanih tamnih mrlja, krajnje otmjenih, kao velom zastrtih, sa zlatnim kolutom oko rubova.

Često u po bijela dana lebde fatamorgane nad užarenim ravnicama, kositrenih jezera, bisernih jezera, iznad kojih vibrira topli zrak i zbog toga sve stvari postju treperave i kao natprirodne. Harmoničarima Nizozemske, koji žive u svojim zdravim stanovima i usred svoje blstave magle i simforničarima Venecije, koji stvaraju u njezinu zatvorenu prostoru, gdje je sve ples svjetla, isprepletanje odbljesaka, uzajamni odjeci, što povezuju vodu lagune punu fosforescentnih svjetlucanja, fermentaciju na obojenim fasadama, zrak zasićen parom i svakiput drukčiji spoj neba i mora.

Što donose slikari doseljenici?

Tim umjetnicima, Velasquez, Zurbaran i Goya, odgovoraju svojim skrovitim, neobičnim harmonijama, sastavljenim od veoma malo elemenata, ali u beskrajnom nizu varijacija, ne kao stotinu instrumenata u orkestru, već kao četiri ili pet cvjetova u kitici. A ta kitica, osim toga, blista u sumraku, asketska, osamljena.



Ile-de-France je rodio brojne slikare. Bouchera, Charidna, Davida, Delacroixa, Corota, Maneta, Seurata, a oko njih pozmašnu svitu manjih majstora; a ipak je on doživio i procvat kiparstva, i to takav, da se može usporediti jedino s veličanstvenom kamenom žetvom, kojom su se s poznatom snagom izrazile antičke i istočnjačke civilizacije. Ali u Ile-de-Franceu kiparstvo nema isto obilježje kao u carstvu svjetlosti, koje obasjava površine bez humusa, drveća i vlage u Egiptu, Grčkoj, Asiriji, Italiji, i na francuskom jugu, gdje je kiparstvo dovoljno samo sebi, gdje je ono takoreći zaobljeno čak i onda, kad je vezano uz građevinu kao uz pozadinu, i gdje se njegovi volumeni obrću oko svojih osi i opstoje u prostoru samostalno, nalik na kost bez i najmanjeg djelića mesa.

U Il-de-Franceu je kiparstvo uvijek stopljeno s pozadinom, što je predstavlja građevina, ono se na toj pozadini i s pomoću nje pograva sjenom, svjetlošću i vodenom parom i to je nalik na igru izbočenih ili uleknutih volumena na površini slikanog platna, pa se zbog toga i čitava građevina čini kao velika slikarija, prepuna kaotičnog i raspršenog života, sva zatalasana od vjetra, poput žitnog polja na povjetarcu ili pod sitnom kišom ili u magli.

Nije li također značajno što slikari doseljenici, Watteau, Ingres, Daumier i Courbet, donose svaki nešto svoje u tu pomalo zamagljenu, no veoma finu, bljedoljubičastu i zlaćanu atmosferu, koja ih privlači i pomiruje međusobno: Watteau donosi gustu fluidnost svoje Flandrije, po čemu je srodan braći Van Eyck, Van der Goesu, Patiniru, Brughelu i Rubensu. Ingres donosi žarku sušnost svog prašnjavog Juga, po čemu je blizak toskanskim, rimskim ili istočnjačkim majstorima; Daumier kiparsku čvrstoću svog rodnog grada Marseilla, što su ga osnovali grčki pomorci, a Courbet mračnu harmoniju svog zavičaja.

U Engleskoj vlada lirika riječi

Isto je tako karakterističan slučaj Engleske. Ondje je svjetlost isprana kišama, prozirna i bistra, ali oblici nisu nikad jasno ocrtani, posvuda su obloženi gustim slojem zemlje ili lišća, voda žubori i teče, duboko se blato ljeska i u nj upadaju kotači i stopala. Tu nema kiparstva. Slikarstvo postoji i ono je, istina, svježe, ali je mekano, spužvasto, bez dubine, čisto poput akvarela — često je upravo akvarel omiljeno sredstvo izražavanja najboljih slikara, kao što su, na primjer, Constable ili Bonington.

Ovdje vlada lirika riječi, a nju bude i podržavaju mjesečina pod drvećem i na jezerima, slavujev jecaj u mlačnim večerima, mračni zamci, ruševine ovijene bršljanom, vječno more što udara o hridi, pustolovine putnika, golema flota što pod jedrima napušta luke, opet se u njih vraća i donosi sa sobom u maglu floru, faunu i dah žarkog podneblja, – i ta se lirika riječi pretače u Turneorove lude i neočekivane čarolije, palače na oblacima, sunce u tami, južnjačke mitologije u londonskoj magli i u pjeni valova Sjevera.

Čarolije raspršene kao jato ptica zalutalih u oluji: to su lirske ekstravagancije, forsiranje vizualnih sredstava u težnji da se gledatelj zaslijepi nepovezanim harmonijama i paradoksalnim odnosima i da se utopi u panteističkom kaosu, koji se opire likovnom izrazu, bar u duhovnoj sferi zapadnjačke kulture.

Takav pokušaj ne bi doveo ni do čega, kad ne bi bilo neke skrovite logike, što je nameću obilježja tla, a upravljaju njome od pamtivjeka osjećanja i ideje i kad ta logika ne bi bila kadra od materijala toga tla podizati — kao duboko usađenu okosnicu tih osjećanja i ideja — neku vrstu pokretne armature, neprestano poljuljavane, posvuda privremene, no posvuda nazočne i neprestano u nastajanju.

Genij Indije

Na taj način i genij Indije postavlja i u isti mah rješava taj problem: vjekovnim talasanjem svoje uvijek pokretne materije između brana koje ne želi jasno odrediti, ali ni prijeći. Indija se nalazi između Shakespearea i Turnera. Shakespeare ju je osvojio za engleski narod, a kod Turnera engleski narod kao da je već klonuo pod teretom tog osvojenja. Znamo na koji način taj neprekidno obnavljanji panteizam, nezadrživ kao morska plima, oživljava Shakespearovu riječ, dok u Tunerova platna prodire tek nasilnom i prenapregnutom upotrebom slikarskih izražajnih sredstava.

A jedino Indija ostvaraje taj panteizam u svom kiparstvu, jer je njezino mnoštvo u jednodušnom zanosu umjelo izdupsti planine i stijenama dati drhtav oblik biljke ili životinje. Ni jedan drugi umjetnički izraz nije sa svojom prirodnom sredinom tako usko povezan u jedinstvenu cjelinu kao ti hramovi, što ih šuma tako lako ponovo uzima u svoj zagrljaj; a pritom se ostvaruje i sloboda i duh indijske filozofije, koja posvuda isprepleće plodnost i smrt, i po kojoj je u plodnosti začetak smrti, a u smrti začetak plodnosti.

Šest mjeseci padaju tople kiše, ponekad i crvene, kad se zrake sunca na zalazu probijaju kroz njihove guste zavjese i kroz vrelu prašinu, što su je one uzvitlale nad tlom. Plameni vjetar podiže otrovna ispravanja s močavara, kovitla rojeve komaraca i, donoseći ili pljusak ili sušu, ili sjemenje, sije nasumce čas plodnost, čas glad. Bez prestanka se spržene pustinje smjenjuju s neprohodnim šumama. Nekoliko ljetina godišnje ili samo od sebe niče ili ih jednim jedinim naletom uništava kakav ciklon.

Rijeke valjaju leševe i cvijeće…

Između močvarnih gustiša u ravnicama i zlokobnih ledenjaka Himalaje, ređaju se svi vidovi prirode kakve nalazimo od ekvatora do pola. Velike rijeke valjaju leševe zajedno sa cvijećem. Brzo se smijenjuju posve oprečni oblici, neprekidno i u burnim sudarima miješaju se sve prirodne pojave. Izjednačuje se izgled i život životinjskih, biljnih i anorganskih oblika, jer se oni miješaju u fermentaciji i raspadanju, od najdonjih slojeva ustajalih voda do vršika mračnog drveća s prekrasnim cvijetovima, iz kojih kaplje otrov zmija što gmižu između korijenja izraslog iz trbuha božica ili grudi bogova.

Veličanstvena ljepota zvijeri, gmazova i kukaca — prugasta krzna, ljuske poput dragulja, plamena krilca — povezana je u nekoj božanskoj zavisnosti s najstrašnijim organima za klanje i za izlučivanje otrova. Biser se nalazi u moru, topazi, smragadi i rubini u riječnom pijesku. Neodoljivo snažni razgovori između vatre i zemlje, vode i neba dovode čovjeka do očajanja i bespomoćnosti i svojom ga raznolikošću, proturiječjima i hirovima sile na razmišljanje.

Mnoštvo ustiskuje na užarene stijene oblik glomaznih čudovišta, što piju vodu iz jezera prepunih krokodila, ili oblik krvoločnih zvijeri što se povlače guštarom, a sve je to naizgled suviše kaotično i suviše raznoliko, pa ne može jasno izraziti nesuvisle apstrakcije mnoštva, iz kojih pojedinac, ponekad oslobođen, izbija na površinu, a ponekad se, utonuo u vjekovno mrtvilo – prepušta svojoj opojnosti. Po materiji koju nameće tlo, po njezinim čudesnim površinama što ih je fanatizirano mnoštvo kadro ispuniti, to je kiparstvo.

Egipatski duh sklon pravilnosti i redu

A slikarstvo je po beskrajnom kretanju, koje oživaljva tu materiju okupanu u svjetlosti, drukčijoj u svako doba dana i mijesi je poput tijesta pod grozničavom kiparevom rukom. Osjeća se, kako kaotični duh velikih senzualnih religija, u kojima su svi bogovi povezani međusobno vanjskim i unutrašnjim vezama, struji kroz pokrete parova u zagrljaju, kroz lijane i cvijeće preobraženo u životinjske oblike, kroz stotinu ruku ljudskih čudovišta što u plesu prosipaju na sve strane i nasladu i bijedu i umorstvo i patnju i sažaljenje i zaborav.

Egipatski duh sklon pravilnosti i redu, očigledno oblikovan utjecajima tla, rijeke Nila i neba, sušta je suprotnost toj potresnoj zbrci: stoga nam je on, u svojoj oprečnosti s dravidskom umjetnošću, poslužio malo prije kao dokaz da je na snazi zakon ritmičkog smjenjivanja, bez kojega nije moguće shvatiti povijest čovječanstva. U Egiptu kipar svuda oko sebe nalazi jasno zacrtane oblike i oni mu se nameću s istom upronošću, s kakvom ga u Indiji salijeću nedefinirani oblici. Sve u Egiptu kao da se, u odnosu na vrijeme, ravna po nekom satu, a u odnosu na prostor po nekoj jedinici mjere, koja obuhvaća sve tri dimenzije.

Neicrpljiva vodena masa teče bez prestanka kao pokretni pravokutnik i kreće se uvijek od istog kružnog obzorja prema istom kružnom obzorju, sama, bez pritoka između svojih pravocrtnih obala. Poplava, koja već stotinama stoljeća dopire točno do istog mjesta, započinje svake godine i završava svake godine istoga dana. Nebo je svake noći tako čisto, da se na njemu može od početka do kraja godine pratiti jednolično kretanje zvijezda. Zrak je tako suh, da sve ostaje trajno, da se ništa ne kvari.

Riječ je o jeziku i samo jeziku

I inženjeri i vodograditelji i arhitekti i kipari imaju istu predožbu o nepomičnom geometrijskom prostoru, koji se svake godine povećava i smanjuje do određenih granica, u vremenskim razmacima što se mogu aritmetički izmjeriti kao kretanje njihala. Dodajte k tomu još pustinju, njezine pješčane valove, gdje se talasaju čak i najviši dijelovi oštrih krijesta, beskrajnu i jednoliku svjetlost bez magle, tvrdoću materije koja iziskuje iskrenost i jednostavnost stila, Nil krvav za vrijeme polava, gotovo jednoličnu smaragdnu boju usjeva, zlatne tonove pećina i pijeska, indigo neba i žarko rumenilo predvečerja.

Ne možemo zamisliti sredinu, koja bi točnije određivala oblik tih geometrijskih zatalasanih kipova, kvalitet te poplave čistih, ravnomjerno položenih i intenzivnih boja na zidovima hramova, na kamenu, drvu i kovini sarkofaga, kovčežića, nakita, toaletnih potrepština i zanatskog oruđa. Očito je da je sve ovdje funkcija kretanja zvijezda i polava rijeke, sve što živi, pa prema tomu ima i oblik: biljka, životinja, čovjek, nauka, umjetnost, moral, zakon i smrt…

Riječ je o jeziku i samo jeziku. Ali kad je jezik do te mjere prilagođen čovjekovoj sposobnosti shvaćanja stvari, da se čini kao da je srastao s njom u jedinstvenu cjelinu i kao da njezine apstrakcije približava geometrijskim oblicima, jer se geometrijski vidovi posvuda ponavljaju, pa ih reproducira arhitektura jednako kao i kiparstvo, umjetnički radovi inženjera kao i arhitektura, dekor pun upadljivo simetričnih oblika kao i umjetnički radovi inženjera, tada taj jezik predstavlja neoborivu granicu, od koje mora započeti svako rješavanje umjetničkog problema.

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI