Izložba „Vedute Venecije iz Zbirke umjetnina Intesa Sanpaolo“ vrhunac je suradnje hrvatskog muzeja s talijanskom institucijom u serijalu predstavljanja izvanrednih izložaba najvećih talijanskih majstora koje su održane u Muzeju za umjetnost i obrt
One vječne vedute Venecije čiji raskošni sjaj palača i crkava već pomalo zamire u sutonu stoljeća, čineći grad u laguni nestvarno lijepim, a koje su Guardi i Canaletto učinili besmrtnima, slaveći arhitektonski genij majstora lagune – upravo se mogu vidjeti prvi puta u povijesti u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.
Izložba „Vedute Venecije iz Zbirke umjetnina Intesa Sanpaolo“ vrhunac je suradnje hrvatskog muzeja s talijanskom institucijom u serijalu predstavljanja izvanrednih izložaba najvećih talijanskih majstora koje su održane u Muzeju za umjetnost i obrt pod vodstvom Miroslava Gašparovića. Podsjetimo, tijekom zadnjih par godina publika je mogla vidjeti širok raspon najvećih majstora talijanskog slikarstva – od Caravaggiove „Večere u Emausu“ iz milanske Pinakoteke Brera, preko vrhunskih ostvarnja Il Guercina do ovogodišnje izložbe Sebastiana Riccija, Giambattista Piazzette do Gaimbatista Tiepola što su gostovali na izožbi „Barokni sjaj Venecije“.
Slike s izložbe dolaze iz Gallerie d’italia, točnije palače Leoni Montanari u Vicenzi – izuzetnoj svjetskoj zbrici baroknog slikarstva u kojoj se čuvaju i remek djela Tiepola, Pietra Longhija i drugih velikana taljanskog slikarstva, ali i zbirke starogčkih vaza i ruskih ikona. Izvanredne zbirke i palača Leoni Montanari samo su dio velikog kulturnog projekta banke Intesa Sanpaolo, u koji su među ostalim uključene i galerija u Milanu u kojoj su predstavljeni umjetnici 19. stoljeća i Napulju, gdje je izloženo posljednje Caravaggiovo remek djelo „Mučeništvo sv. Ursule“.
Za razliku od Hrvatske gdje je pojam „hrvatski identitet“, nevjerojatno, ali istinito poprimio negativne konotacije kao da najveći hrvatski umjetnici nisu bili i kozmopoliti, kao i hrvatska kultura (!) – Talijani bez problema ustvrđuju u povodu ove izložbe: „U DNK Italije ugrađena je spoznaja da je njena kulturna baština bez premca u svijetu“. Kako ističe u ime grupacije Intesa Sanpaolo Gain Maria Gros-Pietro, ta je institucija postojana u upravljanju i očuvanju umjetničke ostavštine za buduće generacije. S tim ciljem gdje je ova banka očito preuzela svojstvo nekadašnjih velikih mecena umjetnosti, osmišljen je „Projekt kultura“. Od 1989. program očuvanja i restauracije Restituzioni nastojao je očuvati umjetničko i arhitektonsko nasljeđe u suradnji s talijanskim Ministarstvom kulture i njegovim regionalnim agencijama u sinergiji javnog i privatnog sektora. Do danas je obnovljeno više od tisuću umjetničkih djela, a banka je osigurala čak tri muzejske lokacije u Milanu, Napulju i Vicenzi kojima je cilj očuvati arhitektonsku i umjetničku baštinu. Zbirke Intese Sanpaolo, na posljetku sadrže bogatu građu od drevne atičke keramike do radova majstora 20. stoljeća kao što su Boccioni, de Chiricio, Fontana i Burri.
Canalettov genij
„Cappriccio s gotičkom crkvom i lagunom“ Giovannija Antonija Canala (Venecija 1697.-1768.), zvanog Canaletto vrhunski je rad jednog od najvećih vedutista baroka, poznatog po prikazima atmosfere na kojega su utjecali nizozemski slikari u Rimu, posebice Gaspar van Vittel, ali i Luca Carlevarijs, jedan od najznačajnijih pejzažnih slikara Veneta i navodno, Canalettov rival. Canaletto na čijim će platnima Anton Maria Zanetti „razaznati utjecaj vedre misli i sretnog genija“, načinio je izvanredno bogat opus s više od pet stotina djela, crteža i bakropisa i snažno utjecao na generacije pejzažnih slikara posebno Michelea Marieschija, Bernarda Bellotta i Francesca Guardija.
Zanimljivo je da je svoj uspjeh dugovao velikim dijelom britanskim turistima koji su ga zasipali narudžbama veduta koje su potom nosili kući, što je i potaknulo slikara da se preseli u Englesku 1746. godine. Sliku iznimne i zagonetne ljepote koju ima prilike vidjeti zagrebačka publika, istraživao je niz vrhunskih eksperata. Talijanski povjesničari umjetnosti Morassi i Pallucchini atribuirali su je mladom Canalettu na izložbi u Bergamu 1969. godine. Prema Maganijevom mišljenju, međutim, slika se ponovno pojavila na tržištu, no moguće je da ju je znanstvenik zamijenio s drugom slikom, također izloženom u Bergamu. Ali, kako upozorava Charles Beddington, J. G. Links u svojim izdanjima Constableove monografije o Canalettu (1976.), izbjegava pitanje capriccia koje su Morassi i Pallucchini pripisali mladome Canalettu, te dvoji oko njihove vjerodostojnosti sve do ponovnog pojavljivanja slike iz zbirke Schulemburg. Sličnosti između dva platna su evidentne, počevši od mjera: najmanje šest mladenačkih capriccia iz ove skupine imaju slične dimenzije. Tu je i poznato Canalettovo nebo za južine, naglašava Beddington, boja koja se temelji na paleti smeđih i sivih, ugao zgrade u sjeni na lijevoj strani, koji služi kao kulisa i posebne arhitektonske forme. Građevina u formi kocke na polovini polja, prikazana frontalno, prlično nalikuje onoj u središtu capriccia Schulemburg. Crkva uz lagunu razvija motiv već prisutan u pozadini na lijevoj strani spomenute slike, dok njezina arhitektura najavaljuje još jasnije onu crkve na capricciu iz Norfolk House, nastalom oko 1750. godine, danas u dvorcu Arundel, s portalom koji je očito nadahnut onima u zapadnom pročelju bazilike sv. Marka.
Čak i pročelje oblikom i rasporedom prozora, kao i u pojedinostima asimetrično smještenog velikog sata, podsjeća na fasadu rimske crkve Santa Maria d’Aracoeli, što su možda i jedini dokazi slikareva puta u Rim. U stvari, kako ističe Beddington, jedina izravna referenca na Vječni Grad – ruševina trijumfalnog luka vidljiva u daljini, mogla bi također biti posuđena od Carlevarijsa, autora capriccija pristiglog u Kraljevsku zbirku sa zbirkom konzula Smitha, na kojem se u blizini vode može vidjeti sličan luk. Težište kompozicije na lijevoj stani, na posljetku, sugerira da je platno imalo svoj par, kao što je na primjer „Idealna veduta s gradskim vratima, piramidama i ruševinom antičkog hrama na laguni“, koja pokazuje vrlo sličnu, no zrcalnu kompoziciju.
Guardijeve vedute
Uz Canaletta i Bernarda Belotta, Francesco Guardi je bio među najvećim vedutistima svih vremena. Došao je iz obitelji umjetnika, ali je tijekom života ostao u sjeni starijeg brata Givannija Antonija. Tak nakon smrti brata, počeo se baviti slikama pejazaža (vedutama) kojima se i proslavio, pored capriccija i bakropisa. Njegove rane vedute snažno su se oslanjale na Canaletta, dok je u zrelijim radovima veću pažnju pridavao raspoloženju slike, a menje detaljima. Taj će stil, karakterističan po slobodnijim potezima kistom i upotrebom sfumata, kasnije privući pažnju impresionista u 19. stoljeću. Na slici „Trg sv. Marka prema crkvi svetog Geminiana“ predstavlja trg uz blagu prostornu distorziju, stojeći uz istoimenu baziliku čija je sjena vidljiva u prvom planu.
Veduta vjerno prikazuje arhitekturu koja je okruživala trg do početka 19. stoljeća: lijevo, uz arkade Bibilioteke Marciane, uzdiže se zvonik sa Sansovinovom Logettom i u nastavku skraćene Procuratie Nuove. Na desnoj strani je Toranj sa satom i petnaestoljetne Procuratie Vecchie, dok su u pozadini građevine koje danas više ne postoje. Naime, produžeci prokuracija bili su zamijenjeni početkom 19. stoljeća klasicističkim projektom Giuseppea Marije Solija i Giorgia Antolinija, a crkva sv. Geminiana, jedna od prvih Sansovinovih gradnji u Veneciji, srušena je 1807. godine, kako bi se dobio prostor za Procuratie Nuovissime. Platno je dio serije veduta s prikazima zapadne strane Trga sv. Marka koje je Guardi naslikao nadahnjujući se djelima Carlevarjisa i Canaletta te skicirajući na samome trgu, što je vidljivo iz njegova crteža što se nalazi u Zbirci Wallraf u Londonu. Kako ističe Eugenia Bianchi, kvaliteta slike je visoka. Guardijeva se ruka prepozaje u potezima i kaligrafskim svjetlosnim akcentima, u lakoći slikarske materije i paleti koja se prelijeva u briljantnim tonovima na popodnevnome svjetlu. Umnožen kontrapunkti svjetla i sjene stvaraju titravu atmosferu, što pridonosi jedinstvu kompozicije u kojoj svaka građevina ima svoju vlastitu perspektivu. Guardiju su svojstvene i meke i valovite sitne mrlje boje, izvedene vrškom kista i slične figuricama koje oživljavaju duždevske svečanosti koje je slikao tijekom osmog desetljeća, poput „Slavljenja Uzašašća na Trgu sv. Marka“ iz 1775. (Louvre). Za likove koji razgovaraju na sredini trga postoji i crtež u Muzeju Corer, načinjen sedamdesetih godina. U isto se vrijeme može datirati i izložena veduta, koja pokazuje odlike slikareve zrelosti ne samo u navedenim stilskim komponenatama, već i u nadvladavanju perspektivnih dogmi koje je nametnuo Canaletto.
Manje znani Marieschi
Manje je poznat Michele Marieschi, pejzažni slikar i grafičar iz prve polovine 18. stoljeća koji je bio poznat po svojim capriccijima po uzoru na Marca Riccija i Lucu Carlevarijsa, te vedutama nadahnutim Canalettovim slikama. Godine 1741. objavio je svezak s nizom veduta i autoportretom pod nazivom Magnificentiores selectioresque urbis Venetiarum prospectus. Široku „Vedutu Canala grande i rive del vin e del carbon“, nastalu između 1730. i 1735. objavili su Toledano i Manzelli kao djelo Michelea Marieschija i to na temelju fotografije u posjedu Antonija Morassija iz doba kada se slika nalazila u galeriji Acquavella u New Yorku (1952.).
Ovakav kadar već je uveo Canaletto, da bi potom kolao putem Visentinijevih gravura, pa je Marieschi stoga odabrao jednu od najčešćih vizura mletačkih vedutista 18. stoljeća. Razrješuje ju sa scenografskim žarom koji podsjeća na izvorni interes za vrstu kazališnih pomagala, jer slikar širi perspektivu kanala Grande i pročelja palača, stvarajući širokokutnu i udaljenu sliku. Izmjenjeni preslik građevina i prostora prikriven je primjenom tehničkog postupka zasnovanog na živom slaganju boja, kojim se gubi tipična Canalettova jasnoća. I figure, ističe Fabrizio Magnani, odaju određenu likvidnu kompaktnost, koja podsjeća na način Francesca Simoninija i Gaspara Dizianija, Marieschijevih suradnika u izvođenju veduta. Ove formalne posebnosti sugeriraju datiranje slike u početak tridestih godina 18. stoljeća.
Na posljetku Frans van Lint, zvan „Lo Studio“, pripadnik obitelji umjetnika podrijetlom iz Antwerpena, bio je najvjerniji sljedbenik Gaspara van Wittella čije je kompozicije često ponavljao u svojim djelima. Bio je i pod utjecajem Claudea Lorrinea, od kojeg se razlikuje svojim modernijim i arheološkim viđenjem krajolika, bliskom ishodima klasicizma, što će biti važno za pojavu objektivnog realizma 19. stoljeća. Van Lint, autor malih i velikih veduta Rima i okolice, Venecije, Napulja, Ligurije, Firence, bio je slikar znatne suptilnosti izvedbe kojeg su u svojim zbirkama imale važne rimske obitelji poput Colonna, Altovitijevih, Sachettijevih, ali i europski plemići (osobito fransucki i poljski) koji su prolazili kroz Vječni Grad. Osim dokumentiranog putovanja u Firencu, čini se da van Lint nikada nije boravio izvan Rima. „Veduta crkve S. Maria della Salute i Punta della Dogana“ djelo je naslikano u stilu flamanskog umjetnika, koje je moguće datirati oko 1750. Godine. Postojala je u Londonu replika s varijacijama koju je objavio Busari Vici. Sliku su kupili 1955., i tom ju je prilikom Federico Zeri atribuirao van Lintu, primjetivši kako je slikar „romanizirao“ Veneciju, načinivši građevine na Canalu Grande sličnim kućama duž obala Tibera prije njihova rušenja. Hendrik Frans van Lint ostao je u povijesti zapamćen po brojnim mletačkim vedutama, posebno Canala Grande, Bacina San Marco i otoka San Giorgio Maggiore.
Ukratko izložba najvećih majstora za koju vrijedi proputovati put do Zagreba!